foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Infuzija za teško oboljelo zdravstvo

Red je da otvorimo i ovu temu, ali ono što želimo jeste da ukažemo na ekonomski aspekt zdravstva u našoj državi. Teško da je moguće naći osobu koja nije direktno ili putem nekog člana uže porodice imala doticaja sa zdravstvenim sistemom. Lično mogu navesti neka dobra, ali i neka vrlo ružna iskustva. Međutim, teško da možemo u javnosti čuti da su građani općenito zadovoljni zdravstvenim sistemom.

Koliko nas je imalo ovu ili sličnu situaciju: „Dobar dan, trebao/la bih na pregled kod doktora. Molit ću vas da mi zakažete termin.“ Nakon čekanja na pregled, pa i samog pregleda, ukoliko je potrebno raditi dodatne pretrage, zakazuje vam se novi termin, koji zna biti i po nekoliko mjeseci od dana pregleda. Prije nekih četiri ili pet godina, trebao sam raditi određenu dijagnostiku i dobijem termin u 11:00 sati, za par mjeseci. U pitanju je bio ultrazvuk. Dođem u zakazano vrijeme, u čekaonici sjedi 20-ak osoba. Krenem da uđem kod doktora, a masa ljudi počne galamiti zašto idem preko reda. Nakon ljubaznog objašnjenja da imam zakazan termin u 11:00, svi su uglas kazali „da svi imaju zakazano u 11:00 i da predam knjižicu, sjednem i čekam da me prozovu.“ Samo sam se okrenuo i izašao, jer kao zaposlena osoba, imao sam pauzu od 30 minuta koju mogu iskoristiti u toku dana, a pitanje je kada bih uopšte došao na red. Na kraju sam otišao na privatni pregled, koji sam naravno dodatno platio i odmah uradio bez čekanja. Želio sam navesti svoj primjer, jer je problematika vrlo složena i teška i ne želim navoditi razne slučajeve o kojima smo mogli čitati.

Ovo je pitanje svih pitanja, zašto smo se doveli u ovu situaciju, da izdvajamo milijarde maraka svake godine za zdravstvo, da onda čekamo u redovima, a da uz sva ta finansijska sredstva, zdravstvo i dalje ima ogromnih finansijskih problema i opterećeno je dugovima? Kako je moguće čekati toliko dugo na pojedine preglede, koji se odmah mogu uraditi u privatnim zdravstvenim ustanovama bez čekanja, naravno uz dodatni trošak.

Da bi se pokušao dati odgovor na ovo pitanje, potrebno je objasniti kako finansiranje zdravstva funkcioniše. Sistem zdravstvenog osiguranja zasnovan je, slično kao i penzioni sistem ali ne isto, na principu međugeneracijske solidarnosti. Kod penzionog sistema, radnici danas plaćaju doprinose, kako bi u starosti imali penziju. Suprotno penzionom sistemu, radnici mogu odmah koristiti usluge zdravstvenog sistema ukoliko je potrebno. Međutim, logika je sljedeća – radnik koji danas uplaćuje doprinos za zdravstvo, neće toliko često koristiti ove usluge, čime on uglavnom izdvaja novac za finansiranje sistema, ali ne mora odmah dobiti uslugu zauzvrat. S druge strane, u starosti, taj će radnik imati „besplatno zdravstvo“, jer je daleko veća šansa da će u starosti značajnije opteretiti zdravstveni sistem.

Sistem međugeneracijske solidarnosti znači u ovom slučaju da će se kroz izdvajanje za finansiranje zdravstva danas osigurati korištenje ovog sistema kasnije, gdje se ustvari teret finansiranja prebacuje na buduće generacije. Kada dočekam penziju, s obzirom da ću imati „besplatnu zdravstvenu uslugu“, to će neko morati platiti, a to su nove generacije, jer i ja plaćam za trenutne, iako tu uslugu nisam godinama koristio jer, hvala Bogu, nisam imao potrebu. Kada bi se tačno dobili podaci od strane Zavoda zdravstvenog osiguranja, vrlo vjerovatno bi omjer onih koji uplaćuju za zdravstvo i onih koji koriste zdravstvene usluge ili imaju pravo na njih, bio oko 1:4. Dakle, jedan radnik osigurava finansiranje zdravstvenog sistema za sebe i za još tri osobe. Pretpostavka za tako nešto je da gotovo svi građani imaju osigurano zdravstveno osiguranje po nekom od osnova.

Ako se uzme podatak Porezne uprave FBiH, na kraju 2022. godine na području Tuzlanskog kantona bila su zaposlena 103.904 radnika, dok je prema podacima o broju stanovnika Federalnog zavoda za statistiku na kraju 2022. godine, na području Tuzlanskog kantona, živjelo 431.938 stanovnika, što je omjer od 1:4. Naravno, podatke o broju stanovnika treba uzeti sa rezervom zbog iseljavanja, ali ovo je službeni podatak, pa ga kao takvog trebamo i tretirati.

Zašto sve ove podatke iznosimo? Mlađe generacije koje podnose veći teret finansiranja zdravstva danas, očekuju barem isti tretman u budućnosti. Problem je što će se ovaj jaz povećavati iz godine u godinu na način da će mladih koji će uplaćivati doprinose za zdravstvo biti sve manje, a starijih koji će trebati koristiti uslugu sve više. U konačnici će to još više opteretiti segment finansiranja zdravstva, što će dovesti ili do reduciranja paketa usluga koji će biti dostupan kao „besplatno zdravstvo“, ili će se morati izdvajati dodatna finansijska sredstva za „dodatne usluge i pretrage“. Moje mišljenje je da će to vrlo brzo doći i to već za nas mlađe generacije, jer jednostavno nećemo moći doći na red na usluge koje plaćamo, pa ćemo morati uzimati dodatne police osiguranja kod privatnih institucija. Da budem iskren, to mi i ne bi bio toliki problem da ovaj sistem plaćanja doprinosa za zdravstvo nije koncipiran na ovaj način.

Dakle, od svake naše plate odvaja se određeni procent kao doprinos za zdravstveno osiguranje. U ovom vremenu inflacije, kako nam raste neto plata, tako raste i uplata za zdravstveno osiguranje, tj. obaveze prema državi, ali pitanje je da li nešto dodatno dobivamo za to? Radi jednostavnosti navodim sljedeći primjer – na neto prijavljenu platu od 1.000 KM godišnje u FBiH izdvojite 3.096 maraka po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje. Ako vam je firma gdje radite zbog inflacije podigla prijavljenu platu na 1.200 maraka, tada se vaši godišnji izdaci penju na nivo od 3.732 marke što je dodatnih 636 maraka godišnje ili 53 marke mjesečno. Ono što je vrlo bitno u ovoj priči i problematici jeste šta svako od nas dobije za dodatne 53 marke mjesečno. Da li dobijemo mogućnost da možemo brže doći na pregled, dobiti dodatne usluge ili više pregleda? Nažalost, ništa od navedenog. Taj novac ide na račune koje troši naš javni zdravstveni sistem. Poenta je da je svako od nas mogao ovaj dodatni plaćeni ili bačeni novac na zdravstvo usmjeriti u javno osiguranje i imati uslugu ili pregled gotovo pa odmah, za slučaj da je potrebno. Toga nažalost kod nas nema, već sve dodatno ide u ono što već imamo a to je jedna velika rupa bez dna. Zakonodavni sistem je takav da vas destimuliše da kupite neku dodatnu policu privatnog osiguranja i osigurate sebi sigurnost ako je potrebno.

A koliko novca se prikupi na ime zdravstva, pokazuju i podaci Poreske uprave u FBiH. U prošloj 2022. godini, po osnovu doprinosa za zdravstvo, prikupljeno je rekordnih 1.741.821.764 KM, što je za 196.818.359 KM više nego u 2021. godini. Dobra tema za istraživačko novinarstvo bi bila kako se ovih dodatnih 196,8 miliona maraka utrošilo i šta se unaprijedilo od ovog novca. Dodatno, podaci Federalnog zavoda za statistiku za 2020. godinu pokazuju da se pored javnih izdataka za zdravstvo, a to su ovi podaci, još dodatno izdvaja oko 28,5% od ovog iznosa po osnovu privatnih izdataka. To vam pretvoreno u brojeve znači da se dodatno, iz naših džepova izdvoji oko 500 miliona maraka za zdravstveni sistem.

Kako korupcijom, tako i nestručnim upravljanjem, zdravstveni sistem je opterećen ogromnim poreznim dugovima, ali i dugovima prema dobavljačima, koji poslove često dobijaju prema stranačkim preporukama. Mogli ste pročitati da mnoge bolnice i zdravstvene ustanove u FBiH duguju milione KM po osnovu poreskog duga. Tako npr. na stranici Porezne uprave FBiH moguće je naći da sljedeće zdravstvene institucije, na dan 31.12.2022, godine imaju sljedeća ukupna dugovanja:

 

Moguće je da ima i još institucija, jer je dokument ogroman, ali vidljivo je da su dugovi milionski.

Pitanje je kako je moguće da se akumulira toliki dug i kako nastaje? Jedan od glavnih razloga su iznosi plata i naknada zaposlenika institucija. Naime, ako se prebacuju iznosi našeg prikupljenog budžetskog novca, koje uplaćujemo kroz poreze i doprinose, prema zdravstvenim ustanovama, onda se taj novac troši za plate i naknade.

Problem nastaje u našem poreskom sistemu, jer kako raste iznos neto plate prema osoblju i radnicima, raste i iznos koji je potrebno platiti i za porez na dohodak i doprinose za penziono, zdravstveno i nezaposlenost. U konačnici, ako nema dovoljno novca za bruto plate, onda se isplaćuju samo neto plate, a nastaje neplaćeni dug za doprinose, jer se na taj način pokušava održati „mir“ zdravstvenih radnika. Ne ulazim sada u nivo i visine plate, već generalno objašnjavam problematiku. S obzirom da je u pitanju javno zdravstvo, gdje je država „vlasnik“ i zdravstvenih ustanova i poreskih organa, ovaj problem se gura pod tepih.

Navedimo i podatak da je Vlada FBiH u 2022. godini na ime „Transfera za sanaciju zdravstvenih ustanova u Federaciji BiH“ za 19 zdravstvenim ustanovama u FBiH, čiji je osnivač Federacija BiH (sveučilišno/kliničke bolnice, opće i kantonalne bolnice u FBiH) dala 75 miliona KM, koje je uzela od građana, koji su iza Albanije, najsiromašniji u Evropi.

Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu dodijeljen je iznos od 10.000.000 KM, Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla 9.666.667 KM, Sveučilišno-kliničkoj bolnici Mostar 20.000.000 KM, JU Kantonalna bolnica dr. Safet Mujić Mostar 5.000.000 KM, JU Kantonalna bolnica Zenica 7.666.667 KM, JU Kantonalna bolnica dr. Irfan Ljubijankić Bihać 6.000.000 KM, Kantonalnoj bolnici JZU Goražde 500.000 KM, Kantonalnoj bolnici Orašje 666.667 KM, Kantonalnoj bolnici dr. fra Mihovil Sučić Livno 2.000.000 KM, JU Opća bolnica Konjic 1.666.666 KM, Općoj bolnici dr. Mustafa Beganović Gračanica 1.333.333 KM, JZU Opća bolnica Sanski Most 1.166.666 KM, JU Opća bolnica prim. dr. Abdulah Nakaš Sarajevo 666.667 KM, JU Bolnica Travnik 4.333.333 KM, Hrvatskoj bolnici dr. fra Mato Nikolić 1.666.666 KM, JU Opća bolnica Bugojno 666.667 KM, JU Bolnica za plućne bolesti i TBC Travnik 333.333 KM, Općoj bolnici Jajce 666.667 KM, te Općoj bolnici Tešanj iznos od 1.000.000 KM.

Svake godine sve više i više finansijskih sredstava se usmjerava u javno zdravstvo, koje je opterećeno kleptokratskim umjesto korporativnim upravljanjem, strašnim dugovima, neefikasnim i nerijetko lošim uslugama prema pacijentima. Radnici služe samo za finansiranje poluraspadnutog zdravstvenog sistema, kojem kao i svi drugi „obični građani“ čak i u hitnim slučajevima sve teže pristupaju.

Zdravstveni sistem je, već predugo na kritičnoj financijskoj infuziji koju, što svojim novcem što sopstvenim zdravljem, nerijetko i svojim životima, plaćaju građani.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija
Hadžić: Veliko resetovanje
Hadžić: Omikronomija
Hadžić: Strujni udar
Hadžić: Mrtve duše
Hadžić: Lepine na ulju
Hadžić: Stezanje kaiša
Hadžić: Kriza i kamate
Hadžić: Upozoreni smo
Hadžić: Zima je stigla
Hadžić: Automobili za bogate