foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Birokratizam – alat za društvenu stagnaciju

„Nedostaje vam još jedan papir…“ je rečenica koju su mnogi od nas doživjeli da čuju barem jednom u životu od naših službenika, nebitno po kojem osnovu. Problem je naravno dosta dublji od prava jednog službenika ili službenice da misle kako je za funkcionisanje našeg društva neophodan njihov doprinos.

Kako smo uopšte došli do ovog problema?

U jednom od prijašnjih tekstova sam detaljnije naveo da smo prema proceduri registracije preduzeća u Bosni i Hercegovini, ako je vjerovati Svjetskoj banci, na 184. mjestu. Dodatno je navedeno da je potrebno ispuniti čak 13 procedura i čekati u prosjeku 80 dana kako bi se preduzeće registrovalo. Ne tako davno, prije šest godina, bili smo na 147. mjestu u svijetu i od tada kreće munjeviti pad na listi. Otvaranje preduzeća samo je jedna od administrativnih barijera sa kojima se naše društvo susreće. Kako bih vam pokušao slikoviti objasniti šta su procedure i ispunjavanje tih nekih tamo zahtjeva, opet ću uzeti primjer preduzeća. Recimo da ste iz prve uspjeli sve završiti kod notara, svu papirologiju za osnivanje preduzeća i da ste relativno brzo dobili rješenje od nadležnog suda. Za svaki naredni korak, poput uvjerenja o poreskoj registraciji, statistici itd. potrebno je da kopirate prethodno pribavljenu dokumentaciju i da većinu te iste dokumentacije ovjerite. Dobijete jedan papir u sobi br. 5, sada lijepo izađite iz zgrade, tražite kopirnicu, kopirajte sve prethodno, ovjerite prethodne dokumente, te sa popunjenim zahtjevom se vratite opet u istu zgradu u sobu broj 6. I tako sve do kraja procesa.

Logika je izokrenuta, umjesto da sistem bude podrška građanima, u većini slučajeva je obrnuto, građani su podrška takvim sistemima. Nije naravno zanemariv ni ekonomski trošak za naše društvo zbog takvog jednog administrativnog sistema. Sjećam se prije nekoliko godina, morao sam vaditi uvjerenje o nekažnjavanju i naravno isto trebate zatražiti u sudu. Nakon čekanja da podnesete zahtjev, kažu vam trebate uz uvjerenje platiti i određenu taksu. Vadite novčanik da platite, ali naravno, ne možete tu, već vam objašnjavaju da trebate izaći iz zgrade, pa ići nekoliko ulica do jednog prolaza, e tu se nalazi specijalni mali kiosk gdje možete, samo tu, kupiti taksene markice. Nakon što ste kupili markicu, opet se morate vratiti u sud, proći sve kontrole i opet čekati red da predate zahtjev. Naravno, svako će postaviti pitanje, pa zašto je problem da službenik koji izdaje rješenje, naplaćuje i markice? Zašto hodati, zašto dodatno plaćati dodatne službenike? Zašto trošiti dragocjeno vrijeme? Zašto se isto ne može obaviti putem interneta? Neko je to izmislio da bi nekoga zaposlio da prodaje taksene markice. Bit ću skroman, ako je bruto plata takve službenice ili službenika 1.600 maraka sa uključenim doprinosima mjesečno, onda je godišnje za platu potrebno izdvojiti barem 19.200 maraka. Dalje, ako uzmemo primjer da je za jedno uvjerenje potrebno izdvojiti pet maraka takse, onda prvih 3.840 markica koje se „prodaju“, ide za pokrivanje plate osobe koja ih prodaje. Još preciznije, 3.840 uvjerenja za nekažnjavanje je potrebno „prodati“ da bi se pokrila plata jednog administrativnog radnika.

Nije onda čudo što imamo ogroman broj parafiskalnih nameta – preko 3.400, tj. taksi poput ove, koja služi jednim dijelom za finansiranje preglomaznog javnog sektora. Prije nekoliko godina sam uspio skinuti registar, koji je upravo i urađen da se vidi koliko zapravo imamo tih nameta. Nakon brisanja mnogih kolona, isprintana je knjiga sa oko 600 stranica sitno kucanog teksta. Često na seminarima i predavanjima volim istu ponijeti i pokazati učesnicima da znaju šta nam uzme stotine miliona maraka, kako bi se vještački održavao neodrživi sistem. Kada otvorite tu knjigu na bilo kojoj stranici, vrlo vjerovatno ćete pronaći neke potpuno nebulozne takse za koje niste znali ni da postoje, a to neko plaća. Neko smo mi.

Suština je ipak u tome da je neko napravio takav sistem. Izmišljajući neke agencije, direkcije, sektore, praveći sistematizacije radnih mjesta kako bi se mogla popuniti raznim kadrovima, uglavnom simpatizerima stranaka, izmišljali su se i razni opisi poslova koje će taj službenik obavljati, kako bi „opravdao“ svoj rad. Izmišljajući opise poslova, izmišljane su i procedure, koje je potrebno poštovati, od samog rada do vremena koje je potrebno da se urade određene aktivnosti. Rezultat toga se ogleda u tome da je bitno zadovoljiti ono što je neko propisao kako bi opravdao svoj rad, a ne da se zadovolji potreba građana, društva i države. Prije nekoliko dana sam čitao da su na federalnom nivou odbijene mnoge aplikacije i to pazite zbog čega, zato što dokumenti nisu bili spojeni klamericom!

Zbog takvog načina iživljavanja i nakaradnog sistema, naše društvo ima višestruke ekonomske gubitke. Prvi gubitak koji se javlja jeste direktni finansijski gubitak zbog finansiranja takvog preglomaznog broja radnika, koji sjede na izmišljenim radnim mjestima. Kada bi se sistematizirao višak takvih radnih mjesta, došli bismo do cifre od više stotina miliona maraka koje svake godine bacamo samo zato što je neki političar zaposlio nekoga da ga mi plaćamo našim teško zarađenim novcima. Zbog toga imamo zapušten zdravstveni sistem, male penzije i visoke poreze. Nedavno sam objavio podatak da 10.000 viška radnika u administracije godišnje košta 240 miliona maraka. Taj iznos je dovoljan da se isplati barem još jedna dodatna penzija za preko 400.000 penzionera u Federaciji BiH! Pored ovog direktnog gubitka zbog finansiranja nečega što nam realno ne treba u ovom broju, velike gubitke imamo zbog gubitka investicija koje propuštamo jer smo zemlja sa ogromnim administrativnim barijerama. Srbija je prije nekoliko godina provela ključne reforme, poput digitalizacije usluga javnog sektora. Trebam li vam reći da su u 2019. godini imali više direktnih stranih investicija nego mi ukupno od 2014. godine? Zašto bi se neko mučio sa silnim birokratskim procedurama, kada ima sličnih zemalja gdje se stvari mogu brzo riješiti?

Nemojte misliti i da iseljavanje dijelom nema veze sa ovom problematikom. Nekoliko istraživanja koja sam provodio sa kolegama su pokazala da su nepotizam i korupcija ključni razlozi zbog kojih naši sugrađani donose odluke da napuste Bosnu i Hercegovinu. Loše javne usluge, zapošljavanja po stranačkoj ili rodbinskoj pripadnosti upravo u javni sektor su mnogima bili upravo kap koja je prelila čašu. Zbog toga na kraju imamo loše ekonomske pokazatelje i limitirani ekonomski rast. Probajte pokrenuti neku reformu i prvi otpor će upravo biti od birokrata da vam kažu kako nešto ne može. Zbog čega godinama gradimo po tek nekoliko kilometara gradskih cesta, ili zašto nakon više od godinu dana refundiramo preduzeća kao pomoć na početku pandemije? Pa zbog birokrata i procedura.

Rješenja naravno nisu komplikovana. Ne znam koliko puta će se morati ponoviti priča vezana za digitalizaciju usluga javnog sektora. Pa zar je toliko komplikovano uvezati u jedan sistem nadležne institucije. Zar je komplikovano napraviti da institucije kroz uvezanu aplikaciju prate šta je uradila prethodna institucija i odmah izda rješenje po službenoj dužnosti umjesto da se ljudi maltretiraju kopiranjima i ovjeravanjima dokumentacije. Na ovaj način bi se riješili mnogi problemi.

Zar je problem napraviti aplikaciju kroz koju će se aplicirati na razne projekte i putem koje će se ići korak po korak na način da aplikacija neće biti validna ukoliko se ne popune sva polja i tako eliminiše mogućnost administrativne greške? Možda ipak to nije cilj, jer bi stranke ostale bez velike armije glasača. Kada su pravili ovakav sistem, mislili su samo na svoje uske interese, zaboravljajući da je birokratija postala kasta sama za sebe. Umjesto oslobađanja sistema od okova raznih barijera, oni koji su to napravili, jednostavno se prave ludi, sve dok mečka ne zaigra pred njihovim vratima. Samo će možda tada već biti kasno.

Faruk Hadžić