zapis na pramcu lađe
Dižimo sidra. Napuštajmo šutke
mutne plićake zamuljenih luka,
sutonska zvona, topla gnijezda tuge.
Fijuci vjetra nove bajke baju,
bestrepe oči novom varkom sjaju
i pogled mame nove lažne duge.
Nek plov nam opet bude majka-bajka,
pučina-danas bez juče i sutra
– prostirka sunca pred velikim ništa.
I neka snena jedra svakog jutra
zaborav-lepet slijepcu vjetru daju.
Nek umor naš ne pozna pristaništa!
Ne ostavimo kosti zavičaju!