Javna preduzeća u BiH
Prije nekoliko dana čitam vijest da jedan od rudnika u FBiH ubrzo šalje 600 radnika „na čekanje“ i to kako je navedeno zbog smanjenog obima poslovanja. Ne tako davno mogli smo čuti i informaciju u medijima da upravo ti isti rudnici u FBiH imaju višak od 2.200 radnika u administraciji, što okvirno znači oko 50 miliona maraka godišnje izdataka samo po osnovu plata i doprinosa za te radnike, jer su prosječne neto plate iznad prosjeka u državi. Kada bismo analizirali jedno po jedno javno preduzeće u BiH, mogli bismo među većinom takvih preduzeća naći mnoge sličnosti – neproduktivnost, prevelik broj radnika u odnosu na stvarne potrebe, poslovanje sa gubitkom, direktna stranačka kontrola, loši poslovni rezultati i država kao vlasnik.
U jednom od prethodno objavljenih tekstova naveo sam da prema izvještaju MMF-a, državna poduzeća u Bosni i Hercegovini, kojih ima oko 550 i u kojima je 80.000 zaposlenih radnika, duguju oko osam milijardi maraka, od čega porezni dug iznosi oko 3,5 milijardi maraka. Ovaj dug čini oko 22% iznosa bruto domaćeg proizvoda BiH. Prosječna plata u državnim preduzećima je za oko 40% viša nego u privatnom sektoru, bez obzira na nižu produktivnost radnika i profitabilnost. Državna preduzeća imaju negativan uticaj na makroekonomski učinak i ne doprinose dovoljno privredi, zbog niske profitabilnosti i niske likvidnosti. Zbog visokog nivoa duga državnih preduzeća i neizmirenih poreskih obaveza ta preduzeća utiču na sisteme penzijskog i zdravstvenog osiguranja. Gotovo polovina je nelikvidna i oslanja se na državnu podršku. 95% dividendi emitovala su samo tri od 18 preduzeća koja su ukupno isplatila dividende.
Ono što me nedavno potaklo da napišem tekst o javnim preduzećima je najava u medijima da Vlada Kantona Sarajevo razmišlja o stečaju preduzeća „Gras“. Upravo je ovo školski primjer nesolventnog državnog preduzeća, koje ima neodrživ poslovni model. Sa krajem 2017. godine, ukupne obaveze iznosile su oko 220 miliona maraka, odnosno 1,1% bruto domaćeg proizvoda FBiH. Poreske obaveze (direktni i indirektni porezi) iznosile su 160 miliona maraka, ili 0,8% bruto domaćeg proizvoda FBiH – što je za četiri puta više od godišnjeg prihoda preduzeća.
Drugi primjer nesolventnog državnog preduzeća jeste Aluminij Mostar. Preduzeće duži niz godina nije bilo održivo, zahtijevalo je veliku vladinu finansijsku podršku i radilo je sa negativnom bruto maržom, što znači da prodajna cijena aluminijuma nije dovoljna da pokrije troškove proizvodnje. Preduzeće sa krajem 2017. godine nije solventno, sa nagomilanim gubicima koji iznose više od 240 miliona maraka, što je oko 1,3% bruto domaćeg proizvoda FBiH. U 2019. godini je ugasilo proizvodnju.
Kao treći primjer se mogu navesti rudnici u Federaciji BiH. Ako uradite detaljnu analizu njihovog poslovanja, vidjet ćete da omjer zaduživanja pokazuje da su rudnici u većini slučajeva prezaduženi i da imaju vrlo ograničene mogućnosti da kroz zaduženje unaprijede efikasnost svog poslovanja. Generalna ocjena jeste da su rudnici u većini slučajeva opterećeni rastom troškova za plate i drugih naknada, koje se značajno povećavaju iz godine u godinu, te da iste ne mogu servisirati, uz pojedine izuzetke. Rudnici nemaju dovoljno tekućih sredstava da mogu brzo finansirati svoje tekuće obaveze i na kraju, zbog negativnog poslovanja tokom perioda, stvaraju velike iznose akumuliranog duga. Neto gubitak rudnika samo u periodu od pet posljednjih godina, povećan je za 360,9 miliona maraka.
U čemu je onda razlika između državnih/javnih preduzeća i privatnih preduzeća? Zbog čega neko privatno preduzeće posluje bolje i ostvaruje daleko bolje poslovne rezultate od nekog drugog preduzeća iz istog sektora, ali gdje je država vlasnik? Zbog čega su plate veće u državnim, u odnosu na privatna preduzeća, iako su radnici u privatnim produktivniji od radnika u državnim preduzećima?
Najjednostavnije rečeno, razlika u načinu gledanja na krajnji cilj kroz poslovanje tog preduzeća. Državna preduzeća imaju svoju upravu, koja se postavlja kroz direktni politički dogovor. One stranke koje čine vlast putem formiranih vlada vrše imenovanja upravnih i nadzornih odbora, koji onda postavljaju direktore na čelo tog preduzeća. Za razliku od privatnih kompanija, gdje se obično postavljaju najbolji dostupni kadrovi na tržištu koji svojim profilom odgovaraju poslovnim aktivnostima tog preduzeća, u javna/državna preduzeća obično se postavljaju najpodobniji kadrovi, uz manje izuzetke, koji čak ne moraju ispunjavati niti neke posebne zahtjeve za vođenje preduzeća. Bitno je osigurati „svog čovjeka“, koji će provoditi politiku onih koji su ga postavili, što može uključivati i direktna stranačka zapošljavanja, ili saradnju sa preduzećima po stranačkoj liniji. Krajnji rezultat je gomilanje radnika, obično u administraciji, stvaranje gubitaka, neophodnost intervencija iz budžeta kako bi se pokrili poreski i drugi gubici, što je opet novac građana prikupljen kroz poreze.
Javna preduzeća bi trebala biti ta koja će pružati usluge građanima. Ako je u pitanju javni gradski saobraćaj, onda njihova primarna funkcija treba biti osiguranje kvalitetnih prijevoznih sredstava, redovno obavljanje usluge uz prihvatljiv nivo cijene. Slično se može reći za bilo koje drugo javno preduzeće, koje pruža uslugu građanima ili koje je od strateškog značaja za državnu vlast, poput prirodnih monopola, gdje je možda i bolje zadržati kontrolu nad radom takvog preduzeća, nego ga privatizovati. Međutim, pored tih ciljeva koji su normalni za nekoga ko sa strane posmatra djelovanje i rad, za one koji upravljaju preduzećima ima i drugih ciljeva poput „de ga ili nju tamo stavi da sjedi, to ti sin ili kćerka od tog i tog, puno nam je valjao“. Time dolazi do narušavanja glavnog cilja poslovanja jednog javnog preduzeća, a to je maksimiziranje društvene koristi, gdje taj cilj na kraju prerasta u maksimiziranje koristi interesnih skupina.
Nekoliko načina kako se rad ili bolje reći nastavak rada preduzeća u državnom vlasništvu može unaprijediti. Neka od njih će se morati likvidirati, neka restruktuirati i nastaviti rad, a neka će se privatizirati. Pozitivni rezultati poslovanja privatnih preduzeća pokazuju da je moguće kroz kvalitetne kadrove, jasno definisanje ciljeve, te što manje uplitanje politike ostvariti ciljeve na isti način i u državnim preduzećima.
Jedno od rješenje koje može dovesti do unapređenja stanja u ovoj oblasti, a što bi značilo manje političkog uplitanja u rad javnih preduzeća, veću efikasnost i unapređenje poslovnih aktivnosti i pružanje boljih usluga građanima za ona preduzeća koja se bave takvom vrstom djelatnosti, jeste formiranje javno-privatnog partnerstva. Recimo, ako je u pitanju javni prijevoz u Kantonu Sarajevo, ulog u takvom novom preduzeću od strane kantona može biti sadašnja i buduća tramvajska infrastruktura poput pruga i žica. Slično se može organizovati i za trolejbuski prijevoz. Privatni partner bi uložio u nabavku prijevoznih sredstava, vodio proces zapošljavanja radnika i organizovao prijevoz. Najbitnije od svega, kanton ne bi imao uticaja na zapošljavanje radnika, već bi to isključivo bilo u nadležnosti privatnog partnera. Time bi se stvorile sve pretpostavke za zdrav i funkcionalan javni prijevoz u Kantonu Sarajevo. Naravno, to je nije jednostavno, jer donosioci odluka time gube značajan dio svog političkog uticaja. Zašto bi mnogi glasali za neku stranku, ako ih ta stranka neće moći zaposliti u javno preduzeće sa ili bez konkursa?
U konačnici, građani su ti koji to sve plaćaju, krenuvši od dugovanja pa sve do loše usluge. Zbog čega bi građani svake godine davali ogromne svote novca, kroz prikupljene poreze, da bi finansirao neodrživi sistem u kojem je ima previše viška zaposlenih administrativnih radnika? Alternativa nam je da gledamo sve isto kao do sada, a rezultate toga svi vidimo. Samo da se na kraju zlatna koka ne pretvori u razbijeno jaje.