“Nijjet je duhovna odluka muslimana da uradi nešto propisano za muslimane, kroz Kur’an ili hadis.”
“U jezičkom smislu sabur znači: suzdržavanje i odustajanje. U vjerskoj terminologiji on znači: obuzdavanje duše od uznemirenosti i srdžbe, jezika od žaljenja i tjelesnih organa od činjenja nereda.”
“Halal je arapska riječ koja znači dozvoljeno ili nezabranjeno. Halal (kao izraz) se često koristi kad je nešto duševno ili religijski čisto.”
Bez želje i kompetencije da tumačim bilo koje i bilo kakve vjerske odredbe, imam potrebu da komentarišem stanje društva u kojem živim, a kroz prizmu ovih termina koji su postali narodni i, nekako, određujući za nas. Ovo nije religijski tekst. Ovo je tekst o usudu jednog naroda.
Namjera ili, u našem narodu preuzeta riječ iz islamskog učenja – “nijet”, je, u našoj praksi, vrsta opravdanja koje ljudi koriste za nešto što nisu uradili ili za nešto što jesu uradili.
Nisam uradio ali imao sam namjeru da uradim, stoga mi treba oprostiti što nisam uradio.
Ili, uradio sam ovako ali moja namjera je bila sasvim drugačija od onog što sam uradio, stoga mi treba oprostiti što sam tako uradio.
Suzdržavanje, trpljenje i odustajanje su, takođe, otišli daleko od duhovne prakse. Tamo gdje doista treba da postoji sabur, gdje bi trebalo da se pazi na način na koji se obraćamo drugom ljudskom biću, na postupke prema drugom i ljudskom i životinjskom biću, tu ne da ne postoji sabur nego je ustaljeno da, što si osorniji, što više guraš po svom ne uzimajući druge u obzir, utoliko zaslužuješ veće poštovanje. Krenimo od svakodnevnice u javnom prostoru. Stajanja pješaku na pješačkom prijelazu, propuštanju drugog vozila da se uključi u saobraćaj, poštivanja reda na nekom šalteru, strpljenja da se pomogne nekome u nečemu bez interesa i bez potrebe da tu osobu ikada više sretneš u svom životu, ne guranja da prvi negdje uđeš, da prvi sjedneš, da zadnji pomogneš.
Odustajanje od srdžbe nam nimalo nije blisko.
Jezikom žalimo sve što se zažaliti može. Djelima često ne pokazujemo ni najmanji trud da popravimo ono na šta se žalimo.
Sabur se selektivno koristi. Prisutan je kada treba prepustiti odgovornost koja nosi posljedice. Tada saburamo, tada se suzdržavamo i odustajemo od odgovornosti. Hajde mi u okviru naših “malih” života, ali i oni sa “velikim” životima, odnosno na pozicijama koje određuju naše male živote. Takvi najviše saburaju kad su u pitanju greške koje su sami napravili. Znamo iz predizbornih obećanja da im je nijet bio potpuno drugačiji.
Halal je dozvoljeno. Pa i onda kada radimo ono što je nedozvoljeno, tražimo da nam se “dozvoli” odnosno halali zbog našeg nijeta, a računamo na sabur osobe koju smo svojim činjenjem oštetili.
Vidimo li taj začarani krug? Vidimo li odsustvo odgovornosti nad svojim životom i nad svojim postupcima? Vidimo li da svijest o toj odgovornosti u velikoj mjeri i ne postoji?
Da sam se rodila na nekom drugom mjestu na planeti, možda ne bih znala šta su nijet, sabur i halal kao termini, ali možda bih ih doživljavala više u praksi i smatrala ih uobičajenim jer, kako drugačije da živiš? Iskustveni nijet i sabur. Ima li, onda, potrebe da nam nešto bude halal ili da nam se halali, narodski rečeno?
Dopada mi se ideja da činjenice mogu biti istinite, ali određena perspektiva koja proizlazi iz tih činjenica može biti pogrešna. Dopada mi se činjenica da nijedna perspektiva, ustvari, nije objektivna istina, uvijek joj nedostaje drugih uglova. Dopada mi se ideja koja je i žalosna činjenica da su nijet, sabur i halal u Bosni i Hercegovini paravani iza kojih se skrivaju nekultura, neobrazovanje, neodgovornost, bezobzirnost, bahatost, stihijsko življenje (ne nužno sve zajedno i tim redom).
Navest ću primjer iz moje bliske prošlosti, dok mi je majka bila živa, potpuno nepokretna, sa metastazama kancera, u komi koju je izazvao previsok šećer.
Nama, njenoj porodici, šefica endokrinološkog odjela kaže, ovim riječima: “Njen život ne vrijedi ništa.”
Činjenica koju profesorica doktorica u tom trenutku iznosi je izvedena iz fizičkog stanja naše majke, ali njena perspektiva, da ne kažem etika, je potpuno pogrešna. Iz te perspektive pacijentica je u izuzetno lošem stanju u kojem ne može doći do poboljšanja i kvalitet takvog života je nepostojeći. Iz naše perspektive, pacijentica, čiji život doktorica obezvređuje, je nama podarila naše živote i njen život nama, njenoj djeci, itekako znači.
Da li je nijet doktorice bio da nas povrijedi? Mislim da nije. Da li nas je povrijedila? Itekako. Da li smo imali sabura u takvoj situaciji? Morali smo ga imati, mati nam je bila u milosti profesorice doktorice. Morali smo ga imati jer šefica endokrinologije ga nije imala da nam, na lijep, uljudan, empatičan i civilizovan način, odgovori na naša pitanja. Da li ćemo joj (profesorici doktorici) halaliti? Ja nisam.
Čini mi se da će nam nijet, sabur i halal doći glave ako ih nastavimo koristiti ovako kako ih koristimo. Nijet mi je da nisam u pravu. Halalite ako jesam. Sabur ako nisam.