Hadžić: Kako se pravi bijeli hljeb?

Čitalac neupućen u posljednjih dana aktuelnu temu bijelog hljeba, na prvu bi pomislio otkud da se kao ekonomista bavim ovim pitanjem i receptom kako se pravi hljeb. Neko će reći, pa to je jednostavno, treba nam brašno, so, voda, kvasac, pustimo da tijesto nadođe i na kraju ga ispečemo. I eto ga – bijeli hljeb!

U našem slučaju bijeli hljeb je nešto sasvim drugo. Riječ je o privilegiji, koja je definisana raznim zakonima na raznim nivoima vlasti, kojima se omogućava da neki izabrani zastupnik ima pravo da prima punu platu i da se za njega uplaćuju doprinosi do godinu nakon što mu prestane mandat. Upravo tako, naši predsjednici, premijeri, ministri, njihovi zamjenici i savjetnici te zastupnici i rukovodioci nekih državnih institucija mogu primati plaću i nakon okončanja mandata.

Sada će neko reći, pa šta će ta osoba raditi narednu godinu da prima punu platu sa plaćenim doprinosima? Apsolutno ništa, bitno je da je nezaposlena i može ležati kod kuće cijeli dan, gledati televiziju, uživati na moru, planinama, putovati i to sve o trošku nas koji plaćamo poreze. Moralno ili ne, po zakonu je. Takve zakone su smislili ti isti koji su izmislili i 15-ak drugih privilegija koje imaju izabrani zastupnici, zavisno na kojem su nivou. Inače eto oni ne bi koristili razne privilegije, ali to im zakon omogućava, pa što ne bi. Neki su čak tvrdili da im zakon zabranjuje da se zaposle nakon prestanka mandata, pa eto zbog toga oni uzimaju, jer ne mogu nigdje raditi, što nije do kraja istina. Ograničenja u Zakonu o sukobu interesa, odnose se na rad u javnim preduzećima i to na rukovodećim mjestima i onim privatnim preduzećima koja su poslovala sa institucijama koje se finansiraju iz budžeta. Šta ih sprečava da pokrenu svoje preduzeće, obrt ili da rade kao freelance konsultanti?

Nije ovdje problem u naknadi kao takvoj, nego u cijelom pokvarenom i licemjernom sistemu koji je napravljen na lažnim patriotskim temama, borbi protiv drugih i drugačijih i stalnom generisanju fiktivnih političkih sukoba. Zbog izmišljenih političkih sukoba, narod se stalno drži u grču, strahu i neizvjesnosti, pa nam se onda serviraju spasioci u vidu tih raznih delegata, koji će nas za siću od više hiljada maraka braniti svaki mjesec iz praznih zastupničkih klupa. I tako iz mandata u mandat. Ima nekih koji nas tako brane preko 25 godina.

Centar za istraživačko novinarstvo je u svojoj bazi podataka dokumentovao dio političara koji su do sada primali naknadu nakon prestanka mandata kroz bijeli hljeb. U takvoj bazi podataka možete pronaći čak 476 funkcionera, koji su dobili najmanje 8,5 miliona KM za period 2008-2015, a od ovog iznosa čak 7,13 miliona KM u periodu 2010-2013. Ako malo detaljnije pregledate bazu, primijetit ćete neke osobe koje se baš grlato u javnosti bore da zaštite nas od tamo nekog drugog i onda kao prave patriote ove zemlje uzmu još i bijeli hljeb nakon prestanka mandata. U javnosti se predstavljaju kao naše najveće patriote, moralne vertikale, zaštitnici vjere i nacionalnog identiteta. Ustvari su samo zaštitnici svog privatnog džepa.

To što smo za taj novac mogli kupiti 17 uređaja za magnetnu rezonancu i time opremiti isto toliko zdravstvenih ustanova, ili kupiti barem 8.500 laptopa i podijeliti djeci lošijeg imovinskog statusa, kako bi imali bolji pristup obrazovanju, nikome ništa. Potpuno je jasno šta su prioriteti u ovoj zemlji. Neko će, u namjeri da opravdava, možda reći da ne smijemo zaboraviti i njihove ratne zasluge. Nakon toga, svi trebamo kao osjećati grižnju savjesti što pitamo gdje ide naš novac.

To me podsjetilo na jedan skup prije nekoliko godina, kojem sam prisustvovao, gdje je jedan zastupnik žestoko kritikovan zbog pokušaja traženja da mu se isplati bijeli hljeb nakon prestanka mandata. Za sve je to bilo sramno, a za njega normalno, čak uvrijeđen što se o tome uopšte diskutuje. Njegov odgovor je sve šokirao, kada je kazao da je njegova startna plata bila samo 3.900 KM, te da on mora od nečega školovati djecu i plaćati režije, te od čega će on sada živjeti. Da ne bi bilo zabune, u parlamentu je proveo blizu pola dopuštenog radnog vijeka, pa sada računajte koliko su takvi uspjeli malo naplatiti od države.

Odgovori poput ovog pokazuju u kakvom paralelnom svijetu žive izabrani zastupnici i naši zaštitnici vitalnih nacionalnih interesa. U našoj državi postoji nekoliko različitih kasti, tj. slojeva kako oni to gledaju. Na prvom mjestu su upravo oni i njima je sve malo, koliko god primili taj mjesec. Svaka privilegija i naknada je dozvoljena, jer nas moraju grlato braniti u ovakvoj zarobljenoj državi. Ispod njih su budžetske patriote, konformisti, koji su svojim glasovima i glasovima svojih porodica, dali legitimitet onim iznad, nadajući se da će nakon preuzimanja javnih resursa od pobjedničkih stranaka, upravo oni dobiti nagradu kroz zaposlenje i stalnu budžetsku siguricu. Iz njihove perspektive, ništa ne treba dirati i mijenjati, jer svaka promjena može ugroziti njihov komfor. Ispod njih su svi ostali koji to sve plaćaju. Ako se neko buni, pokušava ukazati na problem, nepravdu ili predlaže rješenje, odmah bude etiketiran kao izdajnik, plaćenik, negativna osoba, populista, politički motivisan, samo da niko ne dira njihov komfor.

U tako napravljenom sistemu, sve je moguće, pa i uvoditi sebi nemoralne privilegije poput bijelog hljeba ili odvojenih života od porodice, čak i kada žive sa porodicama, ali eto na papiru su razdvojeni.

Kako to sada objasniti malom privredniku, obrtniku sa dna ove zadnje kaste, koja to sve plaća? Kako mu objasniti da on koji sastavlja kraj sa krajem, bori se da preživi, kojeg je do kraja pokosila pandemija COVID-a, koji nije radio jer mu je zabranjen rad, ima porodicu, školuje djecu, možda nije dobio ni pomoć od 244 KM za dio doprinosa kao pomoć, kojem se na leđa, sada iza Nove godine, natovario državni aparat koji samo traži novac za doprinose, poreze, PDV, taksu za istaknutu firmu, najam prostora, režije, održavanje fiskalnog uređaja i šta sve ne, treba to sve da plati jednom političaru, da on ima platu godinu dana i da ništa, apsolutno ništa ne mora da radi i to sve po zakonu?

On po zakonu prvo mora namiriti državi sve, pa njemu šta ostane. Svake godine, nevladina organizacija CPU objavljuje kada je bio Dan poreske slobode u BiH. U prošloj godini, taj dan je bio 10. juni. Drugim riječima to znači da prosječni bh. građanin prvo 161 dan radi za državu, da plati sve poreske obaveze, onda tek za sebe. Država vam na svakih 10 zarađenih maraka uzima 5,5 maraka. Probajte nešto uraditi što nije po zakonu onih koji su napisali te zakone i za koje prvo morate raditi, pa će te vidjeti rezultate.

Upravo u tom uzimanju sebi leže sastojci za pravljenje političkog bijelog hljeba. Kada sipate gorivo, dio novca umjesto u cestogradnju ide za bijeli hljeb. Kada kupite pecivo u pekari, dio ide za bijeli hljeb. Kada kupite pelene bebi, dio ide za bijeli hljeb. Kada kupite djetetu knjige za školu, sjetite se naših političara, jer dio ide njima za bijeli hljeb. Kada platite režije, dio ide za bijeli hljeb. Kada izađete na kafu/piće, nazdravite u ime političara, jer dio ceha ide njima za bijeli hljeb. Kada sretni djetetu kupite poklon, i političari su sretni, jer dio ide njima za bijeli hljeb. Kada odete u apoteku, sjetite se političara i budžetskih patriota, jer su se i oni vas sjetili tako što su uveli porez na lijekove i dio sebi usmjeravaju za bijeli hljeb. Kada sljedeći put zapalite cigaru, sjetite se političara jer su i oni vas zapalili visokim akcizama koje umjesto u zdravstvo idu za bijeli hljeb. Kada dobijete zarađenu platu, na što god je potrošili, dio će završiti kod naših političara kao nezarađena plata kroz privilegiju bijeli hljeb.

Ipak, bez obzira na sve, dobra stvar je da se bijeli hljeb može brzo i jednostavno ukinuti. Potrebno je izbrisati ili izmijeniti samo jedan član zakona i pravo na korištenje ove privilegije će nestati. Sjetite se protesta iz februara 2014. godine, kada je to bio jedan od glavnih uslova kroz razne plenume građana. Neki kantoni su to ukinuli, neki nisu, iako su izabrani zvaničnici prestali ili prekinuli koristiti tu privilegiju, možda zbog straha od naroda.

Zbog velikog pritiska medija i javnosti, vrlo vjerovatno da će se ova privilegija ukinuti tamo gdje već nije. Neki koji su je i htjeli koristiti, na kraju će možda i odustati. Ali, jedna stvar me ipak brine, a to je da nakon bijelog hljeba uskoro ne osvane neka nova privilegija poput zlatnog putera.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija

Begagić: Mogu sama
Šehić: Sat apokalipse