Koja vam je šifra za kreativnost? Od nula do beskrajno, sve zajedno? Hvala!
“Baš si kreativna!”, znali su me pohvaliti kada uđu u stan u kojem živim pod rentom i koji sam uredila prema svojim željama a spram mogućnosti uređivanja tuđeg stana. Svakom stanu u koji sam uselila u svojoj glavi sam rušila zidove i pravila preraspodjelu prostorija. A ono što sam u stvarnosti mogla je da svojim namještajem, bojama, slikama i biljkama unesem svoj identitet koji nije tako determinističan kao što je rušenje zidova. Reklo bi se, kontrolirana kreativnost.
Rješenje nekog izazova na način koji se nije ukazivao na prvi pogled podrazumijevamo kao kreativnost. Kreacija mašte je u poslu, u ljubavi, u odnosima s ljudima. Kažu da je za uspješan brak, naprimjer, izuzetno važno biti kreativan da taj odnos ne bi upao u kolotečinu. Kreativnost može biti podstaknuta čistom inspiracijom, a može se izazvati i manjkom drugih resursa pa se snađemo u situaciji pomoću svojih kreativnih resursa.
Svako ljudsko biće ima pravo na kreativnost. Bez obzira ko smo, odakle smo, čime se bavimo, svi nosimo unutrašnji svijet koji želi da se preslika u vanjski. Ne samo da imamo pravo, nego imamo i obavezu da to provedemo. Ljudi nisu stvoreni da samo preživljavaju, stvoreni smo da preživimo ruku pod ruku s našom maštom koja nas čini misaonim bićima. Kreativnost nije luksuz nego jedna od nužnih potreba.
Sjećam se, u ratu u kojem sam bila djevojčica, moja porodica je puno vremena provodila pjevajući i svirajući, igrajući društvene igre, čitajući. Dok su padale granate oko nas i snajperi fijukali, mi sjedili u stanu bez hrane, struje, vode i toplote zimi, bez sigurnosti prije svega. Tada se u ljudima uključivala potreba za ljepotom koje je itekako nedostajalo u takvim uslovima ili potreba za bar kratkim olakšanjem i zaboravom. Kreativno smo nalazili rješenja da zadovoljimo tu potrebu. Umjetnost nije prestala u ratu; predstave, koncerti, izložbe, fotografija. Krišom sam vadila vunicu iz ormara i pokušavala da pletem igračke onako kako sam gledala maminu mamu da plete džempere i šalove. Naravno da je to završavalo zamršenim smotuljcima, od kojih sam onda pravila loptice (bar nešto da imam od svog truda), ali je takav dan bio ispunjen i sretan. Djeca su posebno uspješna u tome da u okviru igre, kojom razvijaju vještine življenja, nemilice koriste kreativnost. Sve ostale potrebe je bilo teže zadovoljiti, ali kreativnost nam je ostajala da njome pronađemo smisao bar tog jednog trenutka u kojem smo još živi. Kreativnost nas je i prehranjivala, grijala, pravila nam skloništa.
Sjetimo se puno bližeg globalnog događaja, pandemije i korone. Izolovani u svojim domovima, snimali smo komična videa, muzicirali, snimali filmove mobilnim telefonima, crtali, smišljali nove recepte za stara jela, izmišljali potpuno nove “biznise” kojima bismo se mogli baviti i, u većini slučajeva, osjećali duboku empatiju prema najbližim i najdaljim, nama poznatim i nepoznatim ljudima. Čini se da velike katastrofe izbace na površinu neke ljepše strane ljudskog bića koje su inače potisnute svakodnevnim jurcanjem za obavezama. Shvatimo koliko nam malo treba: jedan poligon za kreaciju, reklo bi se – dozvola samima sebi – i poneka ideja koja će da poleti.
Svakodnevne loše vijesti, koje dobijemo u dozama dovoljnim da se uvijek imamo oko čega brinuti, drže nas u modu pukog preživljavanja i stalnog opreza u kojem nemamo vremena ni kapaciteta da se bavimo nečim kreativnim. Agresivno smo nesretni. Nedostaje nam ljepota izražaja, ljepota jednog trenutka u kojem smisao može biti toliko jednostavan koliko i blaženi mir u kući u kojoj se krčka mirisno jelo koje svi jedva čekamo probati, mir neuprljan još jednom viješću, još jednom politikom i još jednim strahom za sutra. Ne dozvoljavamo sebi da nam je dosadno, dosada iz koje mogu da niknu nove ideje koje će ili da nas trenutno zabave ili, čak, da budu velike i postanu prekretnice u životu.
Da li smo u stanju da u svim brigama koje nam življenje donosi napravimo vremenske džepove u koje ćemo staviti kreaciju? Osjećaj da imamo bar neku odluku o tome kako živimo? Da li smo toliko onemogućeni da živimo onako kako bismo voljeli da jesmo u trenutku kad nam se život približi kraju? Život je sjajan teren za igru, ma šta mi mislili o njemu. A imam utisak da smo baš mi, ljudi balkanskog poluotoka, spremni da budemo izuzetno prilagodljivi raznim situacijama i kreativni, da nam je to vrlina kojoj ne poklanjamo dovoljno značaja.
Potražila sam čuvene citate na ovu temu i navodim tri za koja mislim da su važna.
Albert Einstein: “Kreativnost je vidjeti ono što svi vide i misliti ono što niko drugi nije pomislio.” Tu bi se dalo zaključiti da je kreativnost, ujedno, i originalnost. Onda se tome suprotstavi misao Marka Twaina, koji tvrdi da je originalna ideja nešto što ne postoji. I može to vrlo lako da se shvati. Naprimjer, tekst o kreativnosti nije originalna ideja mene koja ga pišem, mnogi su već napisali hiljade tekstova na tu temu. Ali je originalnost, ako ništa, u perspektivi koju svi imamo jedinstvenu. I na kraju, Sylvia Plath: “Najgori neprijatelj kreativnosti je sumnja u sebe.”
A ja bih dodala da je sumnja u sebe najgori neprijatelj mnogim neostvarenim potencijalima, ali da treba biti oprezan i ne otići u krajnost koja je dobila i stručni naziv: Dunning-Krugerov efekat. Vjerujem da znamo balansirati između te dvije krajnosti.