Marijin Dvor, 1910.

Imširević: Hastaland

Tursko groblje

August Braun je pravio cigle. Od njih je gradio zgrade i kuće. U glinu je utiskivao svoje inicijale i srce, pa i danas, mnogo godina kasnije, ako prislonite uho na fasadu, zadržite dah na par sekundi i zatvorite oči, možete čuti da zgrada koju je August poklonio svojoj supruzi Mariji, kuca i diše. Poklon je kršten imenom Marijin Dvor, ali su mu gladne Sarajlije decenijama jele slova, pa je do danas najčešće nazivan Marindvor. Dok me mati držala za ruku i odlučnim korakom vodila na novi pregled krajnika, pluća i kičme, ja sam krivio vrat u pokušaju da pronađem taj tako često spominjani dvorac. Tražio sam balkon, prozor kroz koji ću vidjeti ono što su u knjigama nazivali kraljevskim odajama, ali vidio sam tek sivu fasadu, cvijeće kraj zatvorenog okna i mačku koja šapom grebe zid. Životinje, kažu, imaju tu sposobnost da čuju ono što je našim ušima nedokučivo, pa je i ta mačka, danas znam, bila uznemirena kucanjem koje je dopiralo iz betona. Kandžama je pokušavala osloboditi zarobljena srca. Doduše, u blizini je bio i kontejner prepun smrdljivog otpada, pa je sasvim moguće da je tu negdje u rupi, između dvije cigle Augusta Brauna, između dva srca, zalutao gradski pacov. Uglavnom, Marije nije bilo, nije bilo kočija, samo glasni tramvaji i ezan iz obližnje džamije.

Stara bolnica se nalazila pedesetak metara dalje, a u mom sjećanju ima fasadu boje vojničkog ćebeta. Pamtim linoleum kojim je pokrivena čekaonica, čujem zvuk škripanja svojih cipela, nogom pritisnem metalnu polugu na kanti za otpatke i vidim dvije-tri male grudve napravljene od vate i trag krvi na njima. Liče na tri očne jabučice sa crvenom zjenicom. Desetak minuta kasnije, nakon što mi medicinska sestra iglom probije kožu i pronađe osam godina staru venu, jedno takvo oko ću u strahu stiskati vlastitim prstima i odbijati da ga bacim u kantu. Poslije hodamo prema ćevabdžinici, jer sam za iskazanu hrabrost tradicionalno bivao nagrađen hranom; od čovjeka koji je na roštilju spretno prevrtao komade mesa prvi put sam čuo ime – Hastahana.

„Ja vam, gospođo“, priznaje ćevabdžija mojoj majci „ne volim riječ bolnica. Nije to dobro ime. Hastahana je ljudskije. Ko voli bol? S’ lukom, jel da? I jogurt?“

Poslije je mati dobila posao u Kranjčevićevoj ulici, u frizerskom salonu koji se, čini mi se, zvao „Palma“. Gazda Ibro nije pravio cigle, a koliko znam nije imao ni ljubav za koju bi crtao srca. (Palmina kora nije najpogodnija da se po njoj crta lovačkim noževima.) Bio je spretan sa brijačem i šahovskim figurama. Mene nije uspijevao nagovoriti ni na jedno ni na drugo.

„Samo kad igram šah ništa me ne boli“, govorio je Ibro.

Nevidljiva plaža se prostirala cijelom dužinom Hastahane i gledala na ulaz koji je uvijek bio prepun vojnika JNA što su dolazili po liječnička opravdanja kako bi se bar na dan spasili od besmislenog rada i neratovanja. Ja sam sada bio student književnosti i u radnji sam redovno dobijao majčin bakšiš, potom ga trošio na kafe u Domu pisaca. U „Palmi“ sam skoro svaki put zaticao malu Romkinju, dolazila bi u radnju i sjedila sa frizerkama, dočekivala i ispraćala mušterije, a moja mama bi joj dozvoljavala da metlom čisti kosu sa poda, a potom, kad se radnja isprazni, puštala bi joj da sjedne na veliku pokretnu stolicu i da kremom maže lice. Nanosila bi debeli bijeli sloj na obraze i čelo, a onda rukom utrljavala dugo i uporno, posve sigurna da će jednog dana, samo ako bude uporna, i njena koža postati svijetla. Kao kod princeza koje žive na dvorovima. Kao kod Marije.

Nekoliko godina kasnije, kada u gradu više nije bilo vojnika JNA, svakodnevno ću prolaziti pored Hastahane. Postajala je ruševina, ranjeni zidovi su ličili na pokvarene i klimave zube, ali je nepoznata ruka preko gelerima izranjavane cigle izlijepila plakate. Crno-bijele fotografije ljudi iz čijih leđa rastu krila, anđeli popadali sa neba nad Sarajevom. Gazda Ibro će jedne ratne zime, u potrazi za ogrjevom, doći do Hastahane, osmotriti drvenu gredu koja je dijelila dva nepostojeća sprata zgrade i sjekirom udariti u podnožje zida. Ne znam gdje su bili anđeli u tom momentu, ali znam da Ibrino srce, kada su ga nakon više od pet sati kopanja izvukli ispod obrušenog zida, nije kucalo. I popadale cigle su mirovale. I anđeli, takođe.

Desetak metara dalje će, ljeta 1995. godine, jedan maleni geler pogoditi Karima Zaimovića. Dugo nakon toga, sa prijateljem koji danas živi u Americi, obići ću to mjesto. Sjedimo na trotoaru, baš na mjestu na kojem je pao naš školski drug, i iskreno zamišljamo budući spomenik. Jasno smo ga vidjeli – Corto Maltese sjedi na trotoaru, cigareta mu u ustima, pogled usmjeren negdje prema Trebeviću.

„Granata je pala negdje dole, pored Vrazove“, objašnjava mi prijatelj. „Geler doletio čak dovde.“

U mislima zamišljam putanju nevidljivog gelera, ne usuđujem se govoriti naglas. Da četnici nisu granatirali bolnicu, da gazda Ibro nije rušio zid u potrazi za drvetom, da su anđeli bili veći, jači, snažniji, geler bi bio zaustavljen. Nikada ne bi stigao do Kranjčevićeve ulice. Ona djevojčica negdje drugdje, u nekom dalekom gradu, utrljava bijelu kremu u svoje prelijepo lice i plače od bola. Karim podiže šahovsku figuru, Corto uvlači dim, gazda Ibro se smije.

Godine 2004, stotinjak metara od Hastahane, rodila mi se kćerka. Iz nove bolničke zgrade, iz koje sam izašao oko 11 uveče, koračao sam prema parkingu. Nisam ni primijetio kada se spustila rampa, te me svom snagom odalamila po glavi. Kao da me cigla udarila. Ona sa srcem.

Hastahane više nema i ja znam da je sve ovo samo fantomska bol. Redam figure i kćerku učim prvim šahovskim potezima.

Tursko groblje

Crtice iz notesa

RegionElle: Romana Brolih
Zubčević: Muke po uredniku
Ladin: Bože sve kako si rekao