Novi mjesec, nove rekordne naplate poreza. Prihodi od indirektnih poreza ili poreza na potrošnju, za četiri mjeseca 2022. godine veći su za 538 miliona KM ili 21,82% u odnosu na isti period 2021. godine. Ako se ovi trendovi nastave do kraja godine, možemo očekivati 1,5 milijardi KM više nego što je prikupljeno u rekordnoj 2021. godini. Neupućeni bi pomislili da je u pitanju snažan rast ekonomije naše države, ali realnost je sasvim drugačija. U Bosni i Hercegovini imamo rekordni nivo inflacije, nezabilježen još od rata. Dok čekamo objavu podataka za april, vrijedi se podsjetiti, a tome sam već pisao, da je u martu zabilježen rekord:
- Ukupni indeks (CPI) – 13,6% (10,3% u februaru)
- Indeks hrane – 23% (19,5% u februaru)
- Električna energija, plin i drugi energenti – 20,1% (17,8% u februaru)
Ipak, danas pišem o porezu na dodanu vrijednost ili u javnosti poznatijem kao PDV-u, kao porezu koji je nepravedan prema ugroženim kategorijama stanovništva u doba inflacije, pogotovo u Bosni i Hercegovini u kojoj donosioci odluka ne brinu kako pomoći takvim kategorijama.
PDV, kao vrsta poreza na potrošnju, je u svojoj prirodi regresivan. O ovome sam pisao detaljno na primjeru ostvarenog dohotka između različitih kategorija radnika i koliko procentualno plate izdvoje za plaćanje PDV-a. Ovaj put želim proširiti ovu analizu jednim drugim segmentom, a to je da pokažem koliko država uzima više zbog rastućeg nivoa cijena – inflacije i kolika bi stvarna poreska stopa PDV-a iznosila na cijene pojedinih proizvoda, da država ne želi ostvariti ekstra zaradu i profit preko leđa najsiromašnijih građana.
Potrebno je prvo objasniti kako funkcioniše vođenje ekonomske politike u državi. Kako jedna država vodi ili ima uspostavljene političke ciljeve, na isti način je potrebno da ima definisane i jasno mjerljive ekonomske ciljeve. Bez jasno postavljenih i mjerljivih ciljeve ekonomske politike, ne možemo znati kojim putem uopšte idemo. Mjerljiv i jasan cilj može bitiotvaranje određenog i preciznog broja radnih mjesta, smanjenje nezaposlenosti za određen nivo ili povećanje stope ekonomskog rasta. Za provedbu ciljeva postoji čitav sistem instrumenata, poput visine i broja poreza, načina raspodjele onoga što se prikupi, defisanja nivoa minimalne plate ili stope doprinosa i dr. Kada je sve to jasno definisano i uspostavljeno, onda možete znati kojim ekonomskim putem idete.
Prije nego nastavimo dalje – da li smo ikada vidjeli naše donosioce odluka da recimo krajem godine, nekada u novembru ili decembru imaju sastanak u Parlamentu BiH, nekoj drugoj državnoj instituciji, hotelu, restoranu, kafani ili bilo gdje drugo, da se zatvore danima, da pregovaraju i „svađaju“ se oko toga kako ćemo se ekonomski kretati u narednoj godini, da postave ciljeve i da spram toga definišu budžete koji će pratiti upravo to ispunjavanje ciljeva? Da li smo ikada čuli, recimo, i da su se sastali, da je neko demonstrativno napustio sastanak i doveo u pitanje koalicioni dogovor jer druga strana nije htjela smanjiti neki porez kojim bi se dodatno stimulisala ekonomska aktivnosti ili recimo izdvojilo više novca za liječenje teško oboljelih? Da li su bilo šta na ekonomskom planu uradili ili planirali uraditi osim što su se svađali oko usvajanja budžeta na nekoj od sjednica?
Budžet sam po sebi je plan prihoda i rashoda i treba da prati donesene ekonomske ciljeve. Najznačajniji porez, putem kojeg se prikupljaju naše pare je upravo PDV i on čini većinu prihoda svih budžeta u Bosni i Hercegovini. Kada to znamo, onda smo bliži odgovoru na pitanje zašto nije državi u interesu bilo šta uraditi po pitanju negativnih efekata inflacije na nađe džepove.
Ne tako davno, litra ulja je koštala oko dvije marke. Radi jednostavnosti prikaza – kad na ovu cijenu dodamo PDV, dobijemo maloprodajnu cijenu sa PDV-om koja iznosi 2,34 KM. Dakle, od ove cijene, dvije marke idu trgovcu, distributeru i proizvođaču, dok država sebi uzima 0,34 marke kroz PDV. Međutim, kada postoji stalni rast cijena – inflacija, onda što više raste osnovica, tj. cijena, onda imate veći prikupljeni iznos i PDV-a. U procentualnom ili relativnom odnosu, ovaj iznos je uvijek isti – 17%, međutim u apsolutnom naravno nije.
Jedna od posljednjih cijena litre ulja iznosi sa PDV-om 5,60 KM. Od ovog iznosa, državi ide 0,8 KM, a 4,8 ide idu trgovcu, distributeru i proizvođaču. Kao što se može vidjeti, država je zbog inflacije, umjesto 0,34 KM u prvom slučaju, sada „iskoristila“ rast cijena i uzela 0,8 KM ili 0,46 KM više nego prije na staroj cijeni! Ista situacija je i sa gorivom. U jednom od prethodnih tekstova sam također objasnio da je država samo na višoj cijeni goriva inkasirala u jednoj godini minimalno 60 miliona maraka PDV-a više nego je to bio slučaj prije.
Donosioci odluka to znaju i zbog toga ne žele bilo šta uraditi jer su cifre poput „rekordnih naplata poreza“ fantastično propagandno sredstvo pogotovo u izbornoj godini. Mnogi će to, zbog različitih ličnih interesa ponavljati kao vrhunac razvijenosti ekonomije, gdje bi neko ko to posmatra sa strane i ne zna o kojoj državi je riječ, pomislio da je u pitanju neka visokorazvijena zemlja. Koliko god bio problem u inflaciji, toliko je na isti način dio odgovornosti na našem poreskom sistemu koji samo dodatno pojačava negativne inflatorne efekte za naš svakodnevni život. Da bih pokazao kako poreski sistem može biti i u funkciji pomoći građanima, vratimo se na prethodni primjer cijene litre ulja. U prvom slučaju cijena ulja je iznosila 2,34 KM, od čega je država uzimala sebi 0,34 KM, a ostatak je išao prema trgovcu, distributeru i proizvođaču. Uslijed tržišnog šoka koji se desio, te rasta cijena proizvoda, država je mogla donijeti mjeru, kako je znala da ograniči zaradu ili maržu trgovaca, da zaledi i svoju „maržu“ tj. zaradu, a to je u ovom slučaju porez. S obzirom da rast cijena pogađa one sa najnižim primanjima, a da kao država nemamo izrađenu socijalnu kartu da znamo kome bi trebalo dati direktnu pomoć, donosioci odluka su u ovoj situaciji samo trebali, dok se situacija ne popravi, zadržati isti nivo poreskog opterećenja u apsolutnom iznosu na određene proizvode ili bolje reći životne namirnice, gorivo i režijske troškove.
U drugom slučaju sam naveo cijenu od 5,60 KM za litru ulja, gdje je država uzela sebi 0,8 KM. Da je recimo odlučeno da se uzme samo onoliko koliko se uzimalo i prije inflacije, tj. 0,34 KM, litra ulja bi koštala 5,14 umjesto 5,60 KM. Kada primijenite sličan princip i na ostale životne proizvode, poput brašna, možete vidjeti da je situacija mogla biti dosta drugačija. Po istom principu, da je „zaleđen“ iznos PDV-a koji se uzima na gorivo pri cijeni od 2,06 KM, danas bi samo zbog toga, litra dizela koštala 3,00 umjesto 3,16 KM. Ovih 0,16 KM je ekstra zarada države kroz PDV zbog inflacije.
Kada bismo usporedili iznos prikupljenog PDV-a na litri ulja pri staroj cijeni od 2,34 KM i stavili ga u odnos sa novom cijenom zbog inflacije od 4,8 KM, koliko je sada nabavna cijena ulja, onda bismo vidjeli da bi on imao efekt kao da je stopa PDV-a smanjena na nivo od 7%. Upravo su to mnoge vlade širom svijeta radile – smanjivale stopu PDV-a na životne namirnice, kako bi zadržale isti nivo prikupljenog PDV-a u apsolutnom iznosu, a ne zaradile na muci svojih građana. Mjere koje se donose, donose se na osnovu jasnih izračuna i prema tome, nema negativnih efekata po naplatu PDV-a, jer i uz sniženu stopu, država naplaćuje barem isto kao prije.
U Bosni i Hercegovini je situacija drugačija. Populisti i “budžetske patriote” su ti koji upravljaju procesima i koji imaju svoje analize kako je najbolje ništa ne raditi uz opaske da super živimo, samo se to možda ne vidi. Privatnike u pravilu zanima profit i kako ga povećati, pojedini sindikati su neorganizirani i nepouzdani, tako da radnicima praktično nema ko pomoći. Za političare su građani važni samo kao glasači, a rast u naplati poreza će dobro doći i u izbornoj kampanji. Već se može pročitati da će porasti i cijena glasa – duplo. Očito da inflacija ne zaobilazi ni ovaj segment.