Decembar i zima su generalno period godine kada mnogi manje troše, jer je potrošački optimizam smanjen. Zato nas već od kraja novembra počinju bombardovati raznim blagdanskim reklamama „kupi ovo, kupi ono“ i „iskoristite blagdanske popuste“, samo sa jednim ciljem – da potaknu potrošački optimizam kako bismo trošili više novca. Krajnji rezultat je stvaranje vještačke euforije koja splasne iza Nove godine. Ove godine euforija je možda splasnula brže nego što smo svi očekivali. Prvog radnog dana nakon Nove godine, kada sam otišao u radnju u kvartu, dočekala me nenovogodišnja lagana muzika, valjda još uvijek sa namjerom da se osjećamo ugodno prilikom kupovine. Međutim, dobro raspoloženje brzo nestane pogledom na cijene mnogih proizvoda. Iako sam to znao, što sam najavljivao u prethodnim tekstovima, cijena kafe je povećana, zajedno sa cijenom dnevnih novina i drugih magazina. Cijena mlijeka pojedinih proizvođača je također povećana. Gdje god pogledate, na policama možete uočiti nove i “korigovane” cijene, koje se sada ne mijenjaju na mjesečnoj već na sedmičnoj i dnevnoj bazi. Inflacija je tu i izgleda nema namjeru da ode sama.
Rast cijena u Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme je zabrinjavajući. Gotovo da nema mjeseca u kojem nisu povećane cijene hrane, što lančano izaziva novi rast cijena – inflaciju. Ako bih trebao najjednostavije objasniti šta je inflacija, uzet ću primjer napuhanog balona. Pretpostavimo da taj balon predstavlja ekonomiju jedne zemlje. Ako dođe do manjeg ispuštanja zraka iz balona, to je kao da je došlo do smanjenja ekonomske aktivnosti ili recesije, što smo doživjeli na početku pandemije covida-19. Države širom svijeta mogu ponovno „napuhati“ balon štampanjem novca, nadajući se vraćanju ekonomske aktivnosti na određen nivo, što obično i jeste rješenje. Ako se balon približno napuše u istom omjeru kao i prije, nećemo osjetiti negativne efekte. Problem je što nikada ne znamo koliko je potrebno napuhati balon da bude dovoljno, jer posljedice mogu biti i pucanje balona, ako je nivo inflacije previsok.
Kada je inflacija u rangu do 2% na godišnjem nivou, tada ona nije opasna. Ovaj nivo inflacije može imati čak i stimulativnu ekonomsku funkciju. Međutim, kada imamo ovaj rang inflacije, kakav sada imamo, on može biti zabrinjavajući, jer inflacija može biti veća nego što je stvarno povećanje cijena na tržištu. Iako na prvu djeluje malo zbunjujuće da inflacija danas može biti veća od stvarnog rasta cijena, odgovor je jednostavan – zbog očekivanja. Ako ste pomislili da inflacija nastaje samo na osnovu običnog rasta cijena, poput recimo rasta cijene uvozne pšenice ili brašna za 10%, onda se varate. Pored ovog rasta cijena, veliku ulogu u rastu cijenu – inflaciji, igraju i očekivanja budućih kretanja. Informacije o kretanjima cijena u prethodnoj godini mogu biti samo polazna osnova, ali na stvarnu inflaciju utiče šta i očekujemo da će se desiti za 3, 6 ili 12 mjeseci. Ako očekujemo da će cijene rasti, danas će to mnogi već ukalkulisati u svoje cijene. Radnici će tražiti veće plate, preduzeća će morati taj rast plata nadoknaditi kroz novi rast cijena proizvoda i usluga i tako ukrug.
Navest ću primjer. Proces prilagođavanja rastu cijena je često rigidan. Najbolji primjer su penzioneri i radnici. Iako smo svjedočili stalnom rastu cijena prethodnih mjeseci, penzije i plate se još uvijek nisu mijenjale. One su ostale nominalno iste, ali ako ih prilagodimo inflaciji, realne plate i penzije su manje. Npr. početkom januara 2021. godine, cijena kafe je iznosila 6,55 KM za 500 grama, ili 13,10 KM za jedan kilogram. Prema ovoj računici, za 100 maraka smo tada mogli kupiti tačno 7,6 kilograma kafe. S obzirom da je plata „ostala ista“, tj. tih 100 maraka se nije mijenjalo, provjerimo koliko za tih 100 maraka možemo kupiti kafe u januaru ove godine, kada 500 grama kafe košta 8,55 KM, ili 17,10 maraka po jednom kilogramu. Danas, u januaru 2022. godine, za 100 maraka možemo kupiti 5,85 kilograma kafe, što je manje za 1,75 kilograma. Da bismo mogli kupovati istu količinu kafe kao i prije, naših 100 maraka nominalne plate je trebalo narasti na 130 maraka. Upravo je tih 30 maraka ono što je pojela inflacija.
Ovaj primjer je važan za objašnjenje uticaja očekivanja na trenutnu inflaciju. Ako mi kao radnici očekujemo da će inflacija u narednom periodu biti veća, recimo do kraja godine, da će doći do rasta cijena električne energije, plina, goriva, generalno svih troškova za dodatnih 10%, mi ćemo onda tražiti da nam plata bude veća ne samo za dosadašnji rast cijena, već i dodatno za budući rast. Ako je do sada rast bio 20%, te očekujemo budući rast od 10%, mi ćemo tražiti od poslodavca da nam poveća platu za 30%.
Kada poslodavac poveća našu platu za traženi iznos, on će također morati povećati cijenu svojih proizvoda i usluga za iznos koji je potreban da se pokriju naši novi troškovi plate. Novi rast cijena dovodi do novog i lančanog rasta cijena generalno u privredi, jer će sada i drugi radnici tražiti, na osnovu svojih očekivanja, novi i veći rast. Ako su očekivanja da će budući rast cijena biti veći od trenutnog rasta cijena, onda se nalazimo u velikom problemu.
Zbog čega je inflacija opasna? Kako inflacija može biti opasna, ako imamo rekordnu godinu u naplati poreza? Ekonomija bilježi rast, raste izvoz, u čemu je onda problem?
Upravo jedna od posljedica inflacije je rast u naplati inflacijskog poreza, koji može dovesti do iluzije ekonomskog napretka. O tome sam već pisao, ali ukratko, što više rastu cijene proizvoda, ili bolje reći osnova za oporezivanje, raste i naplata poreza. Zasnivanje ekonomske aktivnosti na inflacijskom porezu može biti opasno, jer će na kraju zahtjevi za finansiranje plata u javnom sektoru biti veći od sredstava koji će se prikupiti kroz inflacijski porez, što onda za rezultat ima nastajanje budžetskog deficita. Ako inflacija izmakne kontroli, mjere za njeno suzbijanje će biti jako bolne, praćene padom ekonomske aktivnosti i povećanjem nezaposlenosti. Bolje je na vrijeme reagovati, nego kasnije donositi bolne mjere kroz program ekonomske stabilizacije.
U ekonomskoj teoriji i praksi postoji rješenje za suzbijanje inflacije, pa ću ukratko objasniti zbog čega je suzbijanje inflacije bolno. Da bi se države borile protiv inflacije, centralne banke trebaju povećati kamatne stope, što dovodi do smanjenja potrošnje i povećanja štednje. Manja potrošnja vodi manjoj potražnji čime dolazi do zaustavljanja rasta cijena, ali i u konačnici do manje proizvodnje, a time i ponude. Manja proizvodnja znači i otpuštanje radnika. Krajnji rezultat podizanja kamatnih stopa jeste dezinflacija, ili smanjenje nivoa inflacije, ali na štetu pada ekonomske aktivnosti i rasta nezaposlenosti. Možda je sada jasnije zbog čega se mnoge države u svijetu suzdržavaju od podizanja kamatnih stopa, jer znaju da bi time mogli doći u fazu nove recesije – pada ekonomske aktivnosti i to vrlo brzo nakon pandemije covida-19 i ogromnog ekonomskog pada. Ekonomski se nismo oporavili iz tek završene krize, a nova je na vratima.
U ekonomskoj teoriji je dokazano da ako država želi smanjiti nivo inflacije od 1%, onda treba računati na porast nezaposlenosti od oko 4%, što je vrlo bolna ekonomska terapija.
Drugi razlog jeste što mnoge države nisu bile do kraja sigurne da li je ovaj nivo inflacije privremenog ili stalnog karaktera. U slučaju privremenog karaktera bi se čekalo da prirodno dođe do stabilizacije cijena. Ipak, mnogi smatraju da će ova inflacija potrajati i zato bi, barem kako sada stvari stoje, američki FED na proljeće trebao povećati kamatne stope, mnogo prije nego je to prognozirano.
Problem za Bosnu i Hercegovinu jeste što nemamo način da direktno obuzdamo inflaciju kao druge države u svijetu, putem podizanja nivoa kamatnih stopa Centralne banke BiH, jer je to instrument monetarne politike koji nemamo. Neke mjere ipak postoje, a to je da se građanima vrati dio prikupljenog novca kroz inflacijski porez. Za penzionere to je značajnije usklađivanje penzija, a ne tek simbolički poklon od 50 maraka. Za radnike hitno podizanje neoporezivog dijela plate na 1.000 maraka. Kantoni su svakako ostvarili rast u naplati poreza, tako da takva mjera neće imati negativne efekte po stabilnost budžeta, kao i zbog najave transfera od 200 miliona maraka od strane Federacije prema kantonima u ovoj godini.
Posljedice nedjelovanja bi mogle biti bolne, zbog gubitka radnih mjesta, rasta nezaposlenosti i iseljavanja u druge države gdje je stanje ekonomski bolje. Ako jedan penzioner čita dnevne novine, a nije mu povećana penzija, onda je sasvim izgledno da će zbog rasta cijena dnevnih novina doći i do manje prodaje, a time i manjih prihoda.
Rezultat je predvidiv. Od vlasti ne očekujte da će nam pomoći. Da su htjeli, davno bi to uradili, jer rješenja postoje, stotine puta su kolege ekonomiste o tome pisale. Jedino što vam mogu dati kao savjet – snađite se sami kako možete.
Građani će se najlakše snaći tako što na izborima neće glasati za one koji ne štite njihove interese. Ako nisu do sada neće ni ubuduće. To je najlakši i najefikasniji način građanske samopomoći.