Početkom decembra stigla je predivna vijest: sevdalinka je uvrštena na UNESCO-ovu listu nematerijalnog nasljeđa svijeta. Svima nam je takvo priznanje vrijednosti sevdalinke puno značilo, mada smo je (vrijednosti) svakako bili svjesni i ranije.
A onda sam čula komentare koji me nisu iznenadili jer sam navikla na takvo percipiranje i muzike a i života uopšte: da treba na neki način zaštiti „stari“ način izvođenja sevdaha, da ga se ne može “kvariti” nego, drugim riječima, da ostane konzerviran u fazi u kojoj je bio za vrijeme RTV Sarajevo, dakle od sredine prošlog vijeka, čiji su pjevači i muzičari upravo tada donijeli svoju (a ne tuđu) interpretaciju sevdalijske muzike a danas ih smatramo velikanima tog žanra.
Shvatam da ljudski mozak ne voli novitete i promjene i da smo ne tako daleko od algoritama: biramo poznate sadržaje i one koji liče na takve. Ipak, imam potrebu da iznesem svoj stav o tom sterilnom pristupu muzici jer, svirajući sevdah na način na koji ga sviram, pokušavam da učestvujem u njegovom osavremenjivanju, mijenjanju tog „konzerviranog“ stanja u koje ga se silom želi smjestiti.
Muzika, umjetnost uopšte, jezik su organski, skloni mijeni a ne zaleđeni u vremenu, svježi a ne konzervirani i koji zahvaljujući promjenama otvaraju nove svjetove. Nikada ni sevdah iz te, mnogima, omiljene faze ne bi postojao da je muzika uvijek nepromjenjiva, da nije evoluirala i mijenjala se kroz vrijeme. Bez želje da muzičkim terminima zbunjujem onoga ko čita, samo ću spomenuti da, kao što se jezik sastoji od glasova, tako se i muzika sastoji od tonova, tj. određene vrste zvukova. I kao što možemo da biramo kombinaciju različitih glasova kako bismo stvorili riječ/rečenicu, tako i muzičari različite tonove raspoređuju na način da stvaraju ono što čujemo kao muzičke rečenice i u konačnici kao muziku.
Naravno da takvi pokušaji nisu uvijek uspješni i da ima loše i nove i stare muzike, loše aranžiranih tonova, loše ispričanih muzičkih priča. I naravno da svako sluša ono što želi i voli. No nepotrebna je ta potreba za zabranom i stalno negodovanje onda kada se pronalaze novi izražaji u tradicionalnom žanru. Vjerujem da bi se takvi čuvari tradicije iznenadili kada bi znali da se sevdalinka našla na ovoj čuvenoj listi upravo zahvaljujući i nekima od onih koji su je “kvarili” i kojima bi naši strogi čuvari zabranili da je tako izvode.
Svirajući, slušajući i učeći o različitim vrstama i podvrstama muzike znam da samo ja sviram tako kako sviram, svojim mozgom i njegovim produženim alatkama – rukama, kroz svoj doživljaj i svoje emocije, iz svojih mogućnosti, iz svoje perspektive. U tome je i tajna zajedničkih rezultata – u pojedincu, u onome što svako od nas pojedinačno donosi nekoj zajednici. Ako pojedinac misli da je dovoljno samo kopirati nešto što je neko uradio prije njega, nikada neće potpuno uspjeti u svom nastojanju, nikada neće moći uraditi to identično onako kako je uradio njegov uzor jer je to, doslovno, nemoguće. U tu kopiju će, i ne htijući, dodati dio sebe jer ne može mimo sebe sve i da hoće. Pa zašto onda ne istražiti šta se sve može sa sobom i uz sebe? Sevdah je bio i ostaje muzički pravac našeg prostora kojim se možemo ponositi. Mi smo neki novi ljudi na tom prostoru. Pa zašto ne bismo stvarali i novi sevdah?
Sjećam se crtanog filma o kojotu i ptici trkačici. Kojot iznova bezuspješno pokušava uhvatiti pticu i često u tim pokušajima sam sebe povrijedi. Ta dva Looney Tunes lika u ovoj priči o izvedbi sevdaha postaju dva Sevdah Tunes lika. Prvi, Sevdah Da Se Izvodi Samo Onako Kako Su Ga Prije Izvodili, sam sebe povređuje pokušavajući da uhvati Sevdah Tunes Još Ima Novog Da Se Kaže. Znamo da u crtanom kojot ne shvata da nikada neće uhvatiti pticu trkačicu. Kakva je situacija u stvarnosti? Možda i bude shvaćeno.