Dolazim iz miješane porodice, u kojoj se, što bi se reklo, susreću istok i zapad, ništa manje i sjever i jug zemalja naše regije. Tako je moj dedo, otac moje mame, po svom ocu i po svojoj majci bio Crnogorac.
Bio je tipični Crnogorac iz svih predrasuda o Crnogorcima, sa nadograđenom verzijom koja je uslovljena njegovim rođenjem u Babića Bašti, jednom od najstarijih sarajevskih naselja. Spoj crnogorštine i sarajevskog mahalskog mangupluka je stvorio verziju osobe kakva je bio dedo koja se vrlo lako opisivala u dvije riječi: težak čovjek.
Živio je život inspirisan neistinitim događajima. Bio je najpametniji, najsposobniji, najmudriji, najjači, najpravedniji, najbolji u svakom smislu i ko god bi se suprotstavio tim gnusnim lažima na osnovu dedinih vidljivih rezultata, taj bi bio likvidiran iz dedinog svijeta osoba s kojima komunicira, svijeta likova iz filmova sa Johnom Wayneom. U njegovom društvu nisi mogao početi temu o kojoj on ne zna bolje nego ljudi koji se profesionalno bave tim tematikama, o čemu god da se radilo – od medicine do nautike. Navest ću samo jedan od bezbroj primjera: u toku prethodnog rata devedesetih godina, izašao je na trg naselja u kojem je stanovao i na koji je pala granata koja se nije aktivirala; dedo, s torbicom u kojoj je bio osnovni kućanski alat, krenuo da deaktivira i eliminira granatu. Skočili su ljudi da ga zaustave. Neki od komšija koji su ga bolje poznavali su bili voljni i da ga puste da to odradi.
Nije bio baš neznalac u svemu, ali je bio svakom loncu poklopac, a niko nema sposobnost da mu prečnik poklopca koji posjeduje odgovara svim loncima svijeta.
Teško razočarenje je doživio šezdesetih godina prošlog vijeka kada je saznao da je postao otac svog prvog, žalosna mu majka, ženskog djeteta. Šest godina kasnije je dobio i muško dijete pa je onda imao dva sina, “tatinog sina” – moju mamu i “tatinog sinčinu” – maminog brata. Mama mu je, npr., još kao curetak pomagala u garaži oko popravka fiće i ako bi nešto pogrešno rekla, uradila ili samo pogrešno pogledala, dobila bi batine kakvim se časte samo najneposlušniji. A gdje ćeš veće neposlušnosti nego da se rodiš kao žensko. Ništa bolje od toga nije prolazila ni njegova žena, mamina mama. Nasilje je bilo mjera za dedin nivo nezadovoljstva. Što je on zadovoljniji, to je manje nasilja.
Vidim masovne klonove mog dede u današnjem svijetu, momke koji prate influensere koji normaliziraju nasilje, manipulaciju i prostačenje i predstavljaju ih kao muškost i mangupluk. Takvi influenseri lijepo zarađuju, a dedini klonovi se pale na njihove priče o tome kako svima treba psovati prvi red familije na sahrani nakon što familiji daš razlog da dođu na sahranu.
Glorifikacija mafijaških vrijednosti, macho mentalitet i nepoštovanje žena ima značajno mjesto u tom svijetu i formira mišljenja i ponašanja prema ženama kod dedinih klonova. Kroz takav filter žene se posmatraju kao objekti koje je potrebno kontrolisati. Mnogi mladi muškarci misle da je fizičko/psihičko/emotivno nasilje nad ženama, verbalna degradacija i manipulacija nešto što je poželjno ukoliko žena “zasluži”, a obično zasluži.
Nažalost, jednom kada se kreira takav obrazac u mozgu mladog čovjeka, teško da se puno može uraditi da takav mozak stvori nove i drugačije obrasce. Nije nemoguće ali je teško. Potrebna je promjena iz temelja, a kako, kada majstori koji su izlijevali te loše temelje su oni za koje sljedeći majstor, zgrožen, pita ko ti je ovo radio?!
Nije TikTok kriv. Nije Instagram kriv. Nije Facebook kriv. Problem često nije u nekom ljudskom izumu nego u njegovoj upotrebi. Sve su to alati koji mogu da se upotrijebe i za najgore i za najbolje uticaje.
Dedo nije doživio TikTok. TikTok je doživio ponavljanje ljudske prirode koja se ne mijenja nego se samo presvlači u moderne odore trenutnog svijeta koji je, odvajkada, suštinski isti.