foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Digitalna planska ekonomija

Svijet se danas nalazi na prekretnici. Ekonomske krize poput ove kojoj sada svjedočimo obično ostavljanju određene posljedice, ne samo za ekonomiju već i za društvo u cjelini, što se može vidjeti kroz analizu dosadašnjih kriza i posljedica koje su nastale. Teoretičari zavjera bi možda kazali i da se krize vještački izazivaju kako bi na scenu došao novi sistem koji je već pripremljen, jer ga je lakše provesti u vremenu haosa, kada svi traže rješenje.

Ljudsko ponašanje i donošenje odluka je nešto što ekonomiste uvijek zanima. U ljudskoj psihi je izgleda programirano da kada nešto dobro radite, to se podrazumijeva, međutim, ako napravite jednu malu grešku, svi će uperiti prst i takmičiti se ko će glasnije na nju da ukaže. Mala digresija i primjer sa fudbalom. Najbolje svjetske ekipe sa najboljim igračima i trenerima, čak ako su osvojili sve ili većinu trofeja, nakon lošije sezone bit će pod kritikom navijača i javnosti, tražit će se odgovornost i rješenja. Slično tako i u ekonomiji, ekonomske krize su dovele do drugačijeg načina funkcionisanja ekonomije.

Nekoliko je prelomnih trenutaka u ekonomskoj historiji koje vrijedi spomenuti, ne ulazeći previše u teoriju. Prvi prelomni ekonomski trenutak desio se, po mom mišljenju, pojavom Adama Smitha u 18. vijeku i uvođenjem pojma „nevidljive ruke“, gdje je ustvari kazao da je tržište to koje samo treba odrediti šta će se proizvoditi i prodavati. Problem sa slobodnim tržištem je što periodično u ekonomskom ciklusu dolazi do padova, koji se ne mogu sami od sebe sanirati. Ekstremni primjer je Velika depresija 1929. godine. Ekonomska kataklizma poput Velike depresije dovela je na scenu nova razmišljanja i način organizovanja ekonomije uvodeći državnu intervenciju kao nužnost. John Maynard Keynes je upravo tada uveo „vidljivu ruku“ na način da je država koja treba djelovati u krizi. Kada radnici nemaju posao, zadužite se, uložite novac u infrastrukturne radove čime se vraća zaposlenost, ekonomska aktivnost i naplata poreza iz koje se onda vraćaju dugovi. Državna intervencija je i funkcionisala do 70-ih godina i pojave energetskog šoka, od kada svijet ulazi u fazu globalizacije i ubrzanog rasta. Neke druge zemlje su uvele planski način vođenja ekonomije. Onda je stigla pandemija covida-19 i vraćanje planske ekonomije na mala vrata. Svijet je danas više nego ikada prije vođen planskim načinom donošenja odluka u svim sferama, pa i ekonomiji.

Mislite da to nije istina? Grdno se varate. U planskom načinu vođenja ekonomije, umjesto tržišta, država je ta koja određuje šta će se, od kojih resursa i za koga proizvoditi. Najveći problem ustvari neuspjeha planskog načina vođenja jeste donošenje odluka koje su zasnovane na podacima koji nisu relevantni u tom trenutku. Mnogi naučni radovi, da bi bili verificirani i „prepoznati“ u akademskim krugovima, zasnivaju se na historijskim podacima na osnovu kojih se donose odluke za sadašnjost i budućnost. Kao primjer mogu navesti da ako želite raditi prognozu koliko će se ekonomija razvijati u budućnosti, uzimate uzajamne odnose iz duže vremenske serije iz prošlosti i na osnovu historijskih podataka prognozirate buduća kretanja. Problem sa ovim podacima jeste što su oni u trenutku objave već zastarjeli. Statističke agencije ako danas objave podatak o ekonomskim kretanjima, oni se odnose na period od prije nekoliko mjeseci. Najbolji primjer je kretanje cijena. Ako odete u prodavnicu možete odmah osjetiti koliko su porasle cijene u ovom mjesecu. Zvanična statistika će to tek potvrditi oko Nove godine. Njihovi današnji podaci će reći da nema rasta cijena, jer još uvijek nemaju podatke o tekućem mjesecu. Donosioci odluka će onda reći: Mi priznajemo samo zvaničnu statistiku, nikakve paušalne ocjene analitičara, tako da nema potrebe da bilo šta mijenjamo.

Donošenje odluka na osnovu zastarjelih ili zakašnjelih informacija i podataka nas je, možda potpuno nesvjesno uvelo u treći prelomni ekonomski trenutak, koji ima sve elemente digitalne planske ekonomije. U novom digitalnom planskom ekonomskom sistemu, algoritmi i računari su ti koji donose odluke za nas i usmjeravaju nas u smjeru u kojem. Oni prikupljanju naše podatke, svih nas naravno, uočavaju određena kretanja i na osnovu toga prepoznaju obrasce i oscilacije u obrascima, koji opet služe za trenutno donošenje odluka. Mi možda imamo iluziju da imamo slobodu u donošenju odluka, ali nije baš tako do kraja. Dok se mi u društvu dijelimo na one koji su za/protiv vakcinacije, jer se u vakcinama „nalazi“ čip, mi smo ustvari već svi „čipovani“.

Prije nego nastavim sa obrazloženjem, nekoliko pitanja za vas. Koliko nas danas koristi mobitel? Koliko nas danas čita na svom mobitelu ovaj tekst? Da li koristimo Google Maps aplikaciju prilikom vožnje? Da li koristimo aplikacije za narudžbe hrane? Da li dajemo suglasnost na prihvatanje kolačića kada surfamo? Koristimo li E-bay, Amazon, Alibabu ili druge servise za narudžbe robe? Da li smo ikada koristili Uber u stranoj državi? Jesmo li se zapitali zašto nam iskaču specifične promotivne reklame na Facebooku ili nekoj drugoj stranici? Koristimo li pametne satove? Da li ti isti satovi vode evidenciju gdje smo išli taj dan, koliko smo koraka napravili, da li treba da ustanemo i prošetamo (ako previše sjedimo), koliki nam je broj otkucaja srca ili gdje se trenutno nalazimo?

Pozadina svih tih pitanja ima vrlo jasan odgovor – mnoge privatne kompanije ustvari znaju puno više o nama nego što mislimo. Prikupljajući podatke u stvarnom vremenu, na osnovu stvarnih podataka, a ne historijskih i zakašnjelih podataka iz prošlosti, donose se trenutne odluke. Jaz između zvaničnih podataka i onoga što se dešava trenutno u ekonomiji je potpuno očigledan. Ako se recimo vraćate sa posla i upali ste u gužvu u saobraćaju, putem Google Mapsa odmah možete vidjeti gdje je zagušenje i aplikacija će vas usmjeriti na alternativni put. Algoritam je taj koji je uticao na vašu odluku, zasnovan na podacima svih vozača koji koriste mobitel i otkrivaju svoju lokaciju. Na ovaj način dolazi do optimiziranja stvarnog stanja. Iako mi mislimo da smo sami donijeli odluku, tj. da „nevidljiva ruka“ upravlja kretanjima, „nevidljivom rukom“ upravlja „digitalna vidljiva ruka“. Slično je i sa Uberom, koji koristi porast cijene kada je potražnja daleko veća od ponude. Kada u jednom trenutku imamo snažan rast potražnje, možda zbog nekog događaja koji se dešava na toj lokaciji, a po toj cijeni nemate dovoljan broj vozača, algoritam aplikacije povećava cijene i šalje obavijest potencijalnim vozačima da je cijena veća. Onda mnogi vozači odgovaraju na rast potražnje i problem se rješava na terenu. Ako ste se zapitali nekada kako je moguće da se odjednom stvori veći broj vozača, sada imate odgovor.

Prvi pokušaj donošenja odluka na osnovu podataka, pokušao je uvesti predsjednik Čilea Allende 70-ih godina kroz projekt Cybersyn, gdje bi službenici unosili aktuelne podatke iz fabrika u centralnu bazu i na osnovu toga donosili odluke. Logika je jasna, plansko donošenje odluka bi bilo zasnovano na stvarnim podacima i stvarnim problemima. Ako postoji zastoj u nekoj fabrici odmah se rješava.

Kontrola kao utopijski san, danas je više nego ikada moguća. Sve što radite, danas se prati. Kada platite kreditnom ili debitnom karticom, prikupljeni su podaci u sistem o vašim potrošačkim navikama. Gdje se krećete, koliko često točite gorivo, na kojim pumpama, koliko zarađujete, da li štedite, ili trošite, koliko vremena prosječno trošite na korištenje tableta, kome ste šta lajkali itd. Neke će možda sve ovo možda podsjetiti na Orvelovu „Životinjsku farmu“. U filmskoj adaptaciji ove knjige, film ima sretan završetak, gdje nakon godina vladavine svinja, novi ljudi preuzimaju farmu, uz radost životinja da su „konačno slobodne“! Slično možemo reći i za nas da smo „konačno slobodni“. A, da li je baš tako?

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija