foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Demografsko istrebljenje

Prije nekoliko dana zove me dobar prijatelj, čujemo se tako povremeno i nakon uobičajenog razgovora kao iz topa ispuca: „Dobio sam posao u Njemačkoj, selim se sa porodicom u septembru“. Nekoliko sekundi sam bio zbunjen sa pomiješanim osjećajima. Na jednu stranu mi je jako drago zbog njega, odlazi iz ove naše političke močvare, gdje se neće morati svakodnevno živcirati gledajući šta nam političari svakodnevno serviraju kao bitne životne teme, a sa druge strane mi je žao i krivo jer znam o kakvom je stručnjaku riječ i koliko gubimo kao društvo odlaskom naših prijatelja i rodbine iz države u neko bolje i uređeno društvo.

Neki podaci, koje sam u nekim prethodnim tekstovima iznosio, će biti ponovljeni. Možda ćete reći da ovu temu previše potenciram. Možda ćete reći da se zabrinete kada pročitate ove tekstove. Ovo je tema koja nas najviše treba zanimati jer bez ljudi nema ni ekonomije, a bez ekonomije nema ni države. Zašto su ljudi toliko bitni za ekonomiju? Zar nije za našu državu dobro da se građani iseljavaju, svakako su nezaposleni ili mogu pronaći bolje uslove za sebe vani, pa onda slati novac rodbini koji će ga ovdje trošiti?

Na sceni u Bosni i Hercegovini se posljednjih godina dešava demografsko istrebljenje građana na više načina. Niko nije imun na ove procese, jer se dešavaju i jednim i drugim i trećim i ostalim. Svi nestajemo – ili iseljavanjem ili kroz veći broj umrlih od rođenih. Možda su ove riječi pregrube, ali su stvari takve i treba ih nazvati pravim imenom. Jer kako drugačije objasniti potpuni muk donosilaca odluka vezano za ovaj problem. Da se razumijemo, ovaj problem se ne može riješiti preko noći, potrebno je da prođe duži vremenski period, možda i nekoliko decenija, kako bi se demografski obnovili kao društvo i država, ali potrebno je priznati da postoji problem i na njega usmjeriti energiju kao što se usmjerava na svakodnevna pitanja napada ili odbrane države.

Pokušat ću objasniti zašto su ljudi toliko bitni za jednu državu. Za ekonomski rast tri su ključna faktora proizvodnje, a to su radna snaga, kapitalna dobra koja su potrebna za proces proizvodnje, poput opreme i tehnologije. Za razliku od tehnologije koja se može dugoročno unaprijediti, ili kapitalnih dobara u koja se može investirati, radna snaga je i najbitniji faktor. Šta nam znači tehnologija, pare, investicije, fabrike, kada nema ljudi? Šta nam znače najmoderniji autobusi ili tramvaji, ako nema vozača? Šta nam znače bolnice i savremeni dijagnostički uređaji ako nema doktora? Šta nam znači budžet, ako ga ko nema napuniti?

U ekonomiji postoji nešto što se naziva potencijal ekonomije, koji se može dostići ako angažujete sve faktore proizvodnje. Šta mislite da li se taj potencijal povećava ili smanjuje kako nam se ljudi iseljavaju? Naravno smanjuje i opasno približava da nam potencijal bude ubrzo jednak trenutnom ekonomskom stanju. Razlog je što se broj radne snage smanjuje, a broj zaposlenih će ubrzo biti jednak broju radne snage. O ovome sam već pisao, kako nam se broj zaposlenih radnika u periodu 2014-2018. povećao za samo 10.000, a broj nezaposlenih smanjio za preko 100.000. Riječ je o podacima iz Ankete o radnoj snazi. Ova anketa je bitna jer uključuje i radnike koji rade na crno. Zbog toga se broj novozaposlenih vrlo malo povećao, jer su mnogi, koji su radili na crno, prešli u legalne tokove.

Kada shvatimo svi da su naši ljudi naš najvredniji resurs, onda ćemo napraviti pozitivan iskorak kao društvo. A bez tog resursa posljednjih godina masovno ostajemo. Pokušat ću vam što jednostavnije objasniti bitnost ljudskog faktora i koliko gubimo zbog iseljavanja i negativnog prirodnog priraštaja. Tek nedavno su urađene studije koje su procijenile koliko kao društvo gubimo iseljavanjem stanovništva, ali samo sa aspekta ulaganja u obrazovanje. Jedna osoba sa završenom srednjom školom, a koja napusti državu, naše društvo košta kroz ulaganje u obrazovanje 20.219 EUR. Osobe sa fakultetskom diplomom još i više. Pod pretpostavkom, da su osobe koje su dobile trajnu dozvolu za boravak u EU, a napustile su BiH u posljednjih šest godina, imale isključivo završenu srednju školu, izvezli smo (ili poklonili) čak 2,2 milijarde EUR koje smo samo kroz obrazovanje uložili kao društvo u ljudski kapital.

Što je za nas gubitak, za druge zemlje je čisti dobitak. Prvo dobiju gotovu i stručnu radnu snagu u koju nisu uložili baš ništa. Obrazovni sistem ima time više novca za investiranje u postojeće stanovništvo. Drugo, mnogi zaboravljaju da ta osoba, koja je napustila državu, sada doprinosi sa svojim znanjem i iskustvom ekonomskom napretku države u kojoj živi, a ne svoje. Vratit ću se na primjer prijatelja koji napušta državu. Hipotetički, ako su on i porodica doprinosili sa platom od oko 2.000 KM mjesečno kroz potrošnju, sada taj novac više neće trošiti u svojoj državi. Dijete više neće ići u vrtić, neće plaćati režije, hranu, neće kupovati razne druge proizvode i najbitnije, neće više doprinositi svojoj firmi gdje je bio zaposlen. Naravno, neko će popuniti njegovo mjesto, ali ostaje trajni gubitak. Sa druge strane, on će imati daleko veću platu u Njemačkoj, više će doprinositi novom poslodavcu kroz svoj rad i zaradu. Plata će mu biti bar četiri do pet puta veća nego ovdje. Primjenom boljih tehnologija, proširivat će svoje znanje i praviti inovacije, tako razvijajući mnogo više ekonomiju Njemačke, ne samo kroz ovaj segment, nego i kroz veću potrošnju. Bosna i Hercegovina će ga vidjeti nažalost jednom godišnje. Sjećam se jednom da sam upravo o ovome govorio na jednom tv gostovanju, pa su to stranački botovi ismijavali. Stvarnost je drugačija, jer naši talenti sada stvaraju inovacije i patente u drugim državama, a ne u BiH. Kada smo kod patenata, znate li uopšte koliko nam je priznato patenata posljednjih godina? U posljednje tri godine samo 13, što je smiješno u usporedbi sa 2010. godinom kada je samo u toj godini bilo 207. Da odemo korak dalje, od 2010. – 2013. imali smo 539 priznatih patenata! Toga će biti sve manje i manje, a odgovor zašto je to tako, znate i sami.

Nije samo ekonomski gubitak taj do kojeg je došlo zbog demografskog istrebljenja. Ne smijemo zaboraviti i brojeve i kada je u pitanju negativni prirodni priraštaj, a posebno sada, u periodu pandemije. Iako mnogi odbijaju priznati razmjere iseljavanja i stvarni broj građana u državi, zvanični podaci pokazuju da je u periodu od Popisa stanovništva 2013. godine do kraja 2020. godine, samo po osnovu negativnog prirodnog priraštaja broj naših građana smanjen za 61.707. Mislite da je malo? To vam znači da su od Popisa nestale u potpunosti dvije općine samo po osnovu veće smrtnosti – Bihać sa 56.261 i Čajniče sa 4.895! Ni ova godina baš nije dobro krenula. Samo u prva četiri mjeseca ove godine ostali smo u Federaciji BiH bez 5.575 naših građana više nego što je novih rođeno, što je najpribližnije nestanku općine Kreševo koja je na popisu imala 5.273 stanovnika.

Ovako visok rang demografskog istrebljenja, što kroz iseljavanje, što kroz izumiranje, ostavit će ubrzo vidljive posljedice po prikupljene poreze, doprinose i potpuni izostanak ekonomskog napretka. Na to nas upozoravaju svi statistički podaci, od broja upisanih studenata i učenika u škole i na univerzitete, do starosne strukture stanovništva. Ako ste se ovih dana vozili prema Srbiji zbog vakcinacije, jer u našoj državi nije bitna tema kako doći do vakcina, onda ste mogli vidjeti koliko prelijepu državu imamo i koliko je napuštena. Dovoljno je ljeti vidjeti nepokošenu travu ili zimi neočišćeni snijeg ispred kuća kako bi se golim okom vidjele razmjere iseljavanja. Slično kao i u bajci Carevo novo ruho, car je go što niko nije smio reći, da nije bilo neiskvarenosti jednog djeteta koja je trgnula narod koji je gledao samo u jednom smjeru, u smjeru laži. Tako i kod nas, država je demografski istrijebljenja i gola. Čekamo da se pojavi neko hrabro dijete i da nas trgne iz smjera laži koja nam se servira.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija

Begagić: Mogu sama
Šehić: Sat apokalipse