Ni za jednu temu nisam dobio toliko komentara i poruka tipa zašto ne pišem o… štampanju novca naše Centralne banke s ciljem pomoći privredi. Za one koji ne znaju, mi ustvari nemamo u praksi centralnu banku, iako imamo naziv takve institucije. Naša monetarna politika funkcioniše prema principima valutnog odbora.
Šta je ustvari „valutni odbor“?
Najjednostavnije rečeno valutni odbor je aranžman s fiksnim deviznim kursom, što u našoj praksi znači da je naša marka vezana za euro. Ono što naša Centralna banka može raditi je definisano pravilima poput da je naša valuta pokrivena u 100% iznosu rezervnom stranom valutom, u našem slučaju to je euro, da je naša valuta u bilo kojem momentu konvertibilna u tu stranu valutu za koju je vezana i da je ključno održavanje stabilnosti valute.
Vrlo ću uopšteno objasniti kako nastaju devizne rezerve. Na kraju 2020. godine one su iznosile oko 14 milijardi KM, što je za oko tri milijarde više nego na početku 2018. godine. Taj novac ima ekvivalent u eurima. Kada recimo dođe strani turista u našu zemlju i donese eure potrebno ih je razmijeniti, što povećava naše devizne rezerve. Isto tako kada se pošalju doznake iz inostranstva, povećava se količina stranog novca koji ulazi u državu, a time se u konačnici dodatno povećavaju naše rezerve. Isto važi i za uplate novca iz inostranstva od raznih preduzeća. S druge strane, kada naša preduzeća plaćaju inostrane proizvode, koje mi kupujemo, dolazi do smanjenja rezervi, ili ako želimo putovati u inostranstvo, kupovinom eura smanjujemo naše rezerve. U konačnici, kada sve saberete i oduzmete, neto razlika je povećanje rezervi.
Naša Centralna banka ne može zakonski, čak i da to želi, štampati novac bez pokrića. Postoji tačan limit i nadležnost šta naša banka smije provoditi. Jedna od mjera koju smije provoditi, koju neću ekonomskim rječnikom i definicijama obrazlagati jeste obavezna rezerva koju komercijalne banke moraju imati na svaki depozit građana. Pojednostavljeno, imate 1.000 maraka ušteđevine, ne želite držati novac u kući, već ga želite položiti na štedni račun. Od tih 1.000 maraka kada ih položite, komercijalna banka je u obavezi da sačuva kao „obaveznu rezervu“ 10% iznosa ili 100 maraka, ostatak može plasirati kao kredit. Određivanje ove visine stope je nešto što može raditi Centralna banka i time uticati na plasman kredita. U konačnici vaših 1.000 maraka štednje, pravi pri ovoj stopi 10.000 maraka novih kredita, zbog efekta multiplikatora. Naše banke nemaju nažalost kome plasirati silni novac, pa preko ove stope obavezne rezerve drže čak oko 2,5 milijarde maraka i na to plaćaju penale!
Iako Centralna banka ima limitirane nadležnosti, nije imuna na populističke napade od strane političara. Populizam sam po sebi je kontroverzan koncept, koji je u ekonomskom smislu prepoznatljiv za zemlje Južne Amerike. Tipični primjer je diskreciona monetarna politika, a to znači da političari koji imaju moć štampanja novca po volji mogu stvoriti „iznenadnu inflaciju“ kako bi povećali proizvodnju i zaposlenost u kratkom roku – recimo, prije izbora. Međutim, inflacije se odmah ne osjete, jer preduzeća i građani prilagođavaju svoja očekivanja u vezi s inflacijom. Na kraju, diskreciona monetarna politika rezultira samo višom inflacijom bez postizanja bilo kakve dobiti ili zaposlenosti. Rješenje je neovisna centralna banka, izolirana od politike, koja djeluje isključivo na svoj mandat da održi stabilnost cijena.
Bosna i Hercegovina, kao država, također nije imuna na populističke pokušaje miješanja u domenu ekonomske politike, jer smo zemlja koja ima spori ekonomski rast, visoku stopu nezaposlenosti, masovno iseljavanje stanovništva i nizak nivo plata. U posljednjih nekoliko godina bilo je više pokušaja uplitanja politike u nezavisnost Centralne banke, u cilju ostvarivanja dnevnopolitičkih ciljeva, što je moglo ostaviti ozbiljne ekonomske posljedice na Bosne i Hercegovine. Iskustva drugih država to potvrđuju.
Tako je 2015. godine Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zatražilo analizu rada te institucije, kako bi vidjeli da li “postoji mogućnost angažiranja viška sredstava”, eventualno kroz neki fond preko kojeg bi ti viškovi bili investirani u privredni razvoj. Početkom 2017. godine, nekoliko lidera političkih stranaka u Bosne i Hercegovine je tvrdilo “da u Centralnoj banci Bosne i Hercegovine ima 700 miliona KM koje stoje, te da ih treba iskoristiti u infrastrukturu i zapošljavanje ljudi, umjesto da se novac posuđuje i plaćaju kamate stranim bankama”. O ugroženosti nezavisnosti Centralne banke Bosne i Hercegovine u svom pismu upozorili su i iz MMF-a prema vlastima države Bosne i Hercegovine.
Iako se značajan broj ekonomista u Bosni i Hercegovini slaže da ulaganje viška sredstava preko 100% pokrića može imati pozitivne efekte ukoliko bi se taj novac stavio u razvojnu funkciju, prevladava mišljenje da bi taj novac političari ipak iskoristili za pokriće budžetskih rupa, te da bi se novac umjesto u investicije, usmjerio u tekuću potrošnju, što bi dovelo do inflacije – drugim riječima rasta cijena. Dolaskom “korona krize”, populistički napadi su postali još intenzivniji. Glavni problem preko noći je opet postala Centralna banka BiH i monetarna politika zasnovana na principima valutnog odbora. Krenuli su zahtjevi za smanjivanjem stope obavezne rezerve, kako bi se “oslobodila” dodatna finansijska sredstva, koja bi onda banke mogle iskoristiti za plasman na tržištu. Međutim, zanemarena je činjenica da komercijalne banke već sada drže nešto više od 2,5 milijarde maraka, što sam prethodno spomenuo i to preko propisane stope obavezne rezerve.
Odjednom smo preko noći zaboravili na ne tako davno uvedene akcize, koje su trebale osigurati “zamah u cestogradnji”, akcize na duhan po osnovu kojih je prikupljeno osam milijardi KM za 11 godina, ili preko sedam milijardi KM po osnovu putarina i akciza na gorivo, koje su potpuno nenamjenski, ali zakonski usmjerene u tekuću budžetsku potrošnju.
Zaboravili smo i da privreda nije rasterećena poreza i doprinosa, da smo i dalje među najgorim zemljama u svijetu po brzini pokretanja firmi, da imamo 3.400 parafiskalnih nameta i da se iseljavanje iz zemlje, do dolaska krize, mjerilo u desecima hiljada godišnje. Sve je to u potpunosti zanemareno i gurnuto ustranu, ukazujući na stvarnog “krivca” – monetarnu politiku i štampanje novca. Napadi su preko noći prestali onog trenutka kada je MMF „prešutno“ zatražio od naših vlasti da prestanu napadati Centralnu banku, ukoliko žele dobiti novi kreditni aranžman prošle godine, što je na kraju i urađeno. Da li ste više ikada čuli u javnosti napade na Centralnu banku i raspakiranje monetarnog sistema?
Šta bi se desilo recimo ako bismo napustili fiksni devizni kurs i krenuli sa nekontrolisanim štampanjem para pod političkim pritiskom? Posljedice bi se prije svega osjetile na izvozu i podignutim inostranim kreditima. Napuštanjem fiksnog kursa, te u slučaju devalvacije ili slabljenja naše valute, došlo bi do porasta vrijednosti duga u stranim valutama, dok izvoz nužno ne bi bio povećan jer naša privreda nije toliko konkurentna sa drugim sličnim državama. Ako marka bude gubila na vrijednosti, što zbog nekontrolisanog štampanja para, što zbog panike i konverzije marke u euro, gubitnici će opet biti građani. Ako bi došlo do gubitka povjerenja u marku, svako ko ima ušteđevinu u markama i ako odluči taj novac pretvoriti u euro, time smanjuje nivo deviznih rezervi a naš novac se povlači iz opticaja. Manje novca znači veće probleme za ekonomiju. Na kraju bismo pored ekonomske imali i finansijsku krizu.
Da ne bi bilo zabune, Centralna banka bi u ovom vremenu krize mogla i trebala biti ta koja bi pomogla državi putem dodatnih mehanizama, poput kupovine limitiranog nivoa obveznica koje bi se utrošile isključivo u razvojne projekte. Takva mjera ne bi imala inflatorne učinke i bila bi u službi pomoći privrede. Ipak, otvaranjem Pandorine kutije koja se u našoj državi zove monetarna politika daje se otvoreni argument političkim populistima za korištenje i drugih mjera, čime se mogu izazvati daleko veće štete nego koristi. Da smo normalna zemlja ne bi bilo ni potrebe za pisanjem teksta poput ovog, međutim neznanje treba izbjegavati, baš kako je kazao Konfučije – osoba „koja ne zna, a ne zna da ne zna – opasna je – izbegavajte je!“