Na obronku iznad grada sjedile su tri i po ublehe.
Djelovale su ljudski, ali nisu bile ljudske. Bile su samo pokušaj ljudskog utjelovljenja. Prozirna lica, duge kose do poda koje su se petljale o njihove anemične, tanke ruke i noge. Nisu mogle da skrate kose, i s njima i muke koje su im te kose donosile, jer su njihove kose bile ispunjene kapilarima i krv bi štrcala na sve strane ako bi se u njih zarezalo. Oči sitne i duboko uvučene u glave, tupih, praznih pogleda. Haljine na njima od sivo-smeđeg gnjilog materijala po kojima su crvi paradirali uzduž i poprijeko.
Sjedile su tri i po ublehe na obronku iznad grada i srkale vruću kafu, kahvu i kavu, njih tri, a ono pola ublehe je pilo što i društvo. Ta je bila sve ono što se ne može imenovati, kao ljudi bez porijekla, miješane krvi, nevidljivi i ostali. Ove tri su imale jake identitete, koliko jako može biti ono što, realno, ne postoji.
Pričale su tihim a kreštavim, istrošenim glasovima. Pričale su, između ostalog, i o tome kako je važno sačuvati dobar glas. A možda je idealizirano reći da su pričale. Jer kada neko nešto priča, drugi slušaju. U ovom slučaju je više bilo u pitanju uskakanje u priču, borba za riječ. Možemo reći da su se svađale ove naše ublehe i da su ostajale bez daha ne dajući riječ nikome osim sebi. Kada bi neko od njih zašutio, i drugi su iznenada šutjeli. Čim bi neko krenuo da progovori, svi su počinjali kreštati u taj tihi i nimalo dobar glas. Nisu bile zle. Bile su, samo, tužne u svom nemiru.
Nad gradom se spuštala noć. Bio je vidljiv s obronka jer nije bilo smoga da ga opkoli i sakrije.
Vrijeme je! – zakreštaše ublehe. Podigoše sablasna tijela i sjuriše se prema gradu, ne koristeći noge. Neko vrijeme su se klatile u zraku iznad gradskih ulica. Ispod njih se odvijao svakodnevni život. Niko ih nije primjećivao ali svi su ih itekako osjećali. Osim jednog djeteta od 10 godina. On ih je i vidio svaku noć. Nekada s prozora svoje sobe, nekada u odsjaju tv ekrana, nekada dok šeta s roditeljima pored rijeke.
Tu noć se odvažio da progovori.
Ko ste? – upita. Nije dobio odgovor, samo je osjetio veliku tugu. U tom trenutku ono pola ublehe izvadi ogledalo iz svoje crvave haljine i okrenu ga prema dječaku. U odrazu nije bilo dječakovo lice nego samo tama, sastavljena od tačkica. Bilo je tu oko osam milijardi tačkica. Dječak to, naravno, nije mogao da zna.
Zašto ste tu? – on pokuša opet. Tri i po se okrenuše bez odgovora i nestadoše.
Sutra je dječakova majka otišla na šišanje i feniranje. Odlazi u isti frizerski salon već neko vrijeme. Ovaj put je povela i dječaka sa sobom. On je sjedio na kauču od eko kože i igrao se na telefonu. Majka se okrenula prema njemu u jednom trenutku i oslovila ga njegovim imenom, pitajući ga da li mu je dosadno. Frizerka se začudi. Kako, upita majku, da se dijete tako zove ako se ti zoveš… Mislim, izvini što pitam nego, znaš… Moj muž je druge nacije, reče majka.
Ja se nikad ne bih mogla udati za nekoga druge vjere i nacije! – odvrati frizerka. Nije da ne poštujem druge, znaš, i imam puno takvih drugarica i dolaze mi i ovdje razni ljudi i stvarno dijelim i inače ljude, znaš, na dobre i loše nego, ono… znaš… uvijek tu ima nekih problema, u takvom braku, kad-tad, znaš… Ne znam, prekinu je majka. Ja ih nisam imala.
Dječak je taman prešao na novi nivo igrice. Podiže pogled i ugleda svoj odraz u ogledalu pa pogleda u majku. Nije mi dosadno, mama.
I tu noć je dječak ponovo ugledao one tri i po kako se klate u zraku. Samo ovaj put nije obraćao pažnju na njih. Legao je da spava i sanjao kako se ogledalo koje mu je pokazalo pola ublehe slomilo u sitne komadiće kad je pola ublehe krenulo da se povlači i sve one tačkice iz ogledala su se razbježale poput roja mrava. U daljini je odjekivao glas mamine frizerke: svi su oni samo dobri ili loši ljudi, znaš, imam puno prijatelja raznih imena, znaš… a kako se ti, mali, zoveš?
Mali je odgovorio: zovem se Superjunak, ja imam posebne moći, rastjerujem crvave ublehe i oslobađam tačkice, eto, da znate.