Nije neuobičajeno s vremena na vrijeme čuti vijest kako su u Bosnu i Hercegovinu stigle milijarde maraka doznaka iz inostranstva. Vlast se obično hvali tim brojevima kroz koje se želi pokazati koliko je ustvari jaka naša dijaspora i kako na taj način „ulaže“ novac u našu državu. Međutim, koliko god se doznaka željele prikazati kao nešto pozitivno, one su porazna činjenica koja ukazuje na drugi negativni fenomen, izražen posebno posljednjih godina, a to je iseljavanje naših građana.
Šta su doznake novca iz inostranstva?
Najkraće rečeno, doznake predstavljaju novac koji jedna osoba šalje drugoj u inostranstvo. Nekoliko je načina kako se novac može poslati od jedne do druge osobe. Najpouzdanija opcija je putem međunarodnog platnog prometa, bankovnih računa ili putem servisa za slanje novca, što predstavlja regulisani način slanja. Drugi način je putem lične dostave i taj način se predstavlja kao neregulisani. Ovaj drugi način je poprilično zastupljen, ali je do sada najmanje dokumentovan i vrlo je teško izvršiti preciznu procjenu koliko se doznaka donese lično u parama našim najmilijim.
Iako nemamo zvanične podatke koliko Bosanaca i Hercegovaca živi van granica naše zemlje, procjene pokazuju da je broj naših građana u dijaspori gotovo jednak broju nas koji trenutno živimo u zemlji. U periodu 2014-2019. godina, broj naših građana sa stalnim boravkom u EU je povećan na preko 444.000, što je povećanje za oko 108.000 u tih šest godina. O ovome sam već pisao u jednom od prethodnih tekstova. Porast broja naših građana koji su zbog raznih razloga morali napustiti državu, zajedno sa rastućim starenjem stanovništva, predstavlja značajnu bazu za stalni porast doznaka iz inostranstva u godinama koje dolaze. Prema dostupnim podacima Centralne banke Bosne i Hercegovine, u 2019. godini iznos novčanih doznaka iznosio je oko 2,7 milijardi konvertibilnih maraka. Ukoliko to uporedimo s relativnim odnosom prema BDP-u doznake iznose oko 11% BDP-a Bosne i Hercegovine od 2014. godine, sa izuzetkom prošle, pandemijske godine, kada je došlo do pada doznaka iz inostranstva na nivo od 9% BDP-a. Ako bi u obzir uzeli, pored doznaka i druge izvore, kao što su ostali lični transferi, primanja po osnovu penzija, kao i prihodi od rada bosanskohercegovačkih rezidenata od privremenih poslova u inozemstvu, učešće u BDP-u prelazi 14,5%.
Potencijal i značaj doznaka se ne može zanemariti. Iako već spomenuti podaci Centralne banke Bosne i Hercegovine ukazuju da visok nivo doznaka koje se mjere u milijardama maraka, podaci Svjetske banke dodatno potvrđuju nivo i značaj doznaka. Od 2014. godine pa sve do prošle godine, u BiH je regulisanim putem ušlo 14,1 milijarda dolara doznaka. To je novac koji su naši građani, koji žive privremeno ili trajno van granica države, uplatili legalno na račune rodbine i prijatelja. Mislite da je to puno novaca? Možda se iznenadite, ali u Srbiju je u istom periodu stiglo 26,4, a u Hrvatsku 23,4 milijardi dolara. Drugim riječima, ove tri zemlje su dobile finansijsku injekciju od 63,9 milijardi dolara u samo sedam godina, što je daleko više od onoga što je stiglo kao direktna strana investicija. Za razliku od doznaka iz inostranstva, u našu državu je stiglo 2,7 milijardi dolara direktnih stranih investicija u istom periodu, sa izuzetkom 2020. godine, gdje nemamo službene podatke, ali s obzirom da je u pitanju bila pandemijska godina, taj iznos bi bio simboličan imajući u vidu trendove prethodnih godina i ne bi u velikoj mjeri povećao ukupni iznos.
Sada se već pitate, s obzirom na ogromni iznos pristiglih doznaka, ko taj novac dobija i gdje se taj novac troši? Zvanični podaci naravno ne postoje što predstavlja dodatni problem i za nas istraživače, ali na osnovu nekoliko indikatora možemo pretpostaviti sa visokom pouzdanošću.
Prvi korak jeste sama procjena strukture doznaka. Iako podaci za Bosnu i Hercegovinu nisu dostupni, u jednoj studiji koju je uradila Westminster fondacija, a tiče se troškova emigracije mladih u Srbiji, prikazana je struktura potrošnje doznaka. Dominantan dio potrošnje doznaka odlazi na ličnu potrošnju stanovništva i to čak 70%. Na drugom mjestu čini ulaganje u nekretnine od 26%, na trećem mjestu sa 3% je ulaganje u otvaranje novih radnih mjesta i na kraju 1% odlazi na štednju stanovništva. Građani Bosne i Hercegovine se nalaze u sličnoj situaciji, pa možemo pretpostaviti, kada bi se uradila analiza i za našu zemlju, da bi rezultati vjerovatno bili slični ovim. Drugim riječima od svakih 10 maraka koje dođu u državu, 7 maraka ide na potrošnju stanovništva? Koji su to građani koji troše taj novac, a ne mogu da ga štede?
Sada dolazimo na drugi korak i pokušaj što vjerodostojnije procjene ko troši taj novac. U Bosni i Hercegovini živi oko 700.000 penzionera. Od ovog broja u Federaciji BiH, prema posljednjim podacima, 426.000 penzionera prima penziju po nekom od osnovu, bez obzira da li je u pitanju starosna, invalidska ili porodična. Ovo je tema o kojoj ću pisati naredni put, ovaj put samo kratki prikaz stanja. Od ukupnog broja penzionera u Federaciji BiH, njih oko 275.000 prima ili minimalnu penziju u iznosu od 382,18 maraka ili manju penziju od minimalne, što je oko 64,7%. Ako bi uključili i one koji primaju zajamčenu penziju 478,91 maraka, onda bi ukupni broj penzionera sa tom i nižom penzijom, uključujući minimalne i ispod minimalne penzije, iznosio 325.000 penzionera ili 76,3% svih penzionera. Prevedeno na jednostavan jezik, od 10 penzionera koji primaju penziju, njih 6,5 ima minimalnu ili ispod minimalne penzije, a ako uključimo zajamčenu penziju, onda 7,6 penzionera na svakih 10 ima zajamčenu penziju ili manju.
Odgovor se nameće sada sam po sebi, bez doznaka iz inostranstva, koje većinski idu u potrošnju, u najvećoj mjeri se pomaže našim penzionerima da prežive sa penzijama koje imaju. Sasvim je jasno da se od postojećih penzija ne mogu pokriti niti osnovni troškovi života, a kamoli voditi pristojan život, bar za veliki dio penzionera. Zbog toga, doznake imaju ogromnu socijalnu dimenziju, jer iznos koji dođe u državu, a to je blizu tri milijarde maraka ima funkciju budžetskih transfera prema kategorijama stanovništva poput penzionera. Gdje bi naše vlasti sada mogle naći ta nedostajuća sredstva, kada bi se hipotetički gledano, zaustavio dolazak doznaka iz inostranstva? Dva su načina – kroz zaduženje, što se je malo vjerovatno jer je u pitanju ogroman novac, ili kroz daleko veće poreze. Prvo što bi se povećalo jeste PDV na nivo sličan u Hrvatskoj.
Vlast može biti „mirna“ i narednih godina jer će iznos doznaka biti na stabilnom nivou i lagano će rasti, najprije zbog masovnih odlazaka u inostranstvo naših građana mlađe životne dobi. Oni će imati kome slati svoj teško zarađeni novac i tako će se održavati socijalni mir u državi. Godine i decenije brzo lete, a naše stanovništvo će postajati sve starije pa će nam zbog nedostatka radne snage, osim ako ne dođe do „otvaranja granica za radnike“ iz drugih država, biti teško održavati i postojeći ekonomski model. Ne treba gajiti iluzije da će se naši mladi, kada osnuju porodice u drugim država i dobiju djecu, nakon nekog vremena vratiti u Bosnu i Hercegovinu. Neki i hoće, većina neće. Bit će pravo tada umijeće „privući doznake“ i pretvoriti ih u investicije umjesto u potrošnju. Ali kao da je to bitno našim donosiocima odluka, gdje je bitan mandat i zapošljavanje u javni sektor i koji nemaju postavljene ciljeve ekonomske politike za naredne godine. Možda doduše to i jeste cilj „slati“ naše mlade u Njemačku da šalju pare u državu čime dijelom pune budžete, a dijelom čuvaju socijalni mir, samo što ne vide da se time siječe grana na kojoj se sjedi.