Prije gotovo godinu u jednoj od svojih objava na društvenim mrežama, upozorili smo da će Federacija BiH napraviti historijsku grešku ukoliko rast prihoda od poreza ne usmjeri u rasterećenje privrede i povećanje plata radnika. U tom trenutku ovo upozorenje je možda izgledalo čudno jer još uvijek nije bilo drastičnog rasta cijena koji je uslijedio nakon nekoliko mjeseci i invazije Rusije na Ukrajinu. Međutim, i bez toga se moglo predvidjeti da će zbog rasta cijena prvo radnici u privredi tražiti veće plate, što je potpuno opravdano, a za njima i budžetski korisnici. Posljedica povećanja plata radnika, zbog rasta cijena hrane i drugih životnih troškova, dovela je do novog spiralnog rasta drugih cijena proizvoda i usluga, što je opet bio razlog da radnici traže veće plate i tako ukrug. O tome smo već pisali.
Tada se moglo pretpostaviti, da će u narednoj fazi i budžetski korisnici, koji uključuju sve radnike iz javnog sektora, tražiti veće plate. Posljednjih nekoliko mjeseci svjedočimo upravo tome – protestima ili najavama protesta zaposlenika javnog sektora uz zahtjev da im se isplati jednokratna naknada od 1.080 maraka, te da se također povećaju plate. Upravo će zbog ovih zahtjeva, jedan značajan dio onoga što je prikupljen kroz dodatne poreze, kao posljedica inflacije, biti vraćen zaposlenicima javnog sektora, gdje su prema statističkim podacima, dosadašnje plate bile veće od prosjeka za Bosnu i Hercegovinu.
S druge strane, nema štrajkova, ustvari nema ni najava štrajkova radnika zaposlenih u privatnom sektoru, gdje su plate znatno niže od plata budžetskih korisnika. Što zbog straha nezaštićenih radnika od otkaza, što zbog razbijenih sindikata koji bi trebali da štite radnička prava. Nije jednostavno ovu tematiku komentarisati, jer ni svi radnici u javnom sektoru nisu ti koji imaju tu prosječnu platu, ali često možete čuti u javnosti da ima radnika u javnom sektoru koji i baš ne zarade svoju platu, pa je pitanje za šta uopšte protestuju. Sada htjeli ili ne, vlasti u Bosni i Hercegovini, morat će ispuniti zahtjeve „protestanata“. Sindikati u javnom sektoru su poprilično dobro organizovani i mogu u vrlo kratkom roku mobilisati svoje članstvo i izvesti ih na ulice, što će popratiti veliki broj medijskih kuća, za razliku od radnika u zaposlenih u privatnom sektoru, gdje s obzirom na vrlo čest i snažan pritisak poslodavaca usmjeren na sprečavanje istinskog sindikalnog organizovanja i evidentnu razbijenost sindikalnih organizacija, nije baš tako jednostavno izvesti radnike na ulicu.
Međutim, tu nije kraj problema radnika privatnog sektora, jer je jedna posebna kategorija njih, prije desetak dana dobila novogodišnju čestitku. Pogađate, riječ je obrtnicima u Federaciji BiH. O nepravednom sistemu obračuna doprinosa obrtnika u Federaciji BiH također sam ranije pisao. Ukratko ću sumirati ovu problematiku radi konteksta priče. Obrtnici nemaju isti način obračuna doprinosa kao drugi radnici u Federaciji BiH. Kada se radniku obračunavaju doprinosi koji se moraju platiti državi, kao osnovica se uzima plata na koju je radnik prijavljen i onda se obračunavaju stope doprinosa. U privredi, ako ostavimo po strani socijalni aspekt koji je bitan, radnik može biti prijavljen na minimalnu platu od 543 KM, što je ustvari osnovica za obračun doprinosa. Na ovu platu radnik može biti prijavljen godinama. Kod obrtnika nije tako. Njima se osnovica za obračun doprinosa određuje krajem svake godine za narednu i to na osnovu prosjeka mjesečnih bruto plata za period januar-septembar tekuće godine.
Kao posljedica rasta cijena – inflacije, te posljedično značajnog rasta plata prvo u privredi, a pogotovo u javnom sektoru, prosječna bruto plata u Federaciji BiH je porasla ove godine sa 1.614 KM u januaru na 1.766 KM u septembru, što je značajno povećalo osnovicu za obračun doprinosa obrtnika u narednoj godini. Prosječna plata za ovaj period je na kraju iznosila 1.699 KM. Samo zbog ovakvog načina obračuna, osnovica za jednu od kategoriju – samostalnu djelatnost obrta i srodnih djelatnosti, povećana je sa 994 KM na 1.104 KM. Za obrtnika je ovaj iznos njegova „minimalna plata“ na koju obračunava i plaća poreze, bez obzira što možda tolikonovca neće zaraditi taj mjesec. Prevedeno u brojeve, pojedini obrtnici će plaćati oko 70-ak KM mjesečno veće doprinose i poreze državi samo zato što je došlo do rasta prosječne plate.
Ovaj problem se mogao riješiti, prije svega u vremenu snažne inflacije, na način da su zadržane bruto, a povećane neto plate, kroz smanjenje poreskog opterećenja. Da je to kojim slučajem urađeno ove godine, radnici i u privredi i javnom sektoru bi imali veće neto, a iste ili neznatno veće bruto plate, dobili bi „povišicu“, te u konačnici ne bi tražili veće plate od svojih preduzeća ili institucija. Najbitnije od svega, obrtnicima ne bi ovako drastično skočile poreske obaveze za narednu godinu, što bi pružilo dodatno vrijeme da se ovo pitanje drugačije zakonski uredi.
To bi bio odgovor na pitanje zašto je napravljena historijska greška. Novac koji je skupljan ove godine i koji nije završio u džepovima radnika, već je utrošen i potrošen za ko zna šta tokom ove godine, bez efikasne kontrole efekata utroška. Na kraju, sve će to platiti i obrtnici kroz još veće poreske obaveze naredne godine. Propuštena je jedinstvena prilika da se napokon uradi ono što se godinama zagovara i napravi fer poreski sistem.
Pored troškova hrane, troškovi grijanja su također povećani, pogotovo u Sarajevu, što posebno pogađa penzionere. Od decembra će penzioneri za stan nešto manji od 70 m2, morati izdvojiti preko 200 KM, za period „skuplje“ tarife tokom zimskog perioda. Nije teško izračunati koliko povećanje penzija je neophodno samo za dodatni trošak grijanja, a da ne govorimo o troškovima hrane. U 2023. godini su već najavljene veće cijene električne energije, što će opet u konačnici biti fakturisano građanima kroz više cijene.
Pojedini statistički podaci vrlo su neprimjetno prošli u javnosti, a tiču se broja učenika u osnovnim i srednjim školama. Broj učenika u osnovnim školama je u odnosu na prošlu godinu manji za 3.438 i iznosi 169.775. Ne tako davno u školskoj 218/19, broj učenika je iznosio 184.053, što je smanjenje za 14.278 u samo pet godina. Najveće smanjenje zabilježeno je u Unsko-sanskom kantonu, gdje je broj učenika u tekućoj godini niži u odnosu na prethodnu za 4.345 ili 21%, što je dramatičan pad. Posavski kanton je ostao bez „tek“ 496 učenika u istom periodu, ali to je 24% ukupnog broja učenika.
Postoje i pozitivni slučajevi povećanja broja učenika poput Bosansko-podrinjskog kantona, gdje je broj učenika u posljednjih pet godina povećan sa 1.871 na 2.006, što je 135 učenika više ili 7%. Broj učenika u srednjim školama je u odnosu na prošlu godinu veći za 391 i iznosi 70.415. Četiri kantona su imala povećanje broja upisanih učenika, posebno Srednjebosanski kanton i to za čak 729, ali su kantoni poput Unsko-sanskog imali značajno smanjenje. Unsko-sanski kanton doživljava demografsku kataklizmu sudeći prema podacima o broju upisanih učenika.
Novogodišnja rapsodija ne može proći bez da spomenem i neku drugu krajnost – bez obzira na sve probleme koje imamo, postoje građani koje kriza uopšte ne pogađa i koji troše nemilice. Dovoljno je vikendom otići u pojedine centre gdje se traži korpa više i gdje se nekada u redu čeka i po 20-30 minuta. Dovoljno je vidjeti „sretna“ lica koja kupuju i što treba i što ne treba, ne vodeći računa o cijenama. Za takve krize nema i neće je biti. Šta ide na radnike i penzionere, neka svako individualno zaključi. Za kraj, kada god čestitam Novu godinu sa željom da bude uspješna i bolja od tekuće, bude gora, tako da ću Novu godinu čestitati sa željom da nam ne bude gora nego ova. Sretna Nova 2023. godina.