foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Strujni udar

Kraj godine, pogotovo decembar je period kada obično dolazi do rasta potrošačkog pesimizma, a to znači da generalno malo trošimo novca. Nije slučajno zbog toga napravljena cijela jedna euforija kojoj svake godine svjedočimo kako se bliži Nova godina, što kroz popuste, što kroz vesele reklame, samo da bismo trošili više, pa čak i novac kojeg nemamo. Zadužujemo se, peglamo kartice, dižemo kredite, a kasnije cijelu godinu ili čak duži period vraćamo novac.

Ipak, ova godina je malo drugačija. Pored standardnih reklama i pokušaja vraćanja potrošačkog optimizma, svjedočimo iz mjeseca u mjesec stalnom rastu cijena životnih namirnica. Ono što sam najavljivao prije nekoliko mjeseci, sada se potvrdilo – rast cijena hrane u novembru je iznosio čak 10,3%! Potrošačke navike se dijelom mijenjaju zbog poskupljenja. Hranu moramo kupovati, a za ostalo šta ostane. Pokušavamo sami sebe prevariti, pa umjesto većeg kupujemo manje pakovanje kafe za iste pare. Kada smo kod kafe, već sada se očekuje novi rast cijena od Nove godine. Vlast naravno kao da je već u stanju hibernacije kada su problemi građana u pitanju i smanjenje kućnog budžeta, fokusirajući se na napade na struku i brojanje novca kroz „rekordne naplate poreza“. Još samo da kažu ko će od toga imati koristi. O pomoći građanima i mjerama za ublažavanje posljedica rasta cijena, niko ništa.

Međutim, novogodišnje čestitke su počele stizati nešto ranije ove godine. Mnogi privrednici su sa nevjericom dobili koverte sa prijedlozima povećanja cijene električne energije, misleći da je štamparska greška u pitanju. Oni sretniji su dobili povećanje od „samo“ 100%, dok kod nekih povećanje ide i do 300% dosadašnjeg iznosa. Opravdanja da se radi o rastu cijena na svjetskom ili evropskom tržištu, nemaju nikakvog smisla. Smisla bi možda imalo na primjeru gasa, kojeg moramo uvoziti. U slučaju da u Rusiju povećaju cijenu gasa prema nama, postoje dvije opcije – plati više i koristi ili nemoj koristiti. Mi kao država nemamo u ovom slučaju kontrolu nad procesom. Kada je u pitanju električna energija, situacija je drugačija, jer je država vlasnik proizvodnog procesa i kontroliše proizvodnju, distribuciju i naplatu potrošene električne energije.

Radio obično slušam dok se vozim u automobilu i tako u jednom trenutku počeše vijesti u kojima se govorilo na ovu temu uz objašnjenje, koje ću parafrazirati, da ako je nekome visoka cijena plaćanja električne energije od jednog proizvođača/snabdjevača, postoji sloboda izbora na tržištu, jer danas imamo 22 proizvođača/snabdjevača električne energije i nikome ne smeta da bira od koga će kupiti. Neupućeni slušalac bi onda rekao pa šta je problem, ako već imamo slobodnu konkurenciju u državi, čak 22 proizvođača/snabdjevača, imamo perfektnu konkurenciju. Ako je cijena visoka kod jednog, svi će otići kod drugoga i tamo nabavljati, što će natjerati ove druge da smanje cijenu. Tako bi trebalo biti, zar ne? U našoj državi se nekako po običaju prečuje ostatak informacije, a to je veličina proizvođača/snabdjevača. Da li se vi kao obični građani možete sjetiti još nekog proizvođača/snabdjevača osim tri najveća, JPEPBiH, EPRS i EPHZHB? Ako ste privrednik u Federaciji BiH, pitanje za vas, ko vam isporučuje račune za električnu energiju? Da li svi proizvođači/snabdjevača imaju jednak tržišni udio, ili nekoliko najvećih kontroliše gotovu cjelokupnu proizvodnju električne energije? Da li istu tržišnu snagu i poziciju imaju tri najveća? Da li  ostalih 19 zajedno ima isti uticaj kao i prva tri zajedno? Naravno da nemaju. To vam je isto kao da govorite o nekom preduzeću koje je prema strukturi vlasništva dioničko društvo. U tom društvu recimo da imamo 100 vlasnika i ukupno navedeno preduzeće ima 1.000 dionica. Jedna dionica nosi 0,1% vlasništva. Jedan vlasnik posjeduje 900 dionica ili 90% vlasništva, dok ostalih 99 vlasnika ima 100 dionica ili ukupno 10%. Zamislite sada da kažete pa ovo preduzeće ima 100 vlasnika i svako može dati svoje mišljenje kako će se preduzeće razvijati, kakve će cijene diktirati, koga će zapošljavati, gdje će investirati i slično. Realnost je da će to uraditi samo jedna osoba, jer kontroliše većinski paket dionica. Ostali nemaju nikakav uticaj. Isto je i sa električnom energijom.

U ovom slučaju, mi nemamo elemente perfektne konkurencije, kako se predstavlja, već imamo nesavršenu tržišnu strukturu za koju je teško jednostavno reći da li je u pitanju monopol, oligopol ili monopolistička konkurencija. Monopol je tržišna situacija kada imate isključivo jednog ponuđača na tržištu i on diktira cijenu, vodeći se isključivo ostvarivanjem maksimalnog mogućeg profita, koji obično znači pružanje manje usluga ili proizvodnja manje proizvoda na tržištu nego kada postoji konkurencija. Ako bi isključivo na ovaj način gledali, ako imamo više „ponuđača“ na tržištu, onda ne možemo reći da su oni monopolisti, već da su oligopolisti, a to je kada postoji dva ili nekoliko ponuđača. Ipak, ono što se zanemaruje jeste da su oni geografski podijeljeni i to uglavnom teritorijalno prema nacionalnom principu. Da li su po tome onda oni i monopolisti, jer postoji „podijeljeno tržište“. Ako postoji prećutni dogovor, onda imamo elemente i kartela, kao tržišne situacije.

Ako se vratimo sada na konstataciju „da svako može birati od koga će uzeti“, zašto svi ne odu nekome drugom proizvođaču/snabdjevaču? Razlog je što su drugi proizvođači/snabdjevači, pored tri ključna, premali da bi mogli zadovoljiti potrebe tržišta.

Koji je motiv da se poveća tako drastično cijena električne energije prema privredi? Cijena uglja sigurno nije u pitanju, jer su i sami privrednici spomenuli da bi time moglo doći do daleko manjeg povećanja, koji su oni spremni i podnijeti, ako bi bilo u rasponu do 20%. Da li su povećani drugi operativni troškovi poslovanja? Ja nisam uspio pronaći takav podatak. Šta onda može biti razlog? Profit i zarada? Ako je to u pitanju, došlo bi do povećanja prihoda, a time i automatski do rasta neto dobiti. Neto dobit ima pravo da koristi vlasnik, a to su u ovom slučaju entiteti, dakle profit bi mogao, ako drugačije nije donesena odluka, završiti u budžetima.

Ova logika bi bila devastirajuća za ekonomiju i građane, najprije Federacije BiH, jer bi dovela do velikog rasta cijena na tržištu, masovnih otkaza i novog rasta cijena. Dalje ne želim ići da se građani ne bi prepadali. Imam prijatelje i na strani sindikata i na strani privrednika. Svi su zabrinuti. Jedan od većih privrednika koji se bavi proizvodnjom pekarskih proizvoda, u pitanju je fabrika, kaže ako dođe do ovog povećanja cijene električne energije hljeb će značajno poskupiti, jer oni ne mogu podnijeti iz tekućeg poslovanja taj rast. Šta će biti za cijenom komunalnih usluga. Mislite da se režijski troškovi neće povećati? Vodovodi ne koriste električnu energiju za rad? Ako se njima dva ili tri puta poveća cijena, koliko će tek nama? Šta ćemo sa fabrikama u čijem proizvodnom procesu električna energija predstavlja značajnu stavku u ukupnim troškovima. Još ako su izvoznici, nužno će povećati cijene proizvoda prema inostranstvu, ali to nije baš toliko jednostavno jer većina ima ugovorene cijene. Privrednici će se naći u vrlo nezahvalnom položaju – zatvoriti fabriku ili firmu, a time otpustiti radnike, ili nastaviti raditi sa povećanim cijenama.

Ako ovaj scenario zaista od Nove godine zaživi i ako se donosioci odluka ne probude, dosadašnji rast cijena kojem svjedočimo će biti zezancija šta nam slijedi. Lanac rasta cijena, zbog rasta cijene električne energije, dovest će do novog rasta, jer će sada i svi radnici biti nezadovoljni platama i tražit će veće plate, čime će pritisak za novim povećanjem cijena biti još veći. Priča oko ovog drastičnog povećanja cijene električne energije hitno treba prestati.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija
Hadžić: Veliko resetovanje
Hadžić: Omikronomija
Hadžić: Mrtve duše
Hadžić: Lepine na ulju
Hadžić: Stezanje kaiša
Hadžić: Kriza i kamate