Kako preživjeti sa minimalnom penzijom?
„Radiš cijeli život i uplaćuješ doprinose, da bi te na kraju čekala penzija od oko 400 maraka“ – rečenica je kojom možemo najjednostavnije opisati status naših penzionera. Oni koji su imali tu sreću pa su radili na bolje plaćenim poslovima ili poslovima gdje su poslodavci prijavljivali radnike na stvarne, a ne minimalne plate, imaju tu sreću da žive nešto bolje. Velika većina je ipak ispod praga za vođenje normalnog života iz vlastite penzije.
Prvi tekst koji sam pisao govorio je tome ko će nama zaraditi penziju. Opisao sam stanje našeg društva i način kako funkcioniše penzioni sistem po principu „protočnog bojlera“. Vi uplaćujete doprinose sada, da bi trenutni penzioner dobio penziju od tih vaših doprinosa, jer je i on uplaćivao doprinose za penzionere koji su tada živjeli. Ono što je problem jeste da neće biti, kako sada stvari stoje zbog negativnih demografskih trendova, dovoljno radnika da nama uplaćuju doprinose i da mi iz toga primamo penziju. Jednim dijelom već sada možemo osjetiti šta znači kada nema dovoljno radnika da uplaćuju doprinose. Hipotetički, da imamo sada duplo više zaposlenih radnika i penzije bi trenutnim penzionerima bilo duplo veće.
Međutim, da bi se mogao popraviti status penzionera u našoj državi, potrebno je uraditi detaljnu analizu trenutnog stanja. To je inače prvi korak ako želite nešto da promijenite u pozitivnom smislu. Kada odete doktoru i žalite se na bolove, prvo trebate uraditi nalaze da biste dobili terapiju. Posljednji zvanični podatak pokazuje da je u julu ove godine u Bosni i Hercegovini bilo 697.661 penzioner, što je za blizu hiljadu više nego u istom mjesecu prošle godine. Pandemija covida je u velikoj mjeri uticala i na broj penzionera, pa je porast manji nego što je bio prethodnih godina. Od ovog broja, 58% su penzioneri koji su svoju penziju ostvarili kao starosnu, 14% kao invalidsku i 28% kao porodičnu penziju. U brojevima starosnu penziju prima 404.182, invalidsku 99.295, a porodičnu 193.965 penzionera. Ako broj penzionera podijelimo sa posljednjim poznatim podatkom o broju stanovnika u Bosni i Hercegovini, kada je navedeno da nas je 2,7 miliona, onda jednostavnom matematikom dobijemo da je svaki četvrti stanovnik u našoj državi penzioner!
Za svakog tog penzionera, da bi dobio penziju, nego mora raditi, uplaćivati doprinose. Sigurno sada razmišljate – ako naši građani napuštaju državu i odlaze vani, na nama koji ostajemo je veći pritisak. Upravu ste. Zbog toga je penzioni sistem postao dio entitetskih budžeta. Sve što nedostaje zbog manje prikupljenih doprinosa, nadoknađuje se iz drugih poreza. Mjesečni prosjek u ovoj i prošloj godini za finansiranje penzionog sistema je bio oko 282 miliona maraka. Toliko je potrebno prikupiti doprinosa. Ako nemate dovoljno zaposlenih radnika, ili ako su oni prijavljeni na manje plate, onda nemate dovoljno novca za stalni i rastući broj penzionera. Ne tako davno, u 2014. godini, mjesečni prosjek za finansiranje penzionog sistema je bio oko 222 miliona maraka. Kada to preračunamo na godišnji nivo, 2014. godine smo za penzije izdvajali 2,7 milijardi maraka, a u prošloj godini 3,4 milijarde.
Kada u kombinaciju stavite rastući broj penzionera i nepovoljnu demografsku strukturu zbog iseljavanja mladih, a na drugu stranu nedovoljno snažnu ekonomiju i niske plate u privredi, onda dobijete takve penzije kakve sada imamo. Nije isto kada radnik u privredi uplaćuje doprinose na platu od 600 maraka, ili neki radnik u administraciji na 1.200 maraka. Tek ćemo u narednim godinama imati problem finansiranja penzija onih radnika koji su poslije rata počeli raditi u preglomaznom javnom sektoru sa nadprosječnim platama. Njihove penzije će također biti nadprosječne.
Ali da se vratimo na strukturu penzija i koliku penziju dobija koji penzioner. Zadržat ću se u ovom slučaju na Federaciji BiH isključivo zbog dostupnosti analitičkih podataka po pojedinim skupinama. U Federaciji BiH, minimalna penzija iznosi 382,18 KM, dok je zajamčena penzija 478,91 KM. Ni jedna ni druga nisu dovoljne da bi jedan penzioner mogao preživjeti jedan mjesec, da samo kupuje hranu, a da ne spominjemo režijske troškove ili nabavke lijekova koji nisu na listi. Iako postoji „minimalna penzija“, svaka peta isplaćena penzija je ona ispod iznosa minimalne penzije, što znači da u Federaciji blizu 78.000 penzionera prima penziju ispod minimalne. Minimalnu penziju dobija blizu 175.000 penzionera, što znači da ukupno 252.000 penzionera ima minimalnu ili penziju ispod minimalne, što je ukupno 65% svih isplaćenih penzija. Ako u ovaj broj uključimo i zajamčene penzije, onda je ukupni broj penzionera sa zajamčenom penzijom od 478,91 maraka i manjom 325.000 ili 76% svih penzionera. Jednostavno rečeno, na svaka 4 penzionera, 3 penzionera imaju zajamčenu penziju od 478,91 maraka ili manju! Razlog zbog čega nemamo socijalno nezadovoljstvo jeste što značajan broj penzionera dobija doznake iz inostranstva, o čemu sam pisao u prošlom tekstu.
A šta je sa troškovima života i povećanjem penzija?
Prema zakonu, penzije se mogu redovno uskladiti na dva načina i to slučaju da je došlo do rasta realnog bruto domaćeg proizvoda u prethodnoj godini i sa povećanjem indeksa potrošačkih cijena. I šta je problem, zašto ove godine nisu usklađene penzije, kada su cijene hrane značajno povećane? Prema našoj statistici, u prošloj godini, ne da nije bilo opšteg povećanja cijena, već je zabilježeno smanjenje! S obzirom da u ukupni Indeks potrošačkih cijena ulazi preko 600 različitih proizvoda, imamo situaciju da čak i kada cijena hrane raste, a recimo pada nivo cijena nekih drugih proizvoda, ukupni indeks je nizak ili negativan – nema rasta cijena. Iako je posljednjih mjeseci rast cijena hrane blizu 6%, opšti Indeks je oko 1%. Podaci Agencije za statistiku BiH ukazuju da iako je nivo opšteg Indeksa potrošačkih cijena bio nizak, čak tokom perioda i negativan, što znači opšti pad cijena, indeks kretanja hrane je bio značajno viši i od decembra 2019. godine. Drugi dio usklađivanja je vezan za realni rast bruto domaćeg proizvoda, a s obzirom da je prošle godine bio negativan, penzioneri su ostali kratkih rukava, bez obzira što cijene rastu.
Jedno od rješenja za pravednije usklađivanje penzija može biti vezanje za indeks kretanja hrane umjesto za opšti indeks. U ovom slučaju, penzije bi se uskladile za minimalno 5%, što opet nije dovoljno zbog niske osnovice penzija, što je oko 20 KM mjesečno na iznos minimalne penzije. Ako se nastavi porast broja penzionera prema trendu prije početka pandemije, onda možemo očekivati porast izdataka za penzije u iznosu od oko 200 miliona maraka godišnje, što će biti vrlo izazovno zbog stalnog smanjenja nivoa radne snage, koja se iseljava van države.
Imamo posljednju priliku, a to je da probamo napraviti radikalni rez ili šok terapiju, kroz smanjenje poreskog opterećenja, gdje bi se država odrekla dijela doprinosa u korist potrošnje radnika i nižih izdataka za plate poslodavaca. Na taj način bi se povećala potrošnja, a time i prikupljeni PDV, iz kojeg se može finansirati više izdataka za penzije. Odugovlačenje u primjeni šok terapije znači guranje glave u pijesak uz očekivanje da će se stvari same od sebe popraviti. Za sebe se ne bojim, jer znam da prema postojećim propisima, penziju neću imati na ovaj način, pa se alternativno pripremam za budućnost. Ono što me brine su penzioneri koji dolaze i oni koju su tu već sada. Šta ćemo jednog dana, ako ni doznake više ne budu dovoljne da pokriju razliku koja svakim danom postaje sve veća?