foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Hoćemo li dobiti zarađenu penziju?

Penzioni sistem u Bosni i Hercegovini

Koliko smo puta do sada čuli frazu da će Bosna i Hercegovina postati zemlja staraca, kao konstatacija na masovno iseljavanje naših građana, koje je intenzivirano posljednjih godina?

Ova tvrdnja nije tačna jer je Bosna i Hercegovina već sada zemlja staraca.

Prema Popisu stanovništva 2013. godine, u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 3,5 miliona stanovnika. Dramatični efekti masovnog iseljavanja stanovništva, kojima svjedočimo posljednjih godina, doveli su do značajnog smanjenja ovog broja. Iako se zvanična statistika slijepo drži ovog broja, uz ignorisanje činjenice da nas je svakim danom sve manje, što kroz negativni prirodni priraštaj, što kroz iseljavanje, nekako je stidljivo prije par godina objavljen podatak, od strane državne Agencije za statistiku, da u BiH živi 2,7 miliona stanovnika.

Mnogi uporno pokušavaju osporiti ovaj podatak tvrdeći da je riječ o Anketi o radnoj snazi i da kao takav nije metodološki usporediv sa podacima Popisa 2013. godine, što je tačno. Međutim, zaboravljamo da te iste osobe, koje osporavaju taj podatak iz Ankete o radnoj snazi, javno se hvale podatkom iz tog istog dokumenta, koji se odnosi na stopu nezaposlenosti. Razlog je što je stopa nezaposlenosti prema Anketi o radnoj snazi gotovo duplo manja od one prema registrovanoj nezaposlenosti.

Kada smo malo razjasnili koliko nas ima, ili bolje nema u državi, možemo se vratiti na temu ovog teksta, a to je kakav nam je penzioni sistem i zbog čega smo već sada zemlja staraca. Podaci entitetskih zavoda za PIO/MIO iz decembra 2020. godine pokazuju da je u BiH živio 699.121 penzioner. Drugim riječima, svaki četvrti stanovnik naše zemlje bio je penzioner i finansirao se iz entitetskih budžeta.

Da bi se isplatile sve penzije za naše penzionere, u prošloj godini smo morali osigurati rekordnih 3,38 milijardi KM kroz budžete entiteta. Takvo stanje nije bilo 2014. godine, samo godinu nakon održanog popisa. Te godine, za penzije smo izdvajali 2,67 milijardi KM, što je manje za 720 miliona KM nego u prošloj godini. Doduše, tada smo imali i 55.000 penzionera manje.

Neko će sada reći, pa dobro, u čemu je problem što izdvajamo više za penzije? To su naši penzioneri zaslužili, radili su cijeli život, odvajali doprinose od svojih plata i sada zaslužuju da troše svoju penziju. Teško da ko može osporiti takav način opravdanog razmišljanja, jer je sve zaista tako.

Ali uvijek ima ono ali.

Da bi se objasnila suština problema vezanog za penzioni sistem, treba objasniti temelje na kojima on počiva. U Bosni i Hercegovini, penzioni sistem je zasnovan na sistemu međugeneracijske solidarnosti. Jednostavnim rječnikom, zaposleni radnici su dužni iz svojih plata plaćati doprinose za PIO i zdravstveno osiguranje, što bi trebalo značiti da će imati pravo, kada ostare i ispune zakonske uslove za odlazak u penziju, imati pravo na korištenje iste.

Najveća zabluda kod većine radnika jeste da oni misle da taj novac ide na neke posebne račune i da će ih njihova penzija čekati kada budu ostarili. Ustvari, oni uplaćuju novac u protočni bojler, koji se zove PIO sistem iz kojeg se onda isplaćuju penzije sadašnjim penzionerima. Drugim riječima, kada iz svoje plate uplatim doprinos za PIO, od tog doprinosa neki penzioner će dobiti penziju, jer je i on nekada u mladosti uplaćivao doprinose za druge penzionere. To mi daje pravo da ću i ja recimo za 30 godina moći koristiti penziju. Tako država kaže i obećava. Da li je zaista tako?

Da bi PIO sistem bio održiv, potrebno je da omjer broja radnika i penzionera bude 2:1, tj. da dva radnika sa uplaćenim doprinosima finansiraju jednog penzionera. U Bosni i Hercegovini je taj omjer 1,14:1 i približava se omjeru 1:1, što drugim riječima znači da ne postoji održivost penzionog sistema.

To je upravo jedan od razloga što je penzioni sistem u 2020. godini prešao na Budžet FBiH na način da se svi doprinosi, umjesto na račun PIO-a, uplaćuju u Budžet FBiH, a onda se iz Budžeta FBiH isplaćuju penzije prema penzionerima. Isto je uradila i Republika Srpska prije nekoliko godina.

U praksi to znači da će se recimo u Budžet FBiH uplatiti 80 novčanih jedinica po osnovu doprinosa, a da će se onda iz Budžeta FBiH isplatiti 100 novčanih jedinica za penzije. Razliku od 20 novčanih jedinica će se nadoknaditi iz naplate drugih poreza i akciza, jer doprinosi ne mogu pokriti rastuće izdatke i potrebe svake godine za finansiranje penzija.

Sistem je i mogao funkcionisati prethodnih godina, jer je uveden značajan broj neprijavljenih radnika u sistem, tako da su poslodavci za njih uplaćivali doprinose, tako da je pritisak porasta broja penzionera i finansiranja izdataka za njih amortizovan. Mislilo se da će porast zaposlenosti rasti iz godine u godini, bazirajući procjene na podacima da nas u državi ima 3,5 miliona, a stvarnost je ustvari dosta drugačija.

Podaci Agencije za statistiku BiH pokazuju da je u periodu 2014-2018. radna snaga u Bosni i Hercegovini smanjena za 113.000. Drugi podatak iste agencije pokazuje da je 42,6% svih zaposlenih radnika u Bosni i Hercegovini starije od 50 godina. Ako bi ovaj podatak pojednostavili, na svakih pet radnika dva su starija od 50 godina. Ako to preračunamo na ukupni broj zaposlenih radnika, minimalno 300.000 radnika će u narednih 10-15 godina biti dio penzionog sistema.

Kada ove podatke kažete kao analitičar u javnom prostoru, prvi komentar bude da to nema nikakve veze, jer će na njihovo mjesto doći nezaposlena mlada osoba. Isti komentar možete čuti kada upozoravate na pogubne efekte iseljavanja mladih osoba. Neki kažu, time se rješava socijalni problem nezaposlenih mladih osoba i da država ne gubi ništa.

Država ustvari gubi trostruko. Prvi gubitak iseljavanjem jedne mlade osobe jeste gubitak kroz ulaganje društva u njegovo obrazovanje. Studija koju je radila Westminster Foundation for Democracy, a koja se odnosi na troškove iseljavanja mladih iz BiH, pokazuje da se gubi i do 34.000 eura po jednoj fakultetski obrazovanoj osobi koja napusti državu, samo kroz troškove ulaganja društva u obrazovanje.

Drugi gubitak jeste što ta osoba više neće trošiti novac u državi, a time i plaćati poreze u svojoj državi, osim tokom jednokratne posjete.

Treći gubitak se ogleda u tome da smo kao država i društvo izgubili vrhunskog doktora, poduzetnika, inovatora ili naučnika, koji će sada doprinositi drugoj državi umjesto Bosni i Hercegovini.

Sada dolazimo do glavnog pitanja, koliko nas se iselilo iz države?

Bosna i Hercegovina ne vodi evidenciju svojih građana koji su privremeno ili trajno napustili svoju domovinu, ali zato imamo podatke koje objavljuje Eurostat. Podaci zaključno sa 2019. godinom pokazuju da je 444.957 naših državljana imalo aktivnu dozvolu za stalni boravak u jednoj od članica EU, najviše u Njemačkoj i Austriji, bez obzira na namjenu. Od ovog broja, čak 93% je imalo dozvolu na period duži od 12 mjeseci.

Interesantno, broj naših državljana u EU sa stalnom dozvolom se povećao za oko 100.000 od 2014. godine. Konačni broj naših državljana je sigurno i veći, jer se ovaj broj odnosi samo na državljane sa pasošem Bosne i Hercegovine. Ako uključimo naše državljane koji u EU borave sa putovnicom Hrvatske ili kao državljani Srbije, onda je broj sigurno i veći.

Ono što ustvari najviše zabrinjava jeste sama dobna struktura građana u EU. Najbrojnija kategorija su naši državljani u kategoriji 25-45, koji bi ujedno trebali biti i noseći stub razvoja naše države. To je kategorija koja spada u najveće potrošače, što je bitno i zbog naplate PDV-a, ali kao i nosilac budućeg ekonomskog rasta i razvoja. Smanjivanjem broja naših građana ovih godišta, značajno limitiramo naš budući ekonomski potencijal. Novac uvijek možemo naći, ali šta nam on znači kada nemamo stanovnike? Svi ovi brojevi ustvari pokazuju da je stvarni broj stanovnika Bosne i Hercegovine bliži objavljenom podatku da nas ima 2,7 miliona, nego što se to prikazuje na osnovu Popisa iz 2013. godine.

U ovoj cijeloj priči ne smije se zaboraviti prikazati broj upisane djece i studenata, baš za ovaj period koji je prikazan kao period masovnog iseljavanja iz države. Ako kao početne uzmemo školske i akademske 2014/15. godine, pad broja učenika i studenata je drastičan.

Od školske 2014/15. do posljednjih dostupnih podataka zaključno sa 2019/20. pokazuje da je manje 23.024 djece u osnovnim školama, 30.948 u srednjim školama, te 29.373 studenata. Zbirno, broj odjeljenja je manji za 1.081.

U relativnim brojevima, zabilježen je pad broja učenika u osnovnim školama za 7,8%, u srednjim školama za 21,5%, a na fakultetima za 26,9%. Da, dobro ste pročitali, za samo šest godina u BiH je nestalo preko četvrtine cjelokupnog studentskog fonda i petina učenika u srednjim školama. Da ne bi bilo komentara za broj upisanih studenata, da je riječ o broju studenata koji su prešli sa javnih na privatne fakultete, želim pojasniti da je u pitanju ukupni broj studenata koji uključuje sve studente koji studiraju i na javnim i na privatnim univerzitetima.

Nakon svih ovih podataka, tri možemo usporediti. Prvi podatak jeste da danas u državi imamo gotovo 700.000 penzionera, drugo da imamo 466.000 učenika i studenata i treće da imamo nešto preko 800.000 radnika. S obzirom da su podaci takvi da se broj penzionera povećava iz godine u godinu, da se broj učenika i studenata ubrzano smanjuje, a da će ubrzo broj radnika biti jednak broju ukupne radne snage, kao posljedica starenja populacije i iseljavanja, može se potvrditi teza sa samog početka da smo već zemlja staraca, a ne da ćemo to tek postati narednih godina.

Bez obzira na sve ove uznemirujuće pokazatelje, naredne godine će biti još izazovnije, što zbog nepovoljne demografske strukture, što zbog duboke ekonomske krize u kojoj se nalazimo.

Projekcije koje sam pripremao u 2018. godini pokazale su da nas u narednih 5-6 godina čeka dolazak novih 80.000 penzionera. U 2024. godini ćemo za penzionere izdvajati oko 4,2 milijarde KM, što je za oko 830 miliona KM više nego u prošloj godini.

Broj učenika i studenata će se nastaviti smanjivati. Mladih će biti sve manje, a starijih sve više. Iz razloga što nemamo dovoljno radne snage, koju možemo zaposliti u ovih pet godina pa da od toga finansiramo penzije, većina ovog povećanja će biti osigurana kroz prikupljene poreze i akcize, čime značajno limitiramo naše druge razvojne potencijale.

Poseban problem sa kojim ćemo se u narednim godinama susresti jeste ulazak velikog broja radnika iz javnog sektora u penzioni sistem. To je ona armija glasača koja je masovno rasla nakon rata i gdje su izmišljana razna radna mjesta u javnoj upravi, agencijama, ministarstvima i javnim preduzećima. Svi oni su imali i imaju iznadprosječne plate, tako da će imati i iznadprosječne penzije, čime su oni koji su na vlasti napravili višestruku štetu kroz finansiranje stranačkog zapošljavanja u preglomazni javni sektor, tjeranje mladih iz zemlje zbog nemogućnosti da ostvare svoje životne ciljeve u korupcijski zarobljenoj državi, do finansiranja iznadprosječnih penzija za te iste budžetske patriote.

Kada smo sve ove brojeve i projekcije prikazali onakvim kakvi oni zaista jesu, jedino logično pitanje koje sebi može postaviti mlada osoba u tridesetim jeste: „A ko će meni zaraditi penziju?“

Faruk Hadžić