Bosna i Hercegovina se nalazi u novom izazovnom vremenu. Kreirani problemi su danas veći nego ikada, a rješavanje stvarnih svakodnevnih problema naših građana, gurnuto je na marginu. Uzrečica „ništa nije spontano, sve je skontano“ u potpunosti objašnjava našu trenutnu situaciju. Kako bi se unaprijed smirilo nezadovoljstvo, penzioneri će u januaru dobiti novogodišnji paketić – 50 KM i mirna Bosna! To što im inflacija nezaustavljivo jede penzije, nikome ništa. Tako ispod radara potpuno prolaze vijesti o broju upisanih učenika u škole ove godine. Iako su podaci javno dostupni, da li ste mogli čuti od bilo kojeg našeg političara da je šta kazao na ovu temu? Da li kažu „ljudi krivi smo i žao nam je što se upisalo 3.802 učenika manje u škole u Federaciji BiH i što imamo 159 odjeljenja manje u osnovnim i srednjim školama“? Umjesto toga odvlače nas u još dublju krizu a u posljednje vrijeme sve otvorenije se govori o sankcijama.
Da li će do toga doći ili ne, ne znam. Prema mojim saznanjima o tome se stvarno ozbiljno razmišlja i čini se da su administracije dobile „zeleno svjetlo“. Neki kažu da to neće imati nikakve efekte po našu državu, ali je ipak riječ o potcjenjivanju dometa i ozbiljnosti tih najava.
Šta su ustvari sankcije?
Najjednostavnije rečeno one predstavljaju neki vid kazne za određene osobe i pojedince. Iako se komentarišu kao finansijske kazne ili ograničavanje kretanja, one mogu biti dosta dublje, složenije i čak neformalne. Najveću štetu može, naravno, imati država ili njeni dijelovi, pa čak i na samo spominjanje sankcija kao vida kazni. Iz dosadašnjih poruka vidim nekoliko načina kako bi se moglo provesti „kažnjavanje“ države, drugim riječima – građana jer političare to neće pretjerano zanimati. Da li sankcije moraju biti nužno vidljive? Ne moraju. Pokušat ću objasniti.
Prvi efekti potencijalnih sankcija, vrlo direktno se mogu odraziti na vanjskotrgovinsku razmjenu. Izvoz kompanija iz Bosne i Hercegovine u najvećoj mjeri se oslanja na tržišta Evropske unije, tačnije 74%. Pojednostavljeno, na svakih 100 KM koje naše kompanije izvezu kroz proizvode, 74 KM vrijednosti proizvoda ide prema Evropskoj uniji. Ostatak od 26 KM ide prema svim drugim zemljama u svijetu. Od svih zemalja, najviše izvozimo u Njemačku i to do sada u ovoj godini 1,73 milijarde KM, što je 23% više nego prošle godine. Ovi podaci su vrlo bitni jer je upravo Njemačka jedna od zemalja koja se zalaže za uvođenje sankcija. Pored vidljivih sankcija, sankcije u pozadini ili nevidljive sankcije mogu biti otkazivanje poslova za naša izvozna preduzeća, pogotovo sa onih područja ili regija koje mogu biti predmet „kažnjavanja“. Znate šta bi to značilo? Kolaps ekonomije u svakom smislu. Šta znači otkazivanje poslova vidjeli smo na početku pandemije kroz masovne otkaze. Slično bi se i sada desilo, jer kome bi ta preduzeća izvozila svoje proizvode? U Rusiju ili Kinu? Ako je vjerovati statističkim podacima, za ove zemlje predstavljamo područje gdje oni izvoze svoje proizvode, pogotovo je to slučaj sa Kinom. U periodu od samo tri godine i to 2017-2019. iz Kine smo uvezli 2,94 milijarde KM različitih proizvoda, a u tu državu smo izvezli, pazite dobro 74 miliona KM! Prevedeno, na svakih 100 maraka uvoza iz Kine, izvezli smo u Kinu 2,5 marke… Situacija nije ništa bolja ni sa Rusijom. U istom periodu iz Rusije smo uvezli 1,29 milijardi KM proizvoda, a izvezli smo 238 miliona KM, ili na svakih 100 maraka uvoza iz Rusije, izvezli smo 18,5 maraka.
Posljedice sankcija na izvoz bi bile katastrofalne, što bi se odrazilo i na pad industrijske proizvodnje, veći broj otkaza i kašnjenja u isplatama plata radnika, a time i plaćanja javnih prihoda državi. Manje izvoza znači manje novca u budžetima, a to znači kašnjenje u isplati penzija ili čak njihovo smanjenje. Kratkoročno, minus se može nadoknaditi kroz pozajmice, ali ko će ih dati? MMF je nedavno upozorio vlasti u Republici Srpskoj da su zabrinuti za najave rasformiranja Uprave za indirektno oporezivanje, jasno navodeći da to može uticati i na kreditni rejting naše države, a svakako smo samo jednu stepenicu iznad najgore kategorije „C“, ili kategorije smeća. Signal MMF-a, kao vid pozadinskih sankcija, značio bi ozbiljne teškoće za pristup finansijskim sredstvima širom svijeta, ali i u Bosni i Hercegovini putem komercijalnih banaka, koje većinski dolaze iz EU-a.
Kada smo već kod banaka, banke mogu dobiti i „instrukciju“ da zaustave primanje doznaka iz inostranstva. Kao što je poznato, doznake su žila kucavica naše ekonomije, o tome sam već pisao i detaljno objasnio njihov značaj. U periodu 2014-2019. u našu državu je ušlo 12,29 milijardi dolara doznaka iz inostranstva i one čine oko 10% našeg bruto domaćeg proizvoda. Eventualno zaustavljanje doznaka i „kažnjavanje“ stanovništva bi dovelo do masovnih socijalnih nemira sa vrlo neizvjesnim ishodom, jer od doznaka preživljavaju naše najugroženije kategorije stanovništva poput penzionera. Manji priliv doznaka bi značio i manju potrošnju, a time i manje prikupljenog PDV-a, koji je glavni izvor finansiranja oba entiteta zajedno sa nižim nivoima vlasti. To bi ujedno značilo i dodatno smanjenje penzija.
Neko će reći da će se taj iznos nadoknaditi kroz direktne strane investicije iz inostranstva, pogotovo „prijateljskih zemalja“. Bosna i Hercegovina spada u zemlje koje najmanje privlače strane investicija u regionu. U periodu 2014-2019, u naš region je stiglo 34 milijarde dolara direktnih stranih investicija. Od ovog iznosa u našu državu je stiglo 2,74 milijarde, dok je čak 17,93 milijardi otišlo u Srbiju. Od svakih 100 dolara stranih investicija, 8 dolara je došlo u našu državu. Iznos pristiglih doznaka, o kojima je već bilo govora, je čak 4,5 puta veći od iznosa pristiglih stranih investicija. Okvirno, u jednoj godini dođe doznaka, koliko zbirno stranih investicija u pet godina. Ko će ulagati u zemlju u kojoj se govori o ratu i sukobima. Veliki će uspjeh biti ako zadržimo i ovaj nivo koji sada imamo, ali treba napomenuti da se mogu i u ovom dijelu uvesti restrikcije na ulaganje iz inostranstva.
Ukoliko recimo dođe do stopiranja finansiranja raznih investicijskih aktivnosti putem kredita međunarodnih institucija, poput izgradnji raznih dionica autocesti, veliku štetu će imati i privatna preduzeća koja su naslonjena na tendere koje raspisuju javna preduzeća. Javna je tajna da se na taj način kroz namještanje tendera izvlači novac i time finansiraju stranačke aktivnosti. Ako bi se i ove aktivnosti provele, ogromno bi nezadovoljstvo naraslo kod mnogih preduzeća koje su indirektno povezane sa vlastima, što bi značilo i gubitke raznih privilegija.
Ako bi se uvodile parcijalne sankcije prema jednom od entiteta, to bi moglo dovesti do masovnog bijega kapitala i prelaska sjedišta preduzeća u drugi entitet, čime bi u vrlo kratkom roku budžet doživio kolaps. Prelaskom preduzeća iz jednog u drugi entitet, dolazi i do prelaska i drugačijeg prijavljivanja radnika i plaćanja poreza u korist jednog, a na štetu drugog, a što znači manje novca u budžetima.
Sama priča o sankcijama i sukobima već je proizvela ogromnu štetu. Danas više nego ikada imamo prisustvo stranih diplomata, što za nekog može biti dobro, ali čim smo u fokusu stranih diplomata, očito situacija nije dobra. Ono što vidimo je samo dio onoga što se ustvari dešava, a prave aktivnosti se dešavaju iza scene. Ako direktne sankcije nisu još uvijek objavljene, to ne znači da mi već nismo pod sankcijama ili da ćemo ih tek osjetiti u pravom smislu riječi. Zbog političara koji nas vode imamo mizerni ekonomski rast koji je doveo do masovnog iseljavanja stanovništva posljednjih godina, bez naznaka promjena u budućnosti. Zar nismo već dovoljno „kažnjeni“ što 26 godina trpimo ovo stanje?