Prije nekoliko dana, nakon što je u dnevniku najavljeno da bi cijena goriva trebala već narednog dana porasti na četiri marke po litri, jer su distributeri primorani nabavljati gorivo po tri marke, za samo par sati svjedočili smo scenama za koje smo mislili da su prošlost. Desetine automobila u redovima na svakoj pumpi, nervozni vozači koji su dolazili sa prikolicama da bi napunili bačve sa gorivom, što je izazvalo dodano nervozu i kod drugih građana, koji su onda također krenuli na pumpe da se i oni obezbijede. Scene koje smo viđali ne baš tako davno pred sami početak rata, a što su i legendarni „Nadrealisti“ također obradili, kao i mnogo toga drugoga u svojim skečevima. Cijene nisu tako drastično narasle, ali je to možda imalo i psihološku namjeru da „prihvatimo“ cijenu od tri marke, umjesto četiri. Narod ko narod, ne buni se nego zahvaljuje što ipak nije otišlo više, kako je moglo.
Ovaj rast cijena goriva je već sada duplo veći nego što je bio prije malo više od godinu dana, dovodeći do značajnog rasta cijena – inflacije. Više puta su obrazlagali pojavu i uzroke inflacije i čemu vode. Međutim, ono što brine jeste da je ovo tek prvi inflatorni udar i da bi drugi mogao doći relativno brzo ako se trenutni rast ne zaustavi. Kako bismo objasnili, vratit ćemo se 50ak godina unazad, na događaje koje dijelom podsjećaju na sadašnju ekonomsku krizu i inflaciju.
Sve do 70-ih godina prošlog vijeka, u ekonomskoj teoriji se smatralo da je istovremeno nemoguće imati i inflaciju i rast nezaposlenosti. Jedna pojava je isključivala drugu. Ako imate nezaposlenost, država se treba zadužiti ili štampati novac, koji će se iskoristiti da se pokrenu recimo građevinski radovi, kroz koje će se zaposliti radnici bez posla, čime se stimuliše ekonomija i smanjuje nezaposlenost. Kada se nezaposlenost toliko smanji da više ne može stimulisati ekonomsku aktivnost, onda bilo kakav daljnji rast broj zaposlenih osoba samo dovodi do pregrijavanja ekonomije i inflacije. Borba sa inflacijom dovodi do rasta nezaposlenosti i pada ekonomske aktivnosti i tako ukrug. Ipak, početkom 70-ih je došlo do istovremene pojave i nezaposlenosti i inflacije.
U oktobru 1973. godine, u nadi da će povratiti teritoriju izgubljenu od Izraela tokom trećeg arapsko-izraelskog rata, egipatske i sirijske snage pokrenule su koordiniran napad na Izrael na Yom Kippur, najsvetiji dan u jevrejskom kalendaru. SAD i druge zemlje zapadne Evrope su stale na stranu Izraela, što je dovelo do nezadovoljstva arapskih zemljama. Upravo su arapske članice OPEC-a, kao odgovor na podršku SAD-a i zemalja zapadne Evrope Izraelu tokom jomkipurskog rata, odlučile četiri puta povećati cijenu nafte, na skoro 12 dolara po barelu, uz zabranu izvoza nafte u SAD, Japan i zapadnu Evropu, koji su zajedno trošili više od polovine svjetske proizvodnje nafte. Iako je embargo na naftu ukinut 1974. godine, cijene nafte su ostale visoke, a većina svjetskih ekonomija nastavila je stagnirati tokom 1970-ih uz rast cijena – inflaciju.
Danas su možda uzroci nešto drugačiji, jednim dijelom zbog pandemije covida-19, gdje je ogromni inicijalni paket pomoći bio uzrok za pojavu inflacije, uz rast cijene energenata posljednjih mjeseci. Međutim, invazija Rusije na Ukrajinu, dovela je do novih problema i značajnog rasta cijene barela nafte na svjetskom tržištu, zbog manje proizvodnje, a veće potražnje, uz brigu da se daljnji rast cijena nafte može odraziti na buduća očekivanja građana. SAD i EU još uvijek oklijevaju da uvedu sankcije na ruski izvoz nafte i plina jer su zabrinuti zbog reperkusija na snabdijevanje Evrope energijom i vrtoglavih cijena nafte i benzina. Ako Zapad zabrani rusku naftu, cijene sirove nafte na svjetskom tržištu mogle bi skočiti na 150 dolara po barelu.
Upravo u ovome leži veliki problem, ne samo zbog rasta cijena energenata, koji je enorman, već zbog toga što je to samo prva faza u inflacijskoj spirali. Druga faza, do koje još uvijek nije došlo jeste kada radnici budu tražili veće plaće kako bi taj rast nadoknadio inflaciju.
Većina građana ima fiksni nivo mjesečne potrošnje što zavisi od zarađene plate i penzije koju dobiju. Što su manje plate i penzije, veći njihov dio se troši na hranu, energiju i režijske troškove. Potražnja za gorivom je takva, da se bez obzira na rast cijena značajno ne smanjuje. Slično je i sa hranom, jer se ni na tome ne može štedjeti. Podaci za Federaciju Bosne i Hercegovine za januar su pokazali, da iako je opšti indeks kretanja cijena iznosio 8,5%, izdaci za hranu su porasli 16,7%, a energiju 15,1%. Ovi podaci su dovoljni da pokažu kako prosječan radnik sada mora više izdvajati za gorivo i hranu, što znači manje novca za neke druge izdatke.
Ako radnik ima platu 700 KM, a za hranu izdvaja mjesečno 400 KM, gorivo 100 KM, režije 150 KM i 50 KM za ostale troškove (kafa sa porodicom, kupiti neki odjevni predmet i sl.), ako dođe do rasta cijena hrane i goriva, morat će smanjiti izdatke za neke druge stavke poput ostalih troškova. Većina radnika više neće možda moći jesti van kuće ili će smanjiti broj posjeta frizeru. Ako se šišate 12 puta godišnje i plaćate tu uslugu, recimo, osam maraka, godišnje izdvajate 96 maraka. Ako cijena naraste na deset maraka, vi ćete sada umjesto 12 puta godišnje ići frizeru tek četiri puta, kako biste smanjili izdatke, jer vam novac treba za hranu. Sada ćete godišnje za šišanje izdvajati 40 maraka, umjesto 96 maraka kako je bilo ranije.
Zbog novih prioriteta smanjenje potrošnja znači manje prihode za druge privrednike. Manji prihodi znače manje posla, što će se odraziti na pad zaposlenosti. Privreda tada ima dvostruki problem, rast cijena sirovina i manju potražnju za proizvodima. Međutim, tu nije kraj.
U drugoj fazi, ako se inflacija ne obuzda na vrijeme, radnici će, sa potpunim pavom, tražiti veće plate i to najprije u javnom sektoru, čime se stvara veliki pritisak za veće budžetske izdatke za plate. Gotovo sve što se prikupi kroz inflacijski porez, što bi naši političari rekli, rekordnu naplatu poreza i nikad bolju ekonomiju, morat će se vratiti za rast plata u javnom sektoru. Penzioneri će tražiti novi rast penzija. Radnici u privredi će onda zbog novog rasta cijena tražiti veće plate, čime raste novi pritisak na privrednike da zbog rasta plata i sirovina dodatno povećaju cijene svojih proizvoda. Male građevinske firme bi mogle prve nastradati, kao i drugi mali privrednici, koji će imati enormne troškove. Ako su ti proizvodi esencijalni građanima, poput hljeba i životnih namirnica, kupit će ih. Ako nisu, pada potražnja, rastu troškovi i preduzeće se zatvara, a radnici su na birou. Život postaje sve teži.
Izdatak za ponovno podizanje ekonomije će biti enorman, jer će ovaj vid rastuće spirale biti vrlo teško prekinuti. Još uvijek nismo u drugoj fazi rasta cijena, ali smo blizu. Zbog toga se treba boriti sa inflacijom. Bolje je i „izgubiti“ nešto prihoda od akciza, a ako je potrebno i od drugih poreza, ali se stvarno početi boriti sa inflacijom, nego pustiti da se sve dešava samo od sebe.
Kratkoročno, treba se boriti protiv rasta cijena energenata. Dobra stvar je što u ovom trenutku imamo dovoljno prostora jer pri trenutnoj cijeni goriva, država uzima između 1,10 i 1,20 KM, zavisno od vrste goriva. Dugoročno, moramo raditi na jačanju ponude i alternativnih izvora za osiguranje energije i hrane, čime smanjujemo zavisnost od vanjskih šokova i uticaja. Koliko ćemo toga uspjeti, pitanje je, jer smo potpuno uništili potencijal za privredni rast kroz masovne emigracije. A da li se ko želi baviti poljoprivrednom proizvodnjom?