foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Ako nema hljeba, jedimo kolače

Nakon sarkastičnog naslova sada slijedi vrlo ozbiljan tekst i tema koja muči mnoge građane u našoj državi, pogotovo u posljednje vrijeme. Naravno, riječ je o svakodnevnom rastu cijena hrane i životnih namirnica, koji se ne može ne primijetiti.

Vikend obično iskoristim da sa porodicom kupimo hranu za narednu sedmicu. Na početku mjeseca odvojimo mjesečni budžet za hranu, radi lakšeg praćenja troškova. Međutim, u posljednjih par mjeseci račun na kasi izgleda sve veći i veći za istu vrstu namirnica koje stalno kupujemo. Onda kada počnete gledati pojedinačne cijene proizvoda koje kupujete, vidite koliko je sve „tiho“ poskupilo u relativno kratkom vremenskom periodu. Posljednji put tokom kupovine, supruga me pita mogu li se sjetiti koliko je koštao taj i taj proizvod, jer joj se čini da je poskupio. Cijene dobro pamtim, tako da sam se šokirao kada sam vidio da je cijena proizvoda poskupila sa 2,2 KM na 2,8 KM. Kako obično u tv spotovima za prodaje određenih proizvoda kažu, „ali to nije sve“, kada pogledate pojedinačne cijene gotovo svih proizvoda, onda primijetite ili da je cijena veća, ili da je cijena ostala ista, ali da je smanjena gramaža proizvoda.

Zašto je došlo do porasta cijena?

Više je faktora, na koje mi kao država nismo mogli uticati. Naša država je visoko zavisna od uvoza hrane iz inostranstva, tako da ako se dese bilo kakve promjene u cijenama na svjetskom tržištu i kod nas će doći do promjena. Možda i najbitniji razlog jeste štampanje para u mnogim zemljama svijeta kako bi se pomoglo ekonomijama tokom pandemije covida. Čitali ste sigurno o trilionima dolara pomoći građanima i privredi, koji su ustvari štampani i podijeljeni građanima da troše, samo da ne rade. Kada imate veću količinu novca, a istu količinu proizvedene hrane, onda raste potražnja, jer građani imaju više novca na raspolaganju. U ekonomiji nema besplatnog ručka, tako da ako vam je neko „poklonio novac“ da trošite, neko će to morati i vratiti. S obzirom da je ponuda ista, onda cijena hrane raste. Mi kao država nemamo mogućnost nekontrolisanog štampanja para, što je tema za neki od narednih tekstova. Mi možemo samo prihvatiti cijene takve kakve jesu iz inostranstva. Zbog toga je bila djelomično konfuzna odluka vlasti da se ograniče marže trgovaca, kao da je to nešto što će dovesti do ograničenja rasta cijena namirnica u državi. Postavljam pitanje, hoće li ova mjera ograničiti kretanja cijena ako cijene nastave rasti u inostranstvu? Naravno da neće, jer vi ste ograničili koliko trgovac može zaraditi, ali ne i koliko će iznositi cijena hrane. Zbog toga sada na sceni imamo stalni rast cijena, koji će vrlo vjerovatno nastaviti i u narednom periodu.

Kada krene lanac podizanja cijena, onda svi lagano podižu cijene. Pokušat ću to jednostavno objasniti. Ako poskupi pšenica u zemljama iz koje je uvozimo, to će odraziti na cijenu hljeba kod nas. Hljeb će sada koštati 1,2 umjesto jedne marke, ili će zadržati cijenu uz smanjenje gramaže. Sjetite se koliko je koštao hljeb prije 15 ili više godina. Ako se u isto vrijeme poveća cijena više različitih proizvoda, kako je to sada, radnici će tražiti veće plate od svojih šefova, jer sa svojim platama mogu kupiti manje hljeba. Taj poslodavac, ako poveća plate radnicima zbog rasta troškova života, onda mora povećati cijene svojih proizvoda, da bi pokrio rast. I sve tako u krug. Penzioneri će tražiti veće penzije, jer uz onako mizerne penzije, kako mogu preživjeti ova poskupljenja?

Kada smo već kod penzionera, oni su u možda najtežoj situaciji. Penzije u ovoj godini u Federaciji BiH neće biti povećane, jer se prema zakonu povećanje penzija osigurava ako je bruto domaći proizvod rastao i ako je bilo inflacije u državi u prošloj godini. Svi znamo da je bila kriza i da je bruto domaći proizvod opao, ali sada ćete svi reći da su se trebale povećati penzije zbog rasta cijena hrane. Međutim, uvijek postoji ono „ali“. Hrana čini samo jedan segment onoga čime se mjeri inflacija, a to je indeks potrošačkih cijena. U njemu je sadržano 617 različitih proizvoda. Iako su cijene hrane rasle tokom prošle godine u prosjeku rasle 2,7%, a u ovoj godini već za 4,7%, sa galopirajućim rastom posljednjih nekoliko mjeseci, opšti indeks pokazuje da do rasta nije došlo, jer su cijene nekih proizvoda toliko pale, a koje nama možda nisu ni bitne, da je kod nas sada idilična situacija – nema inflacije! Nije čudo što se za statistiku kaže da je tačan zbir netačnih podataka.

Zbog čega se kod nas toliko osjeti rast cijena hrane, ali ne i u razvijenim zemljama?

Razlog je u malim platama i visokim izdvajanjima iz plate za troškove života. Radi jednostavne kalkulacije, uzet ćemo zvanične podatke prosječnih plata. Ako je trenutna prosječna plata u BiH 492 EUR, iako mnogi imaju manju platu, a u Njemačkoj 2.559 EUR, sasvim je jasno da je prosjek u Njemačkoj 5,2 puta veći nego u Bosni i Hercegovini. U drugom slučaju, ako jedan radnik u Bosni i Hercegovini na hranu svaki mjesec potroši u prosjeku 250 EUR, to će značiti da 50% plate troši na hranu. Većina građana i mnogo više. Neka je standard u Njemačkoj veći, pa recimo da radnik troši 500 EUR na hranu, to će značiti da on troši 19,5% svoje plate na hranu, što je dosta niže od radnika u BiH. Kao što se vidi, nije problem u rastu cijena, već u niskom standardu naših građana, gdje se i najmanje povećanje znatno osjeti u kućnom budžetu.

Šta se sada dešava ako cijene hrane u obje zemlje skoče za 10%? Za radnika u BiH to će značiti da će umjesto 50% izdataka na hranu iz svoje prosječne plate, sada morati izdvajati 56%, dok za radnika u Njemačkoj to znači 21,5%. Radnik u Njemačkoj zbog veće plate i većeg standarda puno lakše može podnijeti rast cijena troškova života, za razliku od radnika u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama poput naše. Ekonomije razvijenih zemalja brže mogu apsorbirati rast cijena, bez da se to značajno odrazi na njihov svakodnevni život.

Donosioci odluka u Bosni i Hercegovini ne smiju biti samo nijemi posmatrači već imaju niz mogućnosti pored populističkih mjera ograničavanja marži trgovaca, koje u praksi i nemaju nekog posebnog smisla. U situaciji poput ove u kojoj smo se našli, više nego ikada je bitno smanjiti poresko opterećenje na plate koje je ogromno, što sam detaljno analizirao u prethodnim tekstovima. Van svake ekonomske logike je oporezivati dohotke do 1.000 KM, kada se vidi da ovaj iznos nije dovoljan za pokrivanje osnovnih troškova života. Dvije plate od 1.000 KM, za jednu četveročlanu porodicu ne smiju biti oporezovane kroz porez na dohodak. To je neki minimum minimuma, crvena linija ispod koje se ne smije ići. Godinama me novinari pitaju šta treba uraditi u ovoj situaciji i kako povećati plate i standard građana. Sigurno već kao papagaj iste stvari ponavljam, ne samo ja, već i gotovo sve kolege ekonomisti, a to je smanjiti poreze, povećati iz tog smanjenja plate radnika, prije svega minimalne, te tako uticati i na rast potrošnje i povećanje standarda radnika. Međutim, logika vlasti je da se uzme što više novca iz džepova običnih ljudi kako bi se finansirale obaveze preglomaznog javnog sektora.

Naslov ovog teksta opisuje brigu vlasti u Bosni i Hercegovini za svoj narod. Jer vlast ne osjeti rast cijena hrane. Njihov standard i primanja su u rangu prosjeka Njemačke, dok obični građani sve teže i teže žive. Jučer mi se tokom tokom kupovine hrane, po prvi put desilo, da me stara nena sa štapom u ruci zamolila da umjesto mene vrati kolica. Za one koji ne znaju, da biste uzeli kolica u centru, trebate ubaciti kovanicu. Stid je da prosi, a opet nema odakle kupiti hranu za sebe. Stid je i mene onih koji nas vode i koji su doveli do toga nam sada i nene moraju vraćati kolica u centrima, umjesto da mogu uživati u svojoj penziji. Naravno, ovo nije udar na građane. Ali zato, cijene će nastaviti da udaraju na naše kućne budžete.

Faruk Hadžić