Desnica: Proljeća Ivana Galeba

Obavezna lektira

Po sunčanu danu, smrt se djetetu priviđa kao nemogućnost, kao čisti besmisao. Osjećanje vlastitog bića u djetetu tako je jako da rađa osjećajem neuništivosti.

Djetinje ja ne podnosi negacije. Pomisao prestanka prosto je nespojiva s osjećajem postojanja: ta njegova suština, sama njegova srž, i jest baš u tome, u tom vidu neuništivosti, u tom osjećaju vječnog trajanja.

Smrt je samo za druge. Ona pripada ne-ja. Ona je svojstvenost, ona je, štaviše, baš najprisnije obilježje onog širokog, prostranog, nebrojenog ne-ja koje naspram nama i svud oko nas stoji. Smiješno! Čista proturječnost, apsurd! Kako bi se ja odjednom moglo da preobrne u svoju suštu suprotnost — u ne-ja!

Da, smrt je samo za druge. Ma koje od lica nadnesenih nad ogledalom jezera može da nestane. To će biti bolno, to će biti žalosno, ali, na koncu, to je samo nestanak jedne jedinke, i ništa više. To je, najzad, i sasvim prirodno. Sve drugo i dalje traje. I, najčešće, sasvim nepomućeno i neporemećeno traje. Ali ako ja zatvorim oči, odjednom nestaje sve. Prosjeda se čitavo jezero. To nije (ta shvatite, ljudi!) samo moja smrt, to je kataklizam svega! Našim nestankom nestaje sve, baš sve, pa i samo mjerilo postojanja i nepostojanja. Ono što vremenu daje tok, to su kucaji našeg srca u njemu: ono što prostoru daje prostornost, to je kretanje naše misli kroza nj. I stoga, našim nestankom ne ostaje upražnjeno tek naše mjesto u prostoru, već se sam prostor odjednom splošnjava u besprostornost, u nepostojanje. Jer prostor i vrijeme puki su žičani skeleti, kavezi u kojima su zarobljena naša bivanja i naša doživljavanja — krhki kavezi koji se udarcem dlana sklapaju u bezdimenzionalnost. — Smiješno! Ko je samo mogao izmisliti smrt!

I dijete, se smije toj kukavnoj izmišljotini priglupih, pozemljušnih ljudi.

Gledao sam plavokosu devojčicu u žalosti zbog smrti dobre bake. Plakala je uz majku rastrljavajući stisnutom šačicom suze po licu. Od napora joj se orosilo čelo i ulijepilo meko paperje na ivici kose. Onda se nešto zaigrala, i čas kasnije već je gledala u čudu majčinu žalost: „Što plačeš? Ta nije umro Bog!” —Nisu je shvaćali.

Pa jasno! Sasvim jasno! Umrla je samo jedna —ma koliko draga, ma koliko dobra — bakica. Jedna jedinka. Nije umrlo sâmō načelo postojanja!

Ali, ako umremo mi —e, tad je već stvar sasvim drugačija!

Jer, na svijetu (uključivši tu, dakako, i svemir), ima svega izobilja, pa i beskonačno mnogo. A svemir je tako znatan, da nema te pojedinačne stvari čiji bi nestanak on uopće i osjetio. A tako je prostran i bogat, da nema stvari kojoj se u njemu ne bi našla zamjena, nadoknada, dvojnik. Samo je jedna stvar jedincata i nenadoknadiva u svemiru: to je ja. Doista, u čitavom svemiru postoji samo jedno jedino ja. I, ujedno, (gle čudna slučaja!), to je ja u čitavom svemiru jedina stvar koja postoji samo u jednom jedincatom primjerku. — Čudno! Čudno, ali ipak tako!

(Poslije mnogo godina posjetio sam tu istu plavu djevojčicu u bolnici. Život je bio prešao preko nje; umirala je od raka u utrobi. „Izvadili smo iz nje sve što se dalo izvaditi!”, rekao mi je u hodniku doktor. Dva crno zaobručena oka ležala su kao dvije rupe u jastuku. Gledao sam je kao šupalj dud, ulište klica smrti. Eto, i nekadašnja plava djevojčica sa suncem u kosi sada je postala samo jedno drago, ubogo, pregaženo ne-ja!)

Detinjstvo — pregršt besmrtnosti!

Smrt preza pred vedrim djetinjim okom, rasplinjuje se od zračenja djetinje duše. Dijete je zaštićeno od nje, zaogrnuto u plavu haljinicu besmrtnosti. Ipak, u oblačne dane, kad su djeca šutljiva i tiha, ona neopazice uklizi u maleno srce i javlja se u nejasnoj stvari bivstvovanja. Dijete je ne prepoznaje, još joj ne zna imena ni slova, ali već se ježi od njezina hlada. Koliko puta djetinjom dušom promakne, neznana, smrt! I za njenim prolaskom, kud je ona pomela svojim crnim skutom, ostaje vir praznine… Kažem, dijete joj ne zna imena ni slave, ali u oblačne i besunčane dane osjeća na licu hladan dah vjetra za njenim prolaskom.

Negdje duboko zapretana u djetinjem biću leži jedna ćelija u kojoj tinja besmrtnost. A odmah do nje, u neposrednom susjedstvu, druga ćelija u kojoj drijema smrt. One žive u dobrim susjedskim odnosima. I naizmjenice se javljaju, oglasuju se iz dubine — naša vječita popudbina i naši stalni saputnici, od početka do kraja. Njihov naizmjenični dvopjev jeste predivo našeg života.

odlomak iz romana Proljeća Ivana Galeba

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Hesse: Biti sretan
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Castaneda: Priče o moći
Rumi: Dođi
Sarajlić: Kokošija pamet
Sušić: Kad se vratim
Hesse: Stepski vuk
Tišma: Upotreba čoveka
Andrić: Noć
Vešović: Eto tako
Ranpo: Pakao ogledala
Trakl: Grodek
Šop: Kuda bih vodio Isusa
Krleža: Sanjam o sjeni 
Joyce: Eveline
Vargas Llosa: Grad i psi
Dragojević: Lipanj
Oliver: Svakoga jutra
Debeljak: Tetovaža pod mostom
Pound: Daljnje instrukcije
Borges: Everything and Nothing
Krleža: Badnjak
Koš: U Mostaru
Krleža: Plameni vjetar
Kordić: Gospa iz Međugorja
Kordić: Otvorena kuća
Prešern: Kud
Krleža: O snovima
Miłosz: Drugi prostor
Ungaretti: Braća
Andrić: Pismo nikome
Bagrjana: Daljina
Bonnefoy: Uvijek isti glas
Kulenović: Pismo izdajici
Karahasan: Miris straha