foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Zašto se država zadužuje?

„Nemamo dug od trilion dolara zato što nismo prikupili dovoljno poreza; Imamo dug od trilion dolara zato što smo previše potrošili“, izjava je bivšeg američkog predsjednika Ronalda Reagana, koja pokazuje zbog čega se države zadužuju i stvaraju dug. Dug sam po sebi i nije problematičan, ukoliko se pametno usmjerava u produktivne svrhe. Ukoliko se dug koristi samo da bi se održao sistem budžetske potrošnje, kao što je to slučaj u Bosni i Hercegovini, onda je to, ne samo glupo već i bezobrazno zaduženje od strane vlasti.

Dejtonsko ustrojstvo Bosne i Hercegovine, napravilo je 13 administrativnih jedinica uz dodatak Brčko distrikta, koje mogu voditi svoju ekonomsku politiku. Zbog toga je moguće vidjeti da jedan entitet ima jedne stope poreza u odnosu na drugi, ili da imamo 13 istih, a opet različitih ministarstava. Svako ministarstvo ima svoje ministre, zamjenike, neki i savjetnike, osoblje kabineta, pomoćnike i administraciju. Sve to neko treba finansirati, a to su građani. Posljednje objavljen podatak pokazuje da je u Bosni i Hercegovini udio javnog sektora u 2020. godini iznosio 14,8 milijardi KM ili 45% svog bruto domaćeg proizvoda. Naravno, nije cjelokupni javni sektor neproduktivan, jer u njega se ubrajaju i zdravstvo, sigurnost, obrazovanje, ali svi će se složiti da je gotovo 15 milijardi KM udjela javnog sektora previše.

Finansiranje državnog aparata

Da bi se objasnilo kako funkcioniše javni sektor, potrebno je objasniti kako se inače finansira država. Dva su načina na koji država može odlučiti kako će finansirati svoje izdatke. Prvi način je napraviti realnu projekciju prihoda i na osnovu nje izvršiti raspodjelu onoga što će prikupiti u toku jedne godine. Problem kod ovoga pristupa predstavlja što su obično želje daleko veće od mogućnosti. Zbog toga se priprema budžeta usmjerava na drugi način, a to je da se prvo utvrde sve želje i potrebe koje se trebaju finansirati, a onda se tek gleda način kako osigurati sredstva za finansiranje. Kada se sagleda koliko se poreza može prikupiti, sve što nedostaje za finansiranje raznih potreba, nadoknađuje se kroz zaduženje ili novo povećanje poreza, jer matematika kreatora politika kaže da veći porezi dovode do većih prihoda. Za ekonomiste veći porezi znače veće izbjegavanje i manju naplatu.

Drugi način bi imao smisla kada bi se nedostajuća sredstva koristila za investicije i produktivnu namjenu koja će u budućnosti donijeti povećanje produktivnosti i povrat na investiciju, a time osigurati veće prikupljanje poreza u budućnosti. Kao primjer pametnog zaduženja može biti kredit kojim bi se izgradila brza cesta između Tuzle i Sarajeva. Time bi se značajno skratilo vrijeme putovanja između dva grada, smanjili bi se troškovi prevoza, a time i troškovi poslovanja i cijena proizvoda i usluga, te potaknulo otvaranje novih radnih mjesta. U konačnici, došlo bi do razvoja ekonomije. Primjer glupog zaduživanja je podizanje kredita da se isplate plate neproduktivnog administrativnog aparata, za čije će finansiranje biti potrebno podići kredit i naredne godine.

Najbolji način za jednostavno objašnjenje kreiranja budžetske politike može biti jedna zaposlena osoba koja ima mjesečnu platu od 1.000 KM. Od ove plate, za troškove hrane sebe i svoje porodice, ova osoba izdvaja 600 KM, dok ostatak ide na režije i druge troškove. Budžet je u ravnoteži, jer analogija sa državom je ista, plata radnika u ovom slučaju predstavlja porez države, dok su troškovi hrane, režija i drugog isto što i izdaci države. Ipak, ovaj radnik treba da školuje jedno dijete, što će ga dodatno koštati. S druge strane, drugo dijete želi da mu se kupi automobil, a i njegovi roditelji su u penziji i nemaju dovoljno veliku penziju te ih treba dodatno finansijski pomoći. Kao što se može vidjeti ovaj radnik odjednom ima povećanje obaveza koje treba svaki mjesec finansirati, a plata je ista. Prvo što radi, pokušava sa svojim poslodavcem dogovoriti povećanje plate, što mu poslodavac i omogućava jer je vrijedan radnik i daje mu 100 KM više. Ipak, 1.100 KM nije dovoljno, jer je morao podići kredit za automobil koji će ga koštati 150 KM svaki mjesec, roditeljima daje također 150 KM mjesečno, te za školovanje drugog djeteta još 100 KM. Kroz podizanje kredita njegovi prihodi „rastu“ za 300 KM, ali od tih „kreditnih prihoda“. Na ovaj način, troši se novac kojeg taj radnik nema i koji mora vraćati naredne godine i stalno podizati kredit na kredit. I tako se ulazi u neprekidnu spiralu dugovanja. Ako se desi situacija da firma dođe u ekonomsku krizu, pa se smanje plate radnika, onda će ovaj radnik tek biti u problemu. Banka mu možda može odgoditi obaveze ili reprogramirati kredit na duži vremenski period uz veću kamatu, ali time se ne rješavaju problemi.

Slično je i sa državom. Stalna zaduženja, koja služe za finansiranje tekuće budžetske potrošnje, a vrlo malo za investicije i razvoj, dovode samo do podizanja novih kredita, kako bi se vratili stari krediti. Primjer je Budžet FBiH iz prošle godine. Ukupni prihodi su bili dovoljni da se pokrije 85,9% izdataka iz budžeta. Ostatak je osiguran kroz razne primitke, tj. većinski kroz kreditna zaduženja. Prije nekoliko godina, kada sam radio jednu analizu za FBiH, pokazalo se da je pokrivenost poreskih prihoda sa otplatom dugova pogoršana. Samo u tri godine taj omjer je povećan sa 66% na 73%. Drugim riječima, 73% poreskih prihoda je odlazilo na otplatu dugova. Poreski prihodi su jedini ispravni omjer jačine ekonomije, jer pokazuju koliko se može prikupiti kroz oporezivanje od privrede i građana. Ukupni prihodi su nešto sasvim drugo, jer u njih ulaze donacije, kredite i razni neporeski prihodi.

116 miliona za kamate

Međutim, ono što se malo ili nimalo spominje jeste da zaduženja koštaju. Samo u 2020. godini, za kamate po osnovu podignutih kredita, iz budžeta je isplaćeno 116 miliona KM, a od 2016. godine čak 652 miliona maraka. Ako se uključe i podaci za RS, možemo reći da je u pitanju iznos koji je blizu milijardi maraka. Samo po osnovu kamata na razne kredite za održavanje budžetske stabilnosti preglomaznog javnog sektora, građani su platili gotovo milijardu maraka kamata.

Cijena finansiranja preglomaznog javnog sektora je očito ogromna, pa se sasvim logički može postaviti pitanje zbog čega se vlast odlučuje toliko zaduživati i plaćati toliko skupe kredite parama građana, koji se prikupljaju kroz poreze.

Javni sektor predstavlja u suštini najvjerniju bazu za glasanje na izborima. Ako je neka osoba zaposlena uz pomoć stranke, ta osoba, zajedno sa svojom porodicom, predstavlja siguran glas na izborima. I vlast i ti zaposlenici će uraditi sve da do promjena ne dođe. Politika zbog toga što bi promjenama i smanjenjem broja radnika u javnom sektoru ostala bez glasova i mogućnosti da kontroliše politiku raspodjele javnih preduzeća, dok ti radnici ne žele promjene, jer imaju sigurno radno mjesto koje bi bilo ugroženo dolaskom nove političke opcije. Zbog toga građani plaćaju visoku cijenu takvog načina vođenja države. Ako jedan viška zaposleni radnik u javnom sektoru prima mjesečnu bruto platu od 2.000 maraka u koju su uključeni porezi i doprinosi, on državu i društvo košta godišnje 24.000 maraka. Takvih hiljadu viška radnika nas košta godišnje 24 miliona maraka plus krediti i kamate koje plaćamo da bi njih finansirali.

Sada se možemo osvrnuti na mogućnosti gdje se entiteti mogu zaduživati ili osigurati nedostajuća sredstva. Nekoliko je načina za kako doći do nedostajućih sredstava u budžetu. Prvi način je stalno podizati namete i poreze. Iako je vrlo nepopularno izaći u javnost sa povećanjem poreza, vlast je kroz zakone osigurala da se obrtnicima u FBiH svake godine „usklađuje“ osnovica za obračun doprinosa. Mehanizam je napravljen da se doprinosi obrtnicima vežu za prosječnu platu u FBiH. S obzirom da se u javnom sektoru redovno vrši povećanje plata, tako dolazi do povećanja prosječne plate, a u konačnici i obaveza za doprinose koje mali obrtnici moraju platiti, samo zato što je nekome u javnom sektoru povećana plata, bez da to ima bilo kakve veze sa njegovim poslovanjem.

Drugi način je rezanje potrošnje i pojedinih stavki poput nabavke službenih automobila, izdataka za putovanja i slično. Ovaj način se gotovo nikada ne koristi.

Treći način je zaduživanje. Zaduživanje je moguće kroz emisiju vrijednosnih papira, u koje se ubrajaju trezorski zapisi i obveznice. Kada pročitate vijest da je izvršena emisija trezorskih zapisa i da je prikupljeno recimo 20 miliona maraka, to znači da će se taj novac obično vratiti u roku do godine, često i kraćem, te na njega platiti kamata banci koja je kupila te trezorske zapise. Ukoliko su u pitanju dugoročne obveznice, njihovo dospijeće je za nekoliko godina. Kao primjer se može navesti da će vlast emitovati 100 miliona maraka obveznika, koje će prikazati kao prihod budžeta. Tih 100 miliona maraka može trošiti na bilo šta, bez bilo kakve jasne namjene. Ako su u pitanju obveznice na pet godina dospijeća, vlast će svake godine, parama građana, plaćati samo kamatu na ta sredstva, a na kraju u petoj godini će vratiti svih 100 miliona maraka glavnice.

Banke ili MMF

Ova sredstva su obično skuplja u odnosu na druge dostupne mogućnosti poput zaduženja kod međunarodnih institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda. Vrlo je izvjesno da ćete MMF-u platiti dosta manju kamatnu stopu, međutim postoji niz uslova koje je potrebno ispuniti da biste dobili novac. Potrebno je pregovarati o reformama i uslovima, kako biste dobili novac. Aktuelni pregovori koji su vođeni tokom prošle godine, prekinuti su, jer se vlast u Bosni i Hercegovini nije usaglasila sa uslovima koje je postavio MMF. Ako se vratimo na analogiju sa radnikom koji ima problem sa finansiranjem svojih obaveza, MMF bi u ovom slučaju došao sa rješenjem i ponudio radniku da mu posudi nedostajuća sredstva gotovo bez plaćanja kamate, ali pod uslovom da koriguje svoje navike trošenja, tj. da se reformiše, kako bi imao više novca u narednim godinama, čime će moći finansirati svoje troškove života i vratiti kredite. Radnik to odbija, jer mu je bolje uzeti od banke novac, koja ga neće uslovljavati promjenama navika.

Može se postaviti pitanje zbog čega vlasti u Bosni i Hercegovini više odgovara plaćati skuplje kredite, nego finansijski povoljnije, ali uz provedbu nužnih ekonomskih reformi? Odgovor na ovo pitanje je zato što banke ne postavljaju uslove našim političarima, već ih čisto zanima povrat na uložena sredstva. Isto odgovara i političarima jer dolaze brzo i jednostavno do neophodnog novca čime se održavaju na vlasti, a kamate svakako plaćaju građani, a ne oni iz svog džepa.

Zbog čega se ne želi pokrenuti reforma poreskog rasterećenja poslovanja i povećanja plata radnika? Odgovor je zato što se niko ozbiljno ne buni. Zašto bi smanjivali poresko opterećenje, kada uvijek mogu koristiti aparat državne prisile i naplatiti sve što im je potrebno? Opravdat će da bi se time ugrozili fondovi i potrošnja javnog sektora. Po njima je normalno da osoba koja zarađuje 600 maraka plate mora platiti i 30 maraka poreza na dohodak. Koliko god mislili da je to malo, ne treba zaboraviti da u FBiH radi oko 200.000 radnika za tu platu od 600 maraka, što znači da ti radnici državi uplate 72 miliona KM, što je opet dovoljno da 3.000 viška budžetskih patriota ima platu za svoj nerad.

Zbog čega se ne ulazi u proces unapređenja poslovnog ambijenta, da se preduzeća mogu brže i lakše registrovati i omogućiti digitalizacija usluga javnog sektora? Zašto bi napravili aplikacije koje bi olakšale administrativne procedure, kada bi se na taj način ukinula radna mjesta onih koji udaraju pečate i primaju dokumentaciju.

Sada se možemo vratiti na naslov ovog teksta „Zašto se država zadužuje“? Zato što može i zato što ih baš briga za obične male ljude koji ništa ne pitaju, a sve to plaćaju.

Faruk Hadžić