Nešto se čudno dešava širom svijeta. Ono čemu svakodnevno svjedočimo vlastitim očima prilikom kupovine nećemo čuti od donosilaca odluka. U pitanju su stalna i rastuća poskupljenja, neka u tolikoj mjeri da mnogima nije jasno šta se dešava i zbog čega cijene divljaju. Svima je jasno da imamo manje plate i penzije zbog tih poskupljenja, ali oni koji trebaju nešto poduzeti, rade ono u čemu su najbolji – dodatno prepadaju javnost opasnim temama. Naravno, svjesni šta se dešava u svijetu, priču vraćaju tamo gdje su najbolji, a bježe od onoga što bi trebali raditi, a to je pomoći građanima u onome što se dešava i u onome što tek dolazi. Jer, lakše je građanima objasniti „da su druge stvari poput sigurnosti države u pitanju“, da se time trebaju baviti, a ne činjenicom da su frižideri sve prazniji.
Zvanična statistika dijelom zbog kašnjenja u objavi podataka, dijelom zbog načina prikupljanja, još uvijek ne prepoznaje masovnija poskupljenja koja svakodnevno osjetimo. Iako je već krenula druga polovina oktobra, podaci o kretanjima cijena su dostupni tek za avgust. Ipak, analiza i tih podataka ukazuje da su cijene nekih proizvoda značajno porasle. Samo u ovoj godini, prema tim zvaničnim podacima, ulje je skuplje 25%, luk za 40%, krompir za 43%, gorivo u prosjeku za 20%, šećer za 8%, piletina za 9%, margarin za 14,6%. Ulje je u odnosu na 2019. godinu skuplje čak 50%.
Ovo su zvanični podaci, a oni stvarni i realni su daleko veći i značajniji. Svako ko je u posljednje vrijeme posjetio mesnicu mogao se uvjeriti u razmjere poskupljenja. Cijena teletine je u augustu iznosila oko 20 KM, danas 24, što je povećanje od 20%. Kada bismo popisali sve proizvode, tek onda bismo vidjeli razmjere poskupljenja. Kada idemo u sedmičnu kupovinu namirnica, supruga i ja, obično na kasi prognoziram koliko će nas kupovina koštati. Kada kažem svoju prognozu, dobijem odgovor da nema šanse da ukupan iznos može biti toliki „jer nismo ništa posebno kupili“. To je ustvari naša realnost.
Zbog čega imamo sva ta silna poskupljenja? Šta je ustvari pozadina svega?
Ključni razlog je ustvari pandemija covida-19. Ekonomska kriza koja je pogodila cijeli svijet nije bila uobičajena i slična dosadašnjim ekonomskim krizama. U ekonomiji postoje poslovni, ili ekonomski ciklusi sa svojim fazama. U prvoj fazi ekonomija se nalazi na dnu ekonomske aktivnosti nakon čega slijedi faza uzleta. U trećoj fazi, ekonomija se nalazi na vrhuncu aktivnosti, da bi poslije toga krenula faza pada, poznatija u javnosti kao recesija. Za razliku od dosadašnjih kriza, kada do recesije dolazi nakon faze vrhunca ekonomske aktivnosti, sadašnja kriza je nastala na polovini faze uzleta. Ekonomije su jednostavno zaustavljene, ugašene. Bombardovani smo porukama „ostanite u kući“. Obećani su izdašni paketi pomoći koji uključuju dovoljno novca da imate za hranu i trošenje, samo nemojte izlaziti iz kuće.
Za razliku od klasične ekonomske krize, kada štampanje novca, davanje novca građanima da troše ima smisla, jer se tako potiče posrnula ekonomsku aktivnost, u ovoj krizi je napravljeno više štete nego koristi. Paketi pomoći širom svijeta iznosili su oko 10,4 triliona dolara! Taj novac naravno nema pokrića jer je naštampan kako bi se „pomoglo“ građanima da prebrode krizu, gubitak zaposlenja ili plate. Pored navedenog, građani nisu bili u krizi i već su imali dovoljno novca za trošenje i putovanja. Pandemija je samo to privremeno zaustavila. Nakon prvobitnog šoka i svega što se desilo prošle godine, mnogi su se naglo počeli vraćati „u normalnost“. To vraćanje u normalnost je značilo i mnogo veću i nagliju potrošnju novca dobijenog kao pomoć. Uostalom, šta bi drugo građani mogli raditi s novcem nakon svega? Kada vam je novac poklonjen, niste ga mogli trošiti na putovanja ili odlaske u restorane. Rast potražnje danas toliko snažan da ponuda ne može u kratkom roku odgovoriti na sve zahtjeve tržišta. Ekonomije poput Velike Britanije se bore za vozače. Vozači kamiona danas plaćaju dodatno i putem raznih bonusa, samo da bi radili.
Kada imate rast količine novca veći od rasta ekonomske aktivnosti, onda dolazi do pojave inflacije. Upravo se to sada dešava širom svijeta i kao takva pojava je uvezena u Bosnu i Hercegovinu. Dodatni problem predstavljaju i divljanja cijena energenata, za što postoji nekoliko razloga, a dva su ključna – dekarbonizacija i rastući protekcionizam među zemljama. Mnogi smatraju da je proces dekarbonizacije došao u pogrešnom trenutku u razvijenim zemljama jer je prelazak na čistu energiju skup što je dovelo do rastućih troškova energenata širom EU. Mnoge zemlje EU danas imaju zabrinjavajući nivo inflacije. Teška vremena obično dovode do teških odluka što je već sada dovelo i do rastućeg protekcionizma među zemljama. Ako tome dodamo i negativni uticaj delta varijante korona virusa na radna mjesta u Aziji, imamo dodatni pritisak na lance ponude.
Posljednjih sedmica, nekako se tiho u ekonomskim krugovima spominje pojam stagflacije, što je vrlo opasna ekonomska pojava, koja može imati daleko teže posljedice za svijet. Ja bih rekao da je to ustvari energetska recesija, tj. recesija do koje može doći zbog rastućih cijena energenata. Do 70-ih godina se smatralo da je nemoguće u isto vrijeme da dođe do rasta nezaposlenosti i visoke inflacije. Tadašnji naftni šok je pokazao da je to ipak moguće.
Kakve to veze ima sa nama sada?
Bosna i Hercegovina je jedna mala otvorena ekonomija, koja ne može uticati na cijene na svjetskom tržištu. Može ih samo prihvatiti. Zahtjevi da se ograniče cijene raznih proizvoda mogu dovesti samo do nestašice. Zašto bih kao trgovac nešto nabavljao i prodavao po cijeni koju je ograničila država, ako time ne mogu pokriti ni svoje troškove? Međutim, zbog rasta cijene energenata širom svijeta, a time i rastuće inflacije, raste zabrinutost među državama širom svijeta šta uraditi u trenutnoj situaciji. MMF je prije nekoliko dana objavio u svom izvještaju da smanjuju prognozu globalnog ekonomskog rasta, uz upozorenje da svijet ulazi u fazu inflatornog rizika, pozivajući centralne banke da budu “vrlo, vrlo oprezne” i da preduzmu hitne mjere za pooštravanje monetarne politike ako se cjenovni pritisci nastave. Glavna prognoza MMF-a je da će inflacija naglo porasti do kraja godine, umjereno nastaviti rasti sredinom 2022. godine, a zatim će se vratiti na nivo prije pandemije. Drugim riječima, ako centralne banke budu trebale reagovati, možemo očekivati povećanje kamatnih stopa, kako bi se smanjila ponuda novca na tržištu.
Ova mjera može biti problematična, ali možda jedino moguća u ovom trenutku ako se želi obuzdati nivo inflacije, za što je djelomična krivica i prekomjerno štampanje novca koje je išlo u potrošnju, a ne u razvoj ekonomije. Ako bi se zaista krenulo putem povećanja kamatnih stopa i smanjenje novca na tržištu, u trenutku kada se ekonomije nisu dovoljno oporavile, to znači samo jedno – možemo očekivati daljnji pad ekonomske aktivnosti i rast nezaposlenosti.
Iako Bosna i Hercegovina ima valutni odbor, što znači da naša Centralna banka ne može djelovati na ovaj način na tržištu, što sam ranije objasnio, možemo očekivati prelijevanje efekata iz Evropske unije i na našu ekonomiju. Vlasti trebaju biti spremne, pogotovo pomoći penzionerima i radnicima sa nižim platama, jer će oni prvi osjetiti negativne inflatorne efekte tako što će za istu penziju i platu moći manje.
Teški i neizvjesni dani su pred nama, a vremena za odluke i djelovanje je sve manje.