foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Kriza i kamate

Bliži se godina kako sve glasnije pričamo o inflaciji i kako osjećamo na vlastitoj koži šta znači rast cijena uz plate koje više ne vrijede kao ranije. Neki bi neduhovito kazali da nije riječ o poskupljenjima, samo manje možemo kupiti za istu platu. Upravo tako, prije nekoliko mjeseci sam svom djetetu za jednu marku mogao kupiti 5 kifli, pa onda 4, a sada 3. Inflacija je opasna pojava, ako se ne zaustavi na vrijeme i ako se pusti da nekontrolisano raste, kako je sada slučaj. Ako je možemo metaforički objasniti, onda možemo reći da je ona kao rak, prvo se lagano širi tijelom i mislite da vam nije ništa, ali ako metastazira, onda je vrlo bolno i izuzetno teško vratiti organizam u prvobitno stanje. Problem je kod nas što već znamo dijagnozu i vidimo kako inflacija metastazira u našoj ekonomiji, ali odbijamo savjete doktora. Na kraju, opet će doktori biti krivi.

Sve što se dešava širom svijeta, odrazit će se ubrzo i na nas. Nekako tradiocionalno, većina ekonomskih kriza kreće iz SAD-a, što se može očekivati ovaj put. Kao i kod nas, rastuće cijene hrane i goriva u SAD-u izjedaju plate radnika, što se već odrazilo na potrošačke cijene u maju, koje su bile 8,6% više nego godinu ranije. Dodatno, problemi u lancu snabdijevanja – koji bi mogli potrajati sve dok ne završi rat u Ukrajini i dok se Kina drži nulte covid-19 politike – utiču na rast cijena. Poseban problem u SAD-u predstavlja i vrlo usko tržište rada, gdje se trenutno otvaraju dva nova radna mjesta na svakog nezaposlenog radnika, što je najviše od 1950. godine. Upravo zbog toga dolazi do još većeg pritiska na povećanje plata radnika, što preduzeća ne mogu podnijeti bez da i oni povećavaju cijene svojih proizvoda. Upravo zbog toga je američki FED nastavio podizati kamatne stope, a investitori očekuju da će narasti na najmanje 2,5% do kraja ove godine. Podizanje kamatnih stopa je upravo jedna od mjera obuzdavanja nivoa inflacije, što ide vrlo sporo, jer FED želi smanjiti inflaciju na nivo od 2%, bez da izazove recesiju. Međutim, historijski posmatrano, to će biti gotovo nemoguće. Naime, od 1955. godine, kamatne stope su rasle gotovo isto kao i sada tokom sedam ekonomskih ciklusa. U šest od njih recesija je uslijedila u roku od godine i po.

Cjelokupna ideja oko podizanja kamatnih stopa, kao mjera za suzbijanje inflacije, ima pozadinu u monetarnoj politici. O tome sam već pisao ali ukratko: centralne banke širom svijeta, mogu štampati nove količine novca, kako bi stimulisale ekonomsku aktivnost. To se radi na način da se, štampanjem novca, smanjuje nivo kamatnih stopa, čime mnogi imaju pristup „jeftinom novcu“, koji je gotovo besplatan. Preduzeća mogu vrlo povoljno doći do novog kapitala što im omogućava otvaranje novih radnih mjesta. Problem se javlja ako se to dešava prebrzo ili ako se taj novac daje stanovništvu za potrošnju, bez ulaganja u novu proizvodnju. Time dolazi do veće potražnje za istom količinom proizvoda i cijene se podižu. Obrnuta mjera jeste podizanje kamatnih stopa, jer se na taj način povlači dostupni novac, preduzeća ne mogu lako doći do povoljnih kredita i otvaranja novih radnih mjesta, a manje kreditnog novca znači manju potrošnju, kako onu investicijsku, tako i ličnu potrošnju stanovništva. Kroz manju potrošnju i potražnju, mnogi su prinuđeni zatvoriti svoja preduzeća ili smanjivati cijene, čime dolazi do smanjenja cijena, a time i inflacije. Rezultat takve mjere je pad ekonomske aktivnosti i ulazak u novu recesiju. Brzina ulaska u krizu zavisi od brzine podizanja kamatnih stopa, što objašnjava postepeno podizanje kamatnih stopa u SAD-u, gdje se nadaju da će izbjeći recesiju.

Ono što nas više zanima jeste stanje u Evropskoj uniji i podizanje kamatnih stopa koje će se onda direktno odraziti i na nas. Problem Evropske unije jeste što zemlje članice nemaju iste potrebe i nemaju isti nivo zaduženosti. Međutim, rastuća inflacija i slabljenja mnogih ekonomija nisu jedine brige koje zaokupljaju Evropsku centralnu banku (ECB), nadležnu za podizanje kamatnih stopa. Oni su upravo u junu obećali da će povećati kamatne stope u narednim mjesecima, što je odmah naišlo na odgovor finansijskih tržišta koji su upozorili da će to dovesti do novog rasta javnog duga Italije, koji je već sada na 150% BDP-a. Ali kako ECB podiže kamatne stope kako bi se smanjila inflaciju, troškovi servisiranja onoga što je preostalo će rasti. Drugim riječima, s obzirom da Italija ima ogroman javni dug i ne može finansirati sve svoje potrebe kroz prikupljene poreze, već se mora zaduživati, u slučaju povećanja kamatnih stopa njen dug će još više porasti. Sličnim putem će ići Španija, Portugal i Francuska, kojima će također porasti kamatna stopa na zaduživanje, povećavajući tako značajno javni dug.

Evropska unija je već potrošila dvije milijarde dolara na podršku svojim ekonomijama kroz pandemiju, čime su zaduženiji nego prije deset godina. Potrebno je neko vrijeme da se izdaci po osnovu visokih kamatnim stopa osjete u državnim budžetima. Ipak, Evropska centralna banka ima veliki problem koji treba riješiti, a to je kako se boriti protiv inflacije i istovremeno podržati zadužene zemlje. U posljednjih desetak godina i početkom pandemije covida-19, Evropska centralna banka je i mogla opravdati kupovinu italijanskih ili portugalskih obveznica, dijelom je to bio i koristan ekonomski poticaj jer je inflacija bila ispod ciljanih 2%. Sada, kada inflacija metastazira i kada razara ekonomsko tkivo brojnih zemalja, daljnja kupovina i intervencija na tržištu obveznica nema posebno dejstvo.

Ograničavanje kupovine obveznica i podizanje kamatnih stopa, na očekivani nivo od oko 2% do kraja ove godine, dovest će do usporavanja ekonomskih kretanja mnogih zemalja, pa i same Njemačke, koja je naš glavni vanjskotrgovinski partner. Ako kojim slučajem Evropska centralna banka bude morala podizati još više kamatne stope, onda će zemlje poput Italije biti još u većim problemima, ulazeći u fazi kada se više neće moći istovremeno govoriti o ispunjavanju cilja stabilnosti cijena i odbrane prezaduženih ekonomija.

Problem eurozone koji se ogleda kroz jedinstvenu valutu, tj. centralizovanu monetarnu politiku i decentralizovanu fiskalnu politiku i zaduženje na nivou ekonomija, postat će još značajniji. Ako bi Italija proglasila bankrot, pa čak i ako bi to uspjele preživjeti njihove banke, Evropska unija ne bi tek tako mogla prihvatiti da ogromna finansijska sredstva koja su uložena u Italiju tek tako propadnu, što će zahtijevati odgovor za jačom fiskalnom centralizacijom.

Ovi problemi odrazit će se na nas i direktno i indirektno. Direktno kroz povećanje kamatnih stopa na postojeće kredite u varijabilnim kamatnim stopama. Rate građana će početi rasti i više će se otplaćivati bankama na postojeće kredite. Ako građani budu podizali nove kredite, kamatne stope će također biti veće. Indirektne posljedice će biti još teže po našu ekonomiju. Italija spada u prvih pet najznačajnijih trgovinskih partnera naše države. Bilo kakvi poremećaji će se značajno odraziti na naš izvoz i pad ekonomske aktivnosti mnogih preduzeća, a posljedično i na plate radnika u našoj državi. Ukoliko do takvog scenarija dođe, naši donosioci odluka se više neće moći hvaliti rekordnim naplatama poreza, već će morati napokon nešto uraditi za građane ove zemlje, što je vrlo teško zamisliti.

Sada, više nema dileme – svijet se nalazi pred izborom, nalazi se na raskrsnici, koja ima samo dva puta. Prvi je obuzdati inflaciju, koja će vremenom rasti i koja će na kraju razoriti organizam, ili izazvati novu recesiju, kroz podizanje kamatnih stopa, drugim riječima primijeniti terapiju, koja će biti teška, osjećat ćemo se loše, ali bismo dugoročno mogli ozdraviti.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija
Hadžić: Veliko resetovanje
Hadžić: Omikronomija
Hadžić: Strujni udar
Hadžić: Mrtve duše
Hadžić: Lepine na ulju
Hadžić: Stezanje kaiša
Hadžić: Upozoreni smo
Hadžić: Zima je stigla
Hadžić: Automobili za bogate