Ekonomija jedne zemlje je jaka koliko je jaka najslabija karika u lancu. Možda u ovoj rečenici leži ključni razlog zbog čega smo mi još uvijek jedna mala, krhka i nedovoljno jaka ekonomija, bez obzira što u medijima možemo pročitati naslove poput „rekordno ostvareni izvoz“ ili „rekordno naplaćeni porezi“. Kada ste mali i slabašni, bilo kakav rast će biti rekordni. Ali to je sada problem sasvim za drugu temu, koji se odnosi na izostanak osnovne ekonomske edukacije i razumijevanja osnovnih ekonomskih pojmova. U konačnici imate situaciju da se prikazuju tek djelomični podaci koji odgovaraju isključivo određenim politikama. Kada čitam sve te naslove i objave, uvijek mi isto pitanje dolazi – Da li je to dovoljno?
Mala digresija, s obzirom da često govorimo o masovnim zapošljavanjima i investicijama, primjer šta bi značilo za penzionere kada bi se zaposlilo recimo 50.000 radnika u FBiH. Ako bi se svih 50.000 radnika zaposlilo u jednom mjesecu uz platu od 1.000 maraka neto, plaćalo bi se samo po osnovu doprinosa za PIO 359 maraka mjesečno, što bi značilo dodatnih 17,95 miliona maraka svaki mjesec. Kada bi ovaj iznos podijelili na oko 426.000 penzionera u FBiH, u prosjeku bi penzija porasla za 42 marke, ili sa sadašnjih 429 na 471 marku, pod pretpostavkom da broj penzionera ne raste.
Danas želim govoriti o izvozu iz Bosne i Hercegovine, šta proizvodimo, gdje i šta izvozimo i koliko je to rezultat podrške domaćih donosilaca odluka. Izvoz je bitan jer na taj način naša preduzeća, a time i država dolaze do neophodnih stranih valuta, koje onda služe kako bi se mogli uvesti sve ono što svakodnevno koristimo. Sve počinje na način da neko odluči nešto proizvesti i izvesti u drugu zemlju. Novac koji se dobije po tom osnovu stiže u BiH, gdje naša Centralna banka „zadržava“ devize i vama daje novac u markama koji vi trošite. Tako privrednici pokreću ciklus potrošnje u ekonomiju. Trošeći novac, plaćaju se porezi i doprinosi, koje ulaze u razne budžete. Od tog novca država zapošljava državne službenike i zaposlenike u javnom sektoru koji dobivaju platu od tog novca, čime se ciklus potrošnje samo produžava, nikako stvara. Obrnuti redoslijed važi ako neko nešto uvozi. On treba otići u banku, dati marke i platiti u valuti stranoj firmi. Doznake iz inostranstva pokrivaju „minus“ koji nastaje na osnovu onoga što više uvozimo nego što izvozimo. Ako se smanji priliv doznaka, ili ako nismo dovoljno izvezli, smanjit će se rezerve deviza Centralne banke, a u ekstremnom slučaju može doći do oskudice uvoznih dobara. Sjećate li se redova za gorivo prije rata?
Preduzeća iz Bosne i Hercegovine su u 2020. godini izvezla 10,5 milijardi maraka raznih proizvoda. Rekordni nivo izvoza kao država imali smo 2018. godine i to 11,5 milijardi maraka. Većina našeg izvoza odlazi prema članicama Evropske unije i zemalja okruženja. Ako bi gledali procentualno, 73% cjelokupnog izvoza Bosne i Hercegovine odlazi prema zemljama članicama EU, dok blizu 17% prema zemljama članicama ili potencijalnim članicama Otvorenog Balkana. Drugim riječima, na svakih 10 izvezenih maraka iz BiH devet odlazi na ovo područje. Ova godina je krenula bolje od očekivanja. Za prvih sedam mjeseci izvezli smo 721,5 miliona maraka više nego u rekordnoj 2018. godini, što će dovesti i do bržeg ekonomskog oporavka. Problem je što to građani ne osjete i što nam značajno raste i uvoz, gdje su mnogi proizvodi skuplji zbog rastuće inflacije. Šta sve ovo znači jednom penzioneru, ako on neće dobiti veću penziju?
Šta je razlog za značajni rast izvoza iz naše države ove godine?
Djelomičnu sliku otkrivaju dostupni statistički podaci vezano za strukturu izvoza iz Bosne i Hercegovine. Izvoz iz Bosne i Hercegovine se uglavnom zasniva na izvozu materijala, sirovina i polu-proizvoda, dakle proizvoda nižeg nivoa obrade. Pojedinačno prema kategorijama, značajan doprinos izvozu daju izvoz pluta i drveta, metalne rude i otpadaka metala, anorganskih hemijskih proizvoda i generalno proizvoda od metala. Pored ovih kategorija, značajan izvozni proizvod je i električna energija. Proizvodi poput proizvodnje i izvoza tekstila, obuće, odjeće i kože imaju relativno nizak nivo dodane vrijednosti, što znači da u tim potkategorijama ostvarujemo i značajan uvoz, malo dorađujemo i onda izvezemo. Ipak i ovi sektori su značajni jer zapošljavaju desetine hiljada radnika, doduše niže plaćenih radnih mjesta, ali opet od toga mnoge porodice preživljavaju u ovim teškim vremenima.
Upravo su ove kategorije u 2021. godini ostvarile značajan porast izvoza iz Bosne i Hercegovine u usporedbi sa pandemijskom godinom. Izvoz pluta i drveta je prvih sedam mjeseci povećan za 32,6%, metalne rude i otpadaka metala 83,8%, anorganskih hemijskih proizvoda 19,9% i generalni proizvodi od metala 23,4%. Izvoz električne energije je također povećan i to za 35,9%. Snažan rast izvoza je zabilježen prema zemljama Evropske unije i to za čak 44,2%, od čega je pojedinačno prema najznačajnijim vanjskotrgovinskim partnerima izvoz porastao u Njemačku za 33,7%, Hrvatsku 45,3%, Sloveniju 45,3%, Italiju 59,2 i Austriju 33%.
Pandemija covida-19 je u velikoj mjeri uticala na prekid u lancima distribucije iz Azije, što se posebno odnosi na Kinu. Transport je postao skuplji sa dužim rokovima isporuke, što je dovelo do problema u radu kompanija širom EU. Uz nestašicu u nabavci sirovina, potencijal je prepoznat u našem regionu, što je dovelo do veće potražnje sa sirovinama i materijalima, što su naša preduzeća iskoristila. Snažan rast inostrane potražnje i paketi pomoći u tim zemljama doveli su i do većeg izvoza iz naše države. Druga strana medalje je rast cijena hrane, koju moramo uvoziti. Šta znači našim privrednicima „poticaj izvoza“ ako nemamo gdje te proizvode izvesti. S obzirom da je naša država poznata po izvozu proizvoda metalne industrije, veliki porast cijena željeza je doveo i do našeg velikog rasta u izvozu. Iako se na prvu čini da je dobro što nam izvoz raste, struktura izvoza je ono što zabrinjava. Hoće li nam pomoći da zaposlimo 50.000 radnika na poslove izvoznih sektora nižeg nivoa obrade ili kategorija gdje izvozimo sirovine i materijale? Šta će se desiti sa cijelom jednom industrijom poput proizvodnje električne energije, kada 2023. godine budu uvedene takse na izvoz električne energije u Evropsku uniju, na struju proizvedenu korištenjem uglja?
Vraćamo se sada na ono što nam u ovoj državi nedostaje, ključni resurs koji nas može usmjeriti prema brzo rastućim ekonomijama, a to je vizija kuda želimo ići i na čemu želimo zasnivati svoj rast i razvoj. Da li je vizija razvijati se na prljavim industrijama, proizvodnji i izvozu sirovina i materijala, ili je vizija razvijati svoju ekonomiju na inovacijama, novim znanjima, generalno tehnološkom napretku i podržavati takve izvozne sektore u skladu sa četvrtom industrijskom revolucijom?
U prvom slučaju, ako naš razvoj budemo zasnivali na epohalnom hvaljenju rezultatima izvoza sirovina i proizvoda nižeg nivoa obrade, onda gledamo vrlo kratkoročno i lagano siječemo granu na kojoj sjedimo, jer svaki izostanak bržeg rasta zasnovanog na inovacijama, može samo dovesti do još bržeg iseljavanja mlade i produktivne radne snage, koja želi raditi na visoko plaćenim radnim mjestima koje stvara četvrta industrijska revolucija.
Ako želimo pomoći našim penzionerima, demobilisanim borcima i svim onim kategorijama koje se finansiraju iz budžeta, moramo pažljivo birati kakva radna mjesta otvaramo i koliko će nam ona donijeti koristi. Ljudski resurs je naš najoskudniji resurs, koji se svakim danom sve više i više smanjuje. Nemamo taj luksuz da ga se olako odričemo ili pogrešno usmjeravamo zbog političara sa izostankom ekonomske vizije.
Ako želimo pokrenuti dugoročne pozitivne procese i ubrzati naš rast, naša diplomatija treba da svakodnevno da ide od države do države da otvara poslovne prilike za našu državu i preduzeća, da se otvaraju visoko plaćena i produktivna radna mjesta, zasnovana na izvozu, kako bi prosjek prijavljenih plata bio više hiljada maraka, a ne više stotina maraka. Samo tako možemo pomoći i penzionerima da novo zaposlenih 50.000 radnika uplaćuje njima u prosjeku puno više nego što je to slučaj sada i da imaju na kraju dostojanstven život u završnoj fazi života.