foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Kontrola nekontrolisanog zapošljavanja

Kako ograničiti izdatke za plate javnog sektora?

Koliko ste puta pročitali naslove „državna institucija raspisuje konkurs za prijem zaposlenika…“ gdje se svake godine zapošljava značajan broj naših sugrađana, koji u državnoj službi pronalaze svoj ultimativni životni i profesionalni cilj – dokopati se „sigurice“. Stalna zapošljavanja u državnu službu naravno sa sobom povlače i veće izdatke. Prethodno objavljeni tekstovi i razmišljanja su dijelom imali i svrhu uvoda u problematiku ekonomskog funkcionisanja Bosne i Hercegovine. Mogli ste saznati kako se prikuplja novac kroz poreze, ali i kako se taj novac dalje usmjerava. Danas ćete moći saznati zbog čega sve te silne stotine miliona maraka povećanja u porezima svake godine ne osjetimo kroz naš svakodnevni život.

Zanemarimo na trenutak pandemiju kao da se nije ni desila i analizirajmo gdje svake godine ide povećanje prihoda od prikupljenih poreza ide. Prije nekoliko godina smo mogli čuti informaciju da je samo u Federaciji BiH u 2018. godini prikupljena 1,2 milijarde maraka više nego u 2016. godini kroz doprinose i poreze u nadležnosti ovog entiteta. Ako smo u 2016. godini imali dovoljno novca prikupljenog kroz poreze da finansiramo potrebe za tu godinu, gdje je onda otišlo ovo povećanje u 2018. godini. Ukoliko imate više 1,2 milijarde maraka na računu, onda morate povećati i izdatke. Da sam bio u poziciji da odlučujem šta bi sa tim novcem uradio, prva stvar bi bila smanjivanje doprinosa na bar 25% bruto iznosa plate, jer svakako imamo prikupljen novac koji treba napokon vratiti privredi i radnicima da i prvi više investiraju u nova radna mjesta, a drugi da imaju više novca za trošiti. Godinama zagovaram koncept smanjenja doprinosa na 25% bruto plate, koji bi bio stimulativan za privredu i radnike, jer vidimo da više novca prikupljamo svake godine i da ne bi bilo nikakvih minusa u budžetima, međutim, planovi donosilaca odluka su očito bili i ostali drugačiji. Niti su radnici dobili veće plate, niti poslodavci rasterećenje poslovanja od silnih poreza i drugih parafiskalnih nameta.

Pisao sam već o tome kako se finansiraju kantoni. Svako povećanje prihoda od prikupljenih poreza svake godine najvećim dijelom je išlo na stavke povećanja izdataka za plate i doprinose javnog sektora. Na kraju smo došli do situacije da ni sav prikupljeni PDV koji dođe u kantone, u prosjeku nije dovoljan za pokrivanje izdataka za plate i naknade zaposlenika javnog sektora u kantonima. Ako uzmete analize budžeta svake godine i pogledate koliko  više novca je došlo u budžete kroz naplaćeni PDV, a onda usporedite izdatke, vidite da gotovo identično više prikupljenog PDV-a ide na veće izdatke za plate javnog sektora.

Plate u javnom sektoru su svakako natprosječne. Analiza koju sam radio na osnovu podataka iz 2019. godine je pokazala da iako je prosječna plata u BiH tada iznosila 951 marku, više od pola svih zaposlenih radnika je radilo za platu do 700 maraka, a od ovog broja oko 350.000 radnika je bilo u rangu od 600-700 maraka mjesečne plate. Obično se kaže da je lanac jak koliko je jaka njegova najslabija karika, što se može reći i za našu ekonomiju.

Šta onda može biti rješenja za finansiranje javnog sektora i kako ograničiti stalno nova zapošljavanja koja će pojesti sav naš prikupljeni novac, koji moramo usmjeravati u javni sektor umjesto u cestogradnju, istraživanja, inovacije i nove tehnologije?

Jedna od ideja koja bi itekako mogla imati smisla za naše državno uređenje, jeste ograničiti u procentualnom smislu koliko se prihoda od poreza u određenom budžetu može potrošiti na plate zaposlenika javnog sektora. Drugim riječima, kada su u pitanju kantoni, ograničenje bi se recimo postavilo na iznos od 70% ostvarenih prihoda od indirektnih poreza. Šta to znači u praksi?

Radi pojednostavljenja recimo da je budžet jednog kantona 100 miliona maraka godišnje. Od ovog iznosa, 70 miliona prihoda se ostvaruje od PDV-a, a isto toliko se troši na plate zaposlenika javnog sektora. Ukoliko je jedna mjesečna plata 2.000 maraka bruto, a to je plata sa uključenim doprinosima, onda je moguće finansirati sa ovom platom 2.919 radnika u prosjeku. Ako bi se primijenio novi princip, da se 70% ostvarenih poreskih prihoda može utrošiti na plate zaposlenika javnog sektora, to bi značilo dvije stvari, ili smanjivanje plata postojećih zaposlenika, ili reduciranje broja administrativnog osoblja. U slučaju smanjenja budžeta za plate, umjesto 70 miliona, sada bi na raspolaganju bilo 49 miliona maraka, što bi drugim riječima značilo smanjivanje na iznos od 1.400 maraka bruto plate ili približno 820 maraka neto. Druga opcija može uključivati smanjenje broja radnika, a zadržavanje istog nivoa plata, što bi u ovom slučaju značilo da se broj radnika može optimizirati na nivo od 2.042, što je smanjenje za 877. U slučaju recimo dodatnog smanjenja broja radnika na nivo od 1.800, to bi značilo čak i povećanje plata na nivo od 2.270 maraka bruto.

Zbog čega je ovaj koncept bitan?

Prvo, uvela bi se kontrola u zapošljavanje u javnom sektoru. Javna je tajna da kad se raspiše konkurs za nekog državnog službenika, može se unaprijed pretpostaviti za koga je raspisan, ili ta osoba već tu „sjedi“ i samo „napreduje“. Postoji opravdana sumnja da pojedini akteri iskorištavaju svoje pozicije kako bi se radnim mjestima zahvalili stranačkim aktivistima, koje mi plaćamo našim teško zarađenim novcem uzetim kroz poreze. Time bi se smanjio i politički uticaj i značaj zapošljavanja u javni sektor. Ovako, kada imate ograničene izdatke za plate, desilo bi se da svako novo zapošljavanje u određene institucije znači manje plate za postojeće zaposlenike, što bi sigurno dovelo do „pobune“ postojećih zaposlenika, jer zbog čega bi se bilo ko odricao svoje plate kako bi finansirao dodatnog zaposlenika, koji je tu došao pod sumnjivim okolnostima?

Drugo, smanjio bi se interes za zapošljavanje u javni sektor, jer plate više ne bi bilo toliko konkurentne, iako bi i dalje bile redovne, a i broj pozicija bi bio dosta manji. Višak sredstava bi se usmjerio tamo gdje i prirodno treba da bude usmjeren, a to su investicije, rasterećenje poslovanja, ulaganje u cestogradnju, nove bolnice, ili rekonstrukcije postojećih, sport i obrazovanje, drugim riječima jednostavno sve ono što može pomoći oko razvoja našeg društva i države.

Treće, na ovaj način bi se uveo automatski mehanizam usklađivanja plata javnog sektora u slučaju dolaska ekonomske krize, poput posljednje koju smo svi dobro osjetili. Tokom pandemije covida, 9 od 10 otkaza su dolazila iz četiri najznačajnija privredna sektora. Broj zaposlenika u javnom sektoru je čak i povećan, što se dijelom može objasniti zapošljavanjem medicinskog osoblja. Privreda je doživjela veliku štetu, što kroz otkaze, što kroz smanjenje plata svojih zaposlenika. Isto se ne može reći za javni sektor. Ako postoji automatski mehanizam koliko se prihoda može trošiti na plate, onda to znači da u slučaju krize kada bilježite slabiju naplatu poreza, automatski dolazi i do smanjenja budžeta za plate, tako da svi ravnomjerno podnose teret ekonomske krize. Ograničavanjem budžeta za plate, to nužno ne znači da svima mora doći do smanjenja, jer može postojati sloboda, pogotovo tokom trajanja krize, da veći teret smanjenja podnosu oni sa višim platama, a ne oni sa nižim, odnosno svi ravnomjerno. Možda budžet može biti fiksan, ali način raspodjele unutar njega može biti varijabilan.

Kao društvo, trebamo tražiti drugačije formule i rješenja kako izaći iz ogromnog problema koji je svakim danom sve teži. Mnogi rješenje nalaze u odlasku iz zemlje, a to je najgore što nam se kao društvu i državi može desiti. Napokon trebamo pružiti šansu za rast i prosperitet, kako bi generacije koje dolaze imale gdje da ostvaruju svoje snove. Sve ostalo je već viđeno, a kraj znamo kakav je.

Faruk Hadžić


Mirza Kušljugić
Hromadžić: Naši migranti
Zubčević: Ko to tamo sneva?