foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Pravednija i pametnija raspodjela poreza

Realnost ili nemoguća misija

Sačekao sam da se slegne ogromna prašina oko pitanja raspodjele javnih prihoda u FBiH. Razlog je jednostavan, previše politike i populizma ne dopušta konstruktivnu stručnu raspravu. Nešto što treba biti isključivo ekonomsko pitanje, pretvorilo se u oružje za politički obračun na relaciji Tuzla-Sarajevo. „Jedni rade, drugi se grade“, često sam čuo kao komentar u javnom prostoru, što se odnosilo na stav da je Tuzla ta koja stvara novu vrijednost, koja se manifestuje kroz novac, dok je Sarajevo to koje taj zarađeni novac troši.

Šta je ustvari pozadina? Sve se svodi na to koliko će kome pripasti prikupljenog novca. Mada, rijetko se govori o načinu trošenja dobijenog novca. Krenimo redom kako bi se došlo do suštine problema.

Poreska ili fiskalna politika u Bosni i Hercegovini je podijeljena između državnog, entitetskog i nižih nivoa vlasti. Postoje dvije vrste oporezivanja. Porezi na potrošnju – kada u prodavnicama trošimo naš zarađeni novac tada plaćamo PDV, na neke proizvode i akcize. Ako su u pitanju proizvodi koji dolaze izvan EU, onda kroz maloprodajnu cijenu platimo i carinu. Dakle, kada trošimo novac, indirektno smo oporezovani kroz poreze na potrošnju.

Drugu vrstu poreza čine tzv. porezi na rad. Svakom zaposlenom se od plate, prije nego je dobije na račun, odbija dio za državu kroz porez na dohodak, doprinose za PIO, zdravstveno osiguranje i nezaposlenost. Dakle, naša plata se direktno oporezuje putem ovih poreza na rad.

Porezi na potrošnju su centralizirani na nivou Bosne i Hercegovine, skupljaju se na jedan račun i onda se troše – prvo za finansiranje vanjskog duga, potom za finansiranje državnog nivoa, a ostatak se dijeli prema entitetima. Novac koji pripada entitetima, predmet je daljnje raspodjele. Direktni porezi, ili porezi na rad su poprilično centralizovani. Doprinosi za PIO idu u entitetske budžete, dok doprinosi za zdravstvo idu dijelom prema kantonima, dijelom prema Federaciji BiH (u manjoj mjeri). Porez na dohodak je prihod kantona i dijeli se također sa općinom u kojoj je boravište radnika.

Gdje onda nastaju problemi?

Iako ekonomiju treba posmatrati kao cjelinu, najveći problemi nastaju u dijelu raspodjele prikupljenih poreza na potrošnju, a to su PDV i akcize. Problem nastaje u dijelu koji pripada entitetima, konkretno Federaciji BiH. U javnosti i medijima se dosta pisalo i govorilo o neravnopravnoj raspodjeli između entiteta, ako se procjenjuje po mjestu gdje se desila krajnja potrošnja, a time i gdje je uplaćen PDV. Da ne bude zabune, jedno su dogovoreni koeficijenti raspodjele, koje će biti vrlo teško mijenjati u budućnosti zbog mogućnosti veta na odluke, jer je za očekivati da će jedna strana blokirati novi model raspodjele, ako sad dobiva više nego što bi joj trebalo pripadati u budućnosti. Upravo to je i razlog za animozitete koji vladaju unutar između kantona unutar Federacije. Kolač koji dolazi na raspodjelu je manji nego što bi trebao biti. Ako se postavlja pitanje zašto se ovaj problem ne riješi u instituciji koja prikuplja poreze, odgovor je jednostavan – jer bi rješavanje tog pitanja imalo ogromne političke reperkusije i možda bi dovelo do bankrota jednog od entiteta.

Ali da ostavimo po strani taj segment raspodjele, dolazimo do problema unutar Federacije BiH i raspodjele prihoda od indirektnih poreza koji se dijeli na sljedeći način:

  • finansiranje funkcija Federacije 36,2%
  • finansiranje funkcija kantona 51,48%
  • finansiranje funkcija jedinica lokalne samouprave 8,42%
  • Direkcija za ceste 3,9%

Dio novca koji je sporan i koji je otvorio raspravu u javnosti jeste dio koji ide kantonima i iznosi 51,48%. Ovaj prikupljeni iznos se opet dijeli prema drugim kriterijima i to:

  • 57% na osnovu broja stanovnika u kantonu
  • 6% na osnovu površine kantona
  • 24% na osnovu broja učenika u osnovnom obrazovanju
  • 13% na osnovu broja učenika u srednjem obrazovanju

Tri od četiri kriterija su varijabilni i ne idu u prilog kantonima poput Tuzlanskog i Unsko-sanskog. Kanton Sarajevo ima definisan ponder 2, „zbog posebnih rashodovnih potreba“, kako je objašnjeno u vrijeme donošenja zakona da bi Kanton Sarajevo dobivao isti iznos prikupljenih poreza prije nego je uveden PDV, kojim su definisani drugačiji kriteriji.

Sada se javljanju dva problema. Prvi problem je što ovaj sistem raspodjele sam po sebi ne vodi ravnomjernoj raspodjeli. Prvi kriterij se odnosi na broj stanovnika u kantonu, na osnovu podataka Popisa stanovništva iz 2013. godine, a mnogi smatraju da je Popis bio prenapuhan i da ne odgovara stvarnom stanju na terenu. Drugi problem sa ovim kriterijem je što danas u pojedinim kantonima živi daleko manje stanovnika nego u vrijeme Popisa. Proizlazi da ako podaci za raspodjelu koji nisu ispravni, to znači da pojedini kantoni dobivaju više novca nego što bi im trebalo pripadati.

Od 2013. godine stotine hiljada naših građana je otišlo u inostranstvo u potrazi za boljim životom i to, prema procjenama, najviše iz Unsko-sanskog kantona, Tuzlanskog, Posavskog i Kantona 10. Kada bismo imali stvarne podatke o broju stanovnika, ova četiri kantona bi dobivala znatno manje novca od PDV-a.

U prilog ovoj tvrdnji se može postaviti i pitanje, kako je moguće da kanton sa najviše stanovnika na Popisu 2013. godine, a to je Tuzlanski kanton, svake godine ima oko 800 manje rođenih od Kantona Sarajevo? Da li je u pitanju stara dobna struktura stanovništva ili je Popis „napuhan“ dijasporom ili je u međuvremenu došlo do masovnijeg iseljavanja iz te sredine?

Kriteriji koji se odnose na broj upisane djece u osnovnim i srednjim školama također jer bitan, ali je također povezan sa iseljavanjem iz Bosne i Hercegovine. Svake godine bilježi se manji broj upisane djece u školama, u gotovo svim kantonima. Jedini je Kanton Sarajevo koji „održava“ taj broj, što se može objasniti i unutrašnjim migracijama prema Kantonu Sarajevo.

Kada sagledamo sve kriterije, čak kada bi svi imali isti koeficijent, ali kada bi se ovi kriteriji striktno poštovali, najveći pobjednik bi bio Kanton Sarajevo, a najveći gubitnici bi bili kantoni poput Tuzlanskog i Unsko-sanskog kantona, jer striktno poštivanje navedenih kriterija im ne ide u prilog.

Drugi problem koji se javlja je pitanje utroška tih sredstava. Tu leži najveći problem. Najbolji primjer je bilo nedavno donošenje odluke da će svaka porodilja u Kantonu Sarajevo dobijati mjesečnu naknadu od 1.000 maraka. Odmah su počeli napadi da je to zato što „Sarajevo novac uzima od drugih sredina“ i da bi i drugi mogli uraditi isto, da nije tako. Zaboravlja se pri tome da su kantoni gotovo svake godine za rast prihoda od PDV-a povećavali u gotovo istom omjeru i plate budžetskih korisnika. Najbolji primjer je Tuzlanski kanton, gdje se iz usporedbi 2014-2022. godine može vidjeti da su prihodi od indirektnih poreza porasli za oko 67 miliona, a plate budžetskih korisnika za 61 milion maraka. Dakle, nije problem u novcu, već u načinu trošenja i prioritetima.

Planirao sam u tekstu prikazati tabelu koja pokazuje koliko se u kojem kantonu naplaćuje poreza po zaposlenom radniku, ili tabele poput broja turističkih dolazaka, potrošnje, izvoza, ali sam odustao, jer bi svako to tumačio na svoj način. A u cijeloj priči postoji samo jedan način tumačenja i on je socio-ekonomski. Da bi se došlo do pravednije raspodjele prikupljenih prihoda, potrebni su novi kriteriji koji će odgovarati stvarnom stanju na terenu, nivou ekonomske aktivnosti i minimalnim razvojnim potrebama nerazvijenih sredina.

Logično je da će kantoni poput Sarajevskog i Tuzlanskog pomagati manje razvijene sredine, koje imaju i po 20 puta manje zaposlenih radnika u odnosu na navedene kantone. Sa druge strane, kantoni i sredine, koje više doprinose ekonomskoj aktivnosti trebaju imati veći udio u raspodjeli, što se može osigurati kroz nivo stvarne ili krajnje potrošnje. Interesantno, podaci za ovo postoje i dileme se mogu brzo riješiti, ali spremnost ne postoji, jer bi se time otvorila politička Pandorina kutija. Sve dok se to ne desi, postojat će istine dvije – prva da jedni rade, a drugi se grade i druga da im pripada više nego što sada dobivaju. Dok građani u isto vrijeme računaju kako prežjeti od plate do plate i od penzije do penzije.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija
Hadžić: Veliko resetovanje
Hadžić: Omikronomija
Hadžić: Strujni udar
Hadžić: Mrtve duše
Hadžić: Lepine na ulju
Hadžić: Stezanje kaiša
Hadžić: Kriza i kamate
Hadžić: Upozoreni smo
Hadžić: Zima je stigla
Hadžić: Automobili za bogate