foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Poreski krediti i poticaji

Nedavno u Sarajevu održana konferencija Populacijskog fonda UN-a, vezano za efekte demografskih promjena na pružanje javnih usluga u našoj državi. Učestvovao sam u izradi  publikacije UN-a zajedno sa kolegama profesorima o tome šta nas čeka narednih deset godina kada je u pitanju finansiranje penzionog, zdravstvenog i obrazovnog sektora. Rezultati ovih projekcija su u najmanju ruku zabrinjavajući – svi ovi izdaci drastično će biti povećani, a u isto vrijeme će veliki broj mladih napustiti Bosnu i Hercegovinu. Ključna borba u našoj državi će u narednom desetljeću biti borba za zadržavanje mladih radnika uopšte.

Kako pokušati riješiti problem visokog nivoa nezaposlenosti i iseljavanja mladih?, pitanje je koje često čujemo. Posljednji podatak iz Ankete o radnoj snazi BiH pokazuje da je stopa nezaposlenih osoba u dobnoj skupini 15-24 iznosila 36,3%, što je duplo više u usporedbi sa narednom dobnom skupinom. Podatak da srednjoškolski učenici i studenti ne ulaze u ovu skupinu, problem čini još više zabrinjavajućim.

Često sam pisao na temu šta nas demografski čeka u narednim godinama i kakve će to posljedice imati na kompletan sistem pružanja javnih usluga u Bosni i Hercegovini. A želim govoriti i o jednoj ideji/prijedlogu kako bismo pokušali riješiti problem visokog nivoa nezaposlenosti mladih u državi.

Da bi se ozbiljno krenulo u rješavanje nekog problema, potrebno je postaviti jasan i mjerljiv cilj. Kada to znamo, onda imamo instrumente kojima ćemo to pokušati ostvariti. Dosadašnja praksa i iskustva pokazuju da se problem nezaposlenosti mladih pokušao rješavati na dva dominantna načina, a to je davanje poticaja za osnivanje preduzeća i davanje novca kompanijama, kako bi se sufinansirao dio plate, obično dio koji se odnosi na doprinose, ako se neka mlada osoba zaposli na određeni vremenski period, obično šest mjeseci ili godinu.

Problem ova dva načina jesu pravi efekti ovih poticaja. U provom slučaju, kada je firma dobila podsticaje, koliko je mladih osoba nastavilo raditi u tom ili nekom drugom preduzeću, nakon što je preduzeće dobilo poticaj? Preciznije koliko je novih, stalnih radnih mjesta korištenjem podsticaja stvoreno? Da li je preduzeće nakon toga uzelo neku drugu mladu osobu i tako ustvari koristeći zakonsku rupu počelo zloupotrebljavati poticaje? U drugoj opciji, ključno je pitanje, koliko je mladih osoba, koje su dobile samo novčani poticaj, „preživjelo“ prve dvije ili tri godine i nastavilo s radom? Tek na osnovu tih podataka možemo govoriti o realnim efektima ovih programa. Ako se neki program pokazao uspješnim, onda treba razmisliti i o većim izdacima za takvu namjenu. U suprotnom, bez podataka o krajnjim efektima ovakvi programi postaju ne samo još jedan u nizu netransparentnih načina trošenja novca građana, nego otvaraju prostor za zloupotrebu ogromnih, milionskih sredstava, kako od strane onih koji novac dodjeljuju tako i onih koji ga koriste.

Ipak, možda bi trebalo razmisliti o prelasku sa direktnih na indirektne poticaje, prije svega što su mnoge političke stranke obećale da će u koalicioni program ugraditi reformu poreskog sistema u FBiH. Šta bi to u praksi značilo? Prethodno napisano odnosi se na direktni poticaj, dakle preduzeću ili mladoj osobi iz budžeta, kako bi pokrenula vlastito preduzeće, ili se zaposlila kod nekoga. U pitanju je novac prikupljen kroz poreze, dakle kroz PDV, akcize, carine, doprinose, porez na dohodak. Tok novca u ovom slučaju je sljedeći – neko kao poreski obveznik plati račun za hranu u prodavnici, od čega država uzima sebi dio kroz PDV. Dio tog prikupljenog PDV-a ide u razne budžete i od tog novca, dio se usmjeri za ove poticaje zapošljavanju. Pristup koji zagovaram bi išao u smjeru da se ne daje direktno novac, već da se on koristi za drugu svrhu, ali da se omoguće poreske olakšice za mlade osobe.

Sistem bi bio sljedeći: Mlada osoba, recimo do 30 godina, koja nema radnog iskustva i koja je na evidenciji službi za zapošljavanje, ako se zaposli kod nekoga, ili otvori svoje preduzeće, imala bi poreske olakšice u prve četiri godine rada. Prije nego što dam obrazloženje, znam da će se postaviti pitanja tipa „zašto bi neko uopšte imao poresku olakšicu“ ili „ako ne budemo naplatili te doprinose i poreze od mlade osobe, ugrozit ćemo finansiranje fondova i budžeta“. Odgovori na ova pitanja će doći sama od sebe tokom obrazloženja zašto je državi u interesu upravo da omogući poreske poticaje za mlade.

Krenimo redom. Problem za mlade iz perspektive poslodavca, pogotovo one bez radnog iskustva, jeste što postoji razlika u očekivanjima plate i s jedne i s druge strane. Poslodavac nije spreman možda u prvoj godini, dati značajno veću platu nekome ko je tek završio srednju školu ili fakultet, ko je bez radnog iskustva, a mladi obično imaju dosta viša očekivanja u startu. Razlika u očekivanjima se javlja zato što mlada osoba računa svoja očekivanja u neto plati, a poslodavac u bruto plati, ili ukupnom trošku koji treba izdvojiti za tu osobu. To se najbolje može vidjeti na primjeru da ako mlada osoba traži 1.000 maraka (neto) platu, poslodavac to ne gleda kao na 1.000 KM, već kao na 1.726 maraka, koliko ustvari treba ukupno izdvojiti za tog radnika. Na svakih 100 KM dodatne neto plate radnika, raste i dodatni trošak za poreze i doprinose u iznosu od 72,6 KM. U ovome je uzrok problema i uzrok rješenja.

Rješenje se može definisati tako da svaka mlada osoba do 30 godina, kako sam prethodno naveo, bude oslobođenja u određenoj mjeri plaćanja doprinosa i poreza. Sistem bi definisao da kada osoba završi srednju školu i/ili fakultet, ima pravo ukupno koristiti ovu olakšicu u četiri godine. U prvoj godini, za osobu koja odrađuje pripravnički staž, ne bi se plaćali obavezni doprinosi, tako da bi ustvari bila oslobođena plaćanja svih obaveza po ovom osnovu. U drugoj godini, za takvu osobu se plaća 25% ukupnog nivoa doprinosa. U trećoj godini bi se za takvog radnika plaćalo 50%, u četvrtoj 75% i u petoj godini bi se tek plaćali puni doprinosi. Stepenasti način povećanja obaveza svake godine, ima opravdanja i smisla, jer tokom tok perioda osoba stiče znanje i neophodno iskustvo, postaje produktivnija i doprinosi više ekonomiji. Kako se usavršava, kroz rast produktivnosti, moguće je i za takvu osobu povećavati nivo poreskog opterećenja, dok ne dođe na nivo drugih radnika u državi. Ovim bi se riješio veliki problem nezaposlenih mladih osoba i mnoge od njih bi se zadržalo u državi.

Sistem ću objasniti i matematički, kako bi se što bolje razumio. Radi lakšeg primjera uzet ćemo da je u pitanju početna plata od 1.000 KM, koja bi mogla biti definisana i kao minimalna plata u narednom periodu.

Dakle, ukoliko postoji ovaj sistem poreskog poticaja, u dogovoru sa preduzećem gdje će raditi, mlada osoba bez radnog iskustva aktivira ovaj mehanizam poticaja i poslodavac u prvoj godini plaća 1.000 KM mjesečno, što je 12.000 KM godišnje. Da je kojim slučajem ostao regularni mehanizam, poslodavac bi još platio 726 KM mjesečno po osnovu poreza i doprinosa, što bi godišnje iznosilo 8.712 KM. Upravo je ovaj iznos i indirektni poreski kredit ili poticaj za prvu godinu rada te osobe. Dakle, umjesto 20.712 KM, ovaj radnik bi koštao preduzeće u prvoj godini 12.000 KM. U drugoj godini, kroz ovaj sistem poreskog poticaja, za radnika bi se plaćalo 25% od ukupnih poreskih obaveza na dogovorenu platu. Ako je sada radniku plata povećana na 1.200 KM, na ovu platu bi se prema trenutnom zakonu trebalo izdvojiti još 882 KM. Ipak, prema ovom sistemu, samo 25% ovog iznosa bi se platilo državi, tako da bi ukupni trošak za ovog radnika iznosio 17.046 KM, od čega je 14.400 KM za platu radnika i 2.646 KM za poreze i doprinose. Da nije bilo sistema indirektnog poreskog poticaja, ukupno bi ovaj radnik koštao 24.984 KM. Dakle, poreski kredit je 7.938 KM. U trećoj godini recimo da će doći do novog povećanja neto plate, pa će radnik sada imati 1.400 KM. S obzirom na mehanizam poticaja, na ovu platu bi se platilo 50% iznosa predviđenih poreza i doprinosa, tako da bi ukupni trošak iznosio 23.028 KM, od čega 16.800 KM za platu radnika, a 6.228 KM za poreze i doprinose. Bez sistema poticaja, ovaj radnik bi ukupno koštao 29.256 KM, tako da je poreski kredit 6.228 KM. U četvrtoj godini bi došlo do novog povećanja neto plate, pa će radnik sada imati 1.600 KM. Uz mehanizam poticaja, na ovu platu bi se platilo 75% iznosa predviđenih poreza i doprinosa, tako da bi ukupni trošak iznosio 29.9246 KM, od čega 19.200 KM za platu radnika, a 10.749 KM za poreze i doprinose. Bez sistema poticaja, ovaj radnik bi ukupno koštao 33.528 KM, tako da je poreski kredit 3.582 KM.

Kao što se može vidjeti, sistem poticaja je snažniji na početku, kada radnik nema iskustva i postepeno se smanjuje sa godinama rada, što je ključno, jer na taj način postaje produktivniji. S obzirom na navedeno, omogućava se povećanje plata radnika svake godine, što je vrlo bitno za naše uslove. Iz navedenog primjera se vidi da je ukupni indirektni poreski poticaj za ovaj period od četiri godine, na primjeru ove plate 26.460 KM. Bitno je naglasiti da bi ovaj sistem bio vezan za osobu, a ne za preduzeće, kako bi se neutralisale moguće zloupotrebe. To bi značilo da ako osoba koristi poresku olakšicu tri godine u jednom preduzeću, pa onda pređe u drugo preduzeće, onda u ovom novom preduzeću ima pravo koristiti samo četvrtu godinu poreske olakšice.

Za kraj, želim se osvrnuti na još dvije stvari.

Prvo, svi oni dušobrižnici koji su duboko zabrinuti da bi se na ovaj način ugrozilo finansiranje budžeta i fondova, jer se kao ne bi naplatili doprinosi i porezi, jer eto svi trebaju to plaćati, treba da prvo izračunaju koliko nas ekonomski košta svake godine što jedna mlada osoba „sjedi“ na evidencijama službi za zapošljavanje. Koliko se za takve osobe izdvaja po osnovu zdravstvenog osiguranja?

Koji je ekonomski gubitak i oportunitetni trošak te osobe što ne radi i ne doprinosi. Sigurno dosta manji od nivoa poreskog kredita. Dalje, ovdje se ne izdvaja budžetski novac, tako da nema gubitka za budžete ili ugrožavanja finansiranja, već se daje poticaj zapošljavanju. Ne može se ostvariti gubitak, kada za tu osobu svejedno nije neko preduzeće već uplaćivalo doprinose i poreze. Međutim, zapošljavanjem takve osobe, ostvaruju se višestruke koristi, a jedna od njih jeste da će potrošnjom zarađene plate, ta osoba platiti PDV državi, kojeg do jučer nije mogla plaćati. Dakle, win-win-win kombinacija za sve. Manje nezaposlenih radnika – manji ukupni izdaci za platu – ekstra dodatni poreski prihod za državu.

Drugo, ako se neko želi zaštititi na način da kaže „zašto bi se davali poreski kredit i poticaj za nekoga ko će svejedno napustiti državu“, onda se može uvesti i dodatni sistem zaštite, ukoliko je potrebno, a on je da se za takvu osobu, sav ovaj poreski kredit drži u evidenciji i ukoliko na kraju ta osoba odluči napustiti Bosnu i Hercegovinu radi zaposlenja u nekoj stranoj državi do svoje 35 godine života, taj poreski kredit bi se aktivirao kao poreski dug, na koji bi se obračunavale i kamate. Time i država može zaštititi svoje interese.

Nije uvijek problem bio u rješenjima, već u mentalitetu i razmišljanju naših ljudi. Kad  se nešto predloži, automatski se izbacuju odgovor – „ne može“. Možda je vrijeme da za promjenu probamo razmišljati o mogućem.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija
Hadžić: Veliko resetovanje
Hadžić: Omikronomija
Hadžić: Strujni udar
Hadžić: Mrtve duše
Hadžić: Lepine na ulju
Hadžić: Stezanje kaiša
Hadžić: Kriza i kamate
Hadžić: Upozoreni smo
Hadžić: Zima je stigla
Hadžić: Automobili za bogate