„Ne damo vam ćumura“ odjekivalo je na posljednjem protestu rudara ispred Vlade FBiH u sedmici iza nas, opisujući možda i najbolje stanje u našem društvu i ekonomiji. Mnogo je razloga za sami protest, a samo jedan od razloga je je novi način obračuna plata. Ono što je važnije je višegodišnji problem neuplaćivanja doprinosa koji rudarima stvara probleme za odlazak u penziju ili za odlazak ljekaru, kao i loši uslovi rada – dotrajala opremu i izostanak modernizacije čija je posljedica i slaba produktivnost rudnika. S druge strane, sve više i sve otvorenije se u javnosti priča i o ogromnom problemu našeg društva, a to je višak administrativnog osoblja. Da nije pitanje rudara došlo na dnevni red, možda ne bismo ni saznali da u rudnicima ima oko 2.200 administrativnih radnika viška, a da pri tome nedostaje kopača. Ovaj ogromni višak administracije osjetno smanjuje lošu produktivnost rudnika.
Stanje u rudnicima je loše i zabrinjavajuće, što potvrđuju različiti finansijski pokazatelji.
Recimo, jedan od pokazatelja je i racio redukovane likvidnosti koji pokazuje u kakvom su omjeru obrtna imovina, od koje se oduzme nivo zaliha, i kratkoročne obaveze preduzeća, u ovom slučaju rudnika. Ako je omjer 1 ili veći, to pokazuje da se kratkoročne obaveze mogu pokriti obrtnom imovinom od koje se oduzmu zalihe. Pokazatelj racija redukovane likvidnosti za rudnike ukazuje da su ovi omjeri blizu 0, što znači da rudnici nemaju dovoljno obrtnih sredstava, kada se oduzmu zalihe, da finansiraju svoje kratkoročne obaveze. Izuzetak je samo jedan rudnik koji ima pozitivan omjer. Omjer zaduživanja pokazuje da su rudnici u većini slučajeva prezaduženi i da imaju vrlo ograničene mogućnosti da kroz zaduženje unaprijede efikasnost svog poslovanja. Za pojedine rudnike su ovi omjeri 1 ili blizu jedan što znači da je vrijednost obaveza blizu ili veća od vrijednosti imovine rudnika.
Rudnici su u većini slučajeva opterećeni rastom troškova za plate i drugih naknada, koji se svake godine povećavaju, te da iste ne mogu servisirati, uz pojedine izuzetke. Negativno poslovanje uzrokovala je i cijena po kojoj rudnici ugalj prodaju termoelektranama – cijena koja je ispod proizvodne a koju rudnicima diktira JP Elektroprivreda BiH – vlasnik i rudnika i termoelektrana. Važno je znati da saglasnost na cijene uglja za termoelektrane, na odluke i zaključke koje o istima donose nadzorni odbori rudnika daje Vlada Federacije čiji premijer kao i resorni ministar uporno govore da nisu adresa za rješavanje problema u rudnicima.
Epilog je da rudnici nemaju dovoljno obrtnih sredstava da mogu brzo finansirati svoje tekuće obaveze i na kraju, zbog negativnog poslovanja tokom perioda, stvaraju velike iznose akumuliranog duga. Neto gubitak rudnika samo u periodu od pet godina, povećan je za 360,9 miliona KM.
Ovo je prikaz samo jednog sektora naše ekonomije. Ako se pitate ko će platiti taj silni dug – odgovor je građani. Vlasnik je država, a država se finansira iz naših para koje mi uplaćujemo kroz poreze, čime će se više novca usmjeriti u saniranje dugova umjesto u istraživanje i razvoj. Ili, postoji drugi način, da se poveća cijena usluge koju plaćamo kroz električnu energiju, gdje bi se dio tog povećanja usmjerio u saniranje dugova. Opet mi građani to sve plaćamo. Ono što rudari traže jeste da se dio duga za zaostale obaveze izmiruje svake godine, što je okvirno oko 60 miliona maraka godišnje. Približan taj iznos koji im je potreban „pojede“ višak administrativnih radnika u rudnicima. O tome sam već pisao, ali okvirno, 2.200 radnika viška x 2.000 mjesečna bruto plata (1.200 KM neto) x 12 mjeseci = 52,8 miliona maraka.
Javna preduzeća su ključ moći političkih stranaka. Borba za ministarstva nije ni približno bitna koliko kontrola upravljanja javnih preduzeća, jednim dijelom i zbog stranačkog zapošljavanja. Za početak, uopšte se ne zna koliko javnih preduzeća ima u Bosni i Hercegovini. MMF je pokušao doći do tog podatka i stali su na broju od 550, ističući da to nije konačni broj. Pod pretpostavkom da u prosjeku u svakom javnom preduzeću u BiH ima 20 zaposlenih administrativnih radnika viška, dođemo do broja od oko 11.000 radnika koji dobivaju redovnu platu i stvaraju trošak društvu. U konačnici nas to košta oko 264 miliona maraka godišnje.
Naša ekonomija se susreće s brojnim izazovima koji se ne mogu zanemariti i koji otvaraju mnoga pitanja vezano za dugoročnu održivost naše ekonomije. Ove godine bilježimo rekordan rast cijena, možda i najveći od završetka rata. Ekonomija se još uvijek nije do kraja oporavila od negativnih uticaja pandemije covida-19. U samo 50 dana na početku pandemije, Federacija BiH je ostala bez 26.876 radnika. Danas, gotovo dvije godine kasnije, još uvijek se nismo vratili na stanje prije početka pandemije. Svake godine imamo masovno iseljavanje stanovništva, pretežno mladih. Već sam detaljno obrazložio kako će se, na osnovu zvaničnih podataka i projekcija, stanovništvo u dobnoj skupini 18-65 prepoloviti do 2050. godine. Pored rekordnih cijena, danas svjedočimo i rekordnim naplatama poreza. Gdje idu sve te silne rekordne naplate, kada ove godine penzionerima nije vršeno usklađivanje penzija, što u praski znači manje penzije nego prošle godine? Posljednjih dana se najavljuju i protesti policijskih službenika i nastavnika. Nedavno smo bilježili i proteste državnih službenika zbog, po njima, malih plata. Na to sve, u proceduru su upućeni prijedlozi poreskih zakona, koji baš i ne odgovaraju sadašnjoj ekonomskoj situaciji u državi. Drugim riječima – polovična rješenja u pogrešnom trenutku.
Da li nam je ustvari potrebno veliko resetovanje ekonomskog sistema i šta bi to značilo?
Polazna osnovica za analizu je nivo prikupljenih poreza i doprinosa u Bosni i Hercegovini. Okvirno, u našoj državi se godišnje prikupi oko 13 milijardi maraka raznih poreza i doprinosa, koji se onda raspoređuju za različite potrebe. Prvo se novac odvaja za finansiranje vanjskog duga, zatim prema ostalim nivoima i potrebama. Prioriteti su ti koji su pogrešni u raspodjeli našeg zarađenog i prikupljenog novca. Umjesto usmjeravanja novca u produktivne svrhe, koji će dovesti do dugoročnih i većih stopa ekonomskog rasta, mi novac prvo ulažemo u plate. Svake godine povećanje prikupljenog PDV-a biva usmjereno u rast izdataka javnog sektora.
Ideja velikog resetiranja bi ustvari bila usmjerena na velike stimulacije prema kategorijama koje masovno napuštaju državu, jer bez njih nema budućnosti države. Ove kategorije trebaju dobiti značajniji dio kolača u samoj raspodjeli onoga što se prikupi, bilo kroz veće plate koje bi bile poreski rasterećene, ili kroz različite stimulacije u poboljšanju različitih socijalnih usluga. Ako su mnogi već frustrirani državnim zdravstvom, zašto ne omogućiti kroz različite poreske olakšice privatno zdravstveno osiguranje? Slično se može osigurati i kroz druge sektore. Da li mladi danas odlaze samo zbog plate ili imaju u vidu i obrazovanje koje će u budućnosti imati njihova djeca u određenoj lokalnoj sredini u kojoj će odrastati?
Veliko resetiranje u ekonomiji treba biti usmjereno i na okretanje prema četvrtoj industrijskoj revoluciji, ulaganje u znanje, nove tehnologije, privlačenje mladih iz cijelog svijeta, za koje će neko reći da su digitalni nomadi koji će na taj način razvijati i našu ekonomiju. Univerziteti trebaju pomoći razvoj države kroz kreiranje novih, boljih i inovativnih radnih mjesta i kompanija koje će biti konkurentne na globalnom tržištu. Ako se to želi postići, Bosna i Hercegovina ne smije zanemariti globalnu ekspanziju novih tehnologija poput vještačke inteligencije, robotike, biomedicine, big data, data sciencea, blockchain tehnologija i sl., čija aktivna primjena nas može svrstati u brzo rastuće ekonomije sadašnjice. Podatak da ulažemo tek 0,2% našeg BDP-a u istraživanje i razvoj je sramotno, što se može promijeniti jedino ako definišemo drugačije prioritete. Za istraživanje i razvoj trebamo izdvajati najmanje 10-15 puta više nego sada, a to je moguće prvo ako novac, nakon otplate vanjskog duga usmjerimo u ovaj sektor, a na kraju, ako šta ostane prema višku administracije.
Da li donosioci odluka uopšte znaju šta je venture capital, za što je najbliži prevod zajedničko ulaganje? Da li smo napravili poslovni ambijent u kojem je moguće uz podršku univerziteta i većih ulaganja u inovacije napraviti brzo rastuća preduzeća? Četiri preduzeća koja su nastala u SAD-u danas imaju vrijednost preko jednog triliona dolara. Da bismo i mi došli do našeg unicorna, trebamo promijeniti mentalitet tipa „fali ti još jedan papir“ u „šta mogu uraditi za vas“.
Veliko resetiranje nije samo reset sistema raspodjele novca, već ga treba pratiti i procesuiranje sistemske korupcije, kao i promjena načina razmišljanja i gledanja dalje od jedne godine ili u najboljem slučaju jednog mandata. I da, pustite šuplje priče „gdje je to još tako u svijetu“. Takvima je sadašnja situacija idealna jer je pogodna samo za njihov komfor i privilegije.