Još jedan kraj godine je iza nas i polako se sumiraju ekonomski „uspjesi“ iz sada već prošle 2022. godine. Godina iza nas je bila vrlo interesantna u ekonomskom smislu. Da je u pitanju „normalno“ vrijeme, ekonomskim čudom bi se smatrala naplata gotovo tri milijarde više svih poreza u odnosu na 2021. godinu. Za takvu naplatu poreza je potrebno imati stope ekonomskog rasta i povećanja zaposlenosti kakve do sada nisu zabilježene u našoj državi. Nedostaju nam podaci još uvijek za većinu indikatora za decembar, ali se već sada može reći – kada bi se gledali podaci samo u nominalnim vrijednostima – da ekonomski nikada bolje nismo stajali. Recimo, za period januar-novembar, izvoz nam je povećan za oko 3,5 milijarde maraka, dok je uvoz još više i to za čak 6,5 milijardi maraka, što je ustvari direktna posljedica inflacije. O „rastu“ plata i penzija sam već pisao. Zbog tih nominalnih vrijednosti, imamo sliku lažnog ekonomskog napretka, što sam najavio početkom 2022. godine.
Bez obzira, kako bismo stekli malo bolji uvid u stvarni ekonomski napredak, potrebno je pregledati kretanja broja zaposlenih radnika, a ti su podaci također dostupni. Godina koja je etiketirana kao godina rekordnog ekonomskog napretka, obilježena je simboličkim rastom broja zaposlenih radnika. Podaci Porezne uprave za Federaciju BiH pokazuju usporedni broj prijavljenih radnika na kraju novembra 2021. i 2022. godine. Bez obzira što još uvijek nisu dostupni podaci za decembar, može se uraditi kvalitetna analiza na osnovu usporedbe istih mjeseci ali različitih godina.
U novembru 2021. godine, Federacija BiH je imala ukupno 533.753 prijavljenih radnika, da bi godinu dana kasnije imala 540.367, što je povećanje od 6.614 radnika u godini dana. Ako bismo to pretvorili u jednostavniji prikaz, to znači da je svaki dan u Federaciji BiH zaposleno 18 novih radnika. Ako se povećanje pretvori u relativne pokazatelje, onda je godišnji rast zaposlenosti iznosio 1,24%. Zvanični statistički podaci o kretanju broja nezaposlenih radnika nisu dostupni za isti period u novembru, ali jesu za oktobar. Prema ovim podacima, registrovana nezaposlenost je smanjena sa 304.592 nezaposlena radnika u oktobru 2021. godine na 286.043 u oktobru 2022. godine, što je 18.549 nezaposlenih radnika manje. Već sada se može vidjeti da postoje neslaganje u podacima i da je mnogo veće smanjenje nezaposlenosti nego je povećanje zaposlenosti. Razlika nije baš zanemariva, jer iznosi blizu 12.000 osoba. Šta mislite gdje je navedena razlika nestala? Možda bi nam dugi redovi bosanskohercegovačkih građana, koji bježe od ponižavajuće niskih plata „realnog sektora“ i čekaju radne vize u Sarajevu pred ambasadama Njemačke, Austrije i Slovenije, mogli vrlo jednostavno objasniti ovu brojku?
Međutim, ovi podaci nisu me toliko zabrinuli, koliko drugi podaci koji se odnose na kretanje broja zaposlenih radnika unutar kantona. Struktura zaposlenosti u Federaciji BiH je takva da je najviše zaposlenih radnika u Kantonu Sarajevo i to 145.882, Tuzlanskom kantonu 104.573 i Zeničko-dobojskom kantonu 87.442. Broj zaposlenih radnika u ostalim kantonima u novembru je iznosio – u Hercegovačko-neretvanskom kantonu 55.233, Srednjebosanskom kantonu 52.538, Unsko-sanskom kantonu 38.934, Zapadnohercegovačkom kantonu 21.695, Kantonu 10 11.666, Bosansko-podrinjskom kantonu 7.552, te Posavskom kantonu 5.820. Ostatak se odnosi na zaposlene radnike iz Federacije BiH u Republici Srpskoj (8.146) i Brčko distriktu (886). Koncentracija radnika je takva da je u prva tri kantona po broju radnika, dakle u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu skoncentrisano gotovo dvije trećine svih radnika ili tačnije, na svakih 100 zaposlenih radnika, 63 radnika su zaposlena u ova tri kantona, a 83 radnika u prvih pet kantona po broju radnika.
Sada ide zanimljiviji dio. Kada se rasporedi 6.614 novozaposlenih radnika prema svakom od kantona, najviše ih je zaposleno u Kantonu Sarajevo (2.531 ili 38,3%), Hercegovačko-neretvanskom (1.897 ili 28,7%), Tuzlanskom (949 ili 14,3%), te Zapadnohercegovačkom (599 ili 9,1%), što znači da je u ova četiri kantona zaposleno čak 90,4% svih radnika. Interesantno je reći da su tri kantona imala čak pad broja zaposlenih radnika i to Bosansko-podrinjski kanton (-57), Zeničko-dobojski (-55), te Unsko-sanski kanton (-23), dok je broj radnika u Srednjebosanskom kantonu povećan samo za 55. Ako se ovi brojevi malo drugačije prezentuju, onda to znači da je u Kantonu Sarajevo svaki dan zapošljavano 7 radnika, u Hercegovačko-neretvanskom kantonu 5, u Tuzlanskom kantonu 2,6, dok je recimo u Srednjebosanskom kantonu 4,6 radnika zapošljavano mjesečno, da ne bi bilo zabune. Ovi podaci su iskreno sramotni i pokazuju stvarno stanje naše ekonomije. Ako se u jednom kantonu u godini dana zaposli samo 55 radnika, onda je u potpunosti jasno u kakvu sliku lažnog ekonomskog napretka imamo. Sramotno je i za jedan Kanton Sarajevo da se u godini dana zaposli tek nešto malo više od 2.500 radnika. Za jednu cijelu regiju koja uključuje i glavni grad, to je premalo, znajući da je značajan broj ovih radnika zaposlen u javnom sektoru i administraciji. Radi usporedbe, Grad Zagreb je samo u periodu od oktobra 2021. do oktobra 2022. godine imao rast zaposlenosti od 18.779, što je tri puta više nego cijela Federacija BiH zajedno.
Kako je onda moguće tumačiti podatke da je u istom periodu, za prvih 11 mjeseci ove godine, naplaćeno 752 miliona maraka više doprinosa i poreza, koji su vezani upravo za zaposlene radnike u Federaciji BiH? Da li je moguće da je 6.614 novozaposlenih radnika napravilo tako dramatičan rast prikupljenih prihoda od poreza? Kada bi to bilo moguće, to bi značilo da je u prosjeku, svaki novozaposleni radnik u Federaciji BiH doprinosio mjesečno oko 9.475 maraka, što bi značilo da su u prosjeku ti radnici imali mjesečnu platu od oko blizu 13.400 maraka, što je potpuno nerealno uvažavajući da je prosječna plata sada nešto veća od 1.100 maraka. Razlog za tako drastičan rast u naplati poreza dakle nije na povećanju zaposlenosti i ekonomskom napretku kako se nekada može čuti, već ustvari u povećanju plata radnika kao posljedica inflacije. Pitanje je u kojem obimu bi se plate i povećale da nije bilo inflacije. Međutim, povećanje plata, kako u privatnom, a u posljednje vrijeme i u javnom sektoru, pri istoj stopi doprinosa, dovodi samo do još većih izdvajanja za doprinose, što stvara opet lažnu sliku napretka. Stvarni podaci o kretanju radnika u pojedinim kantonima poput Unsko-sanskog, Srednjebosanskog i Zeničko-dobojskog i Bosansko-podrinjskog kantona, ukazuju na stvarnu sliku i stanje naše ekonomije.
Ovdje se posebno želim zadržati na Zeničko-dobojskom i Bosansko-podrinjskom kantonu, koji su imali smanjenje broja zaposlenih radnika, a koji važe za snažne izvozne sredine. Pored činjenice da je zabilježeno smanjenje broja prijavljenih radnika u ovim kantonima, u Zeničko-dobojskom kantonu je naplaćeno 112,9 miliona maraka više doprinosa i poreza. U Unsko-sanskom kantonu je naplaćeno u istom periodu 40,4 miliona, a u Bosansko-podrinjskom kantonu 4,5 miliona maraka više doprinosa i poreza. Sve bi nas trebalo zabrinuti stanje u Zeničko-dobojskom kantonu, gdje postoje mjesta poput Tešnja sa značajnim brojem malih i srednjih firmi, koje se skoro potpuno izvozno orijentisane. Navedeni rezultati u periodu kada inflacija još uvijek nije ostavila do kraja štetne posljedice po našu državu i društvo nisu optimistični. Kako onda objasniti tako snažan rast izvoza? Odgovor je jednostavan, zbog generalnog rasta cijena. Ista količina roba se izvozi sada dosta skuplje na inostrano tržište. Upravo iz istog razloga je još više povećana vrijednost uvoza, za već spomenutih 6,5 miljardi, što dodatno povećava ionako veliki vanjskotrgovinski deficit.
Odgovorna politika bi, da razumije šta ovi podaci znači, sva sredstva koja su dodatno prikupljena kroz poreze i doprinose, jednostavno vratila radnicima kroz veće plate, snižavajući tako i nivo poreskog opterećenja što bi omogućilo i da se brže smanji nezaposlenost, a još brže poveća zaposlenost. Lažna slika ekonomskog napretka se može prodavati neko vrijeme onima kojima se mora prodati kako bi nastavili braniti one na vlasti. Međutim, stvarnost je drugačija i vrlo okrutno će se vratiti kao bumerang kada to budu najmanje očekivali.
Za kraj navedimo još jednu činjenicu koja samo potvrđuje da je priča o ekonomskom napretku više politički marketing vlasti nego realnost. Prema „Izvještaju o razvoju Federacije BiH 2019.“, koji je izradio Federalni zavod za programiranje razvoja, broj zaposlenih u 1991. godini na području koje danas pripada FBiH iznosio je 631.020. Danas, više od 27 godina nakon završetka oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu, u odnosu na pomenutu 1991. godinu, broj zaposlenih od 540.367 je manji za 90.653 radnika ili za 15%.