foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Daleko je Evropa

U protekloj sedmici, imao sam priliku kroz Erasmus program putovati – na jug Evrope, u Španiju – što je uvijek dobra prilika da se usporedi gdje smo mi, a gdje ostali. Naslov može biti kontradiktoran, jer jesmo država koja je dio evropskog kontinenta, ali kada se malo odmaknete iz svog životnog i radnog kruga, lakše možete uspoređivati i vidjeti koliko ste blizu ili daleko od standarda koji važe u EU.

Početak putovanja je započeo u Frankfurtu, slijetanje na ogromni aerodrom, na kojem se lako možete izgubiti, pogotovo ako morate žuriti na drugi let. U međuvremenu, ako ste zaglavili na aerodromu ili ako duže čekate let, bez ikakvih problema ćete pronaći naše ljude sa Balkana, koji rade u prodavnicama i sa kojima ćete se i ispričati. To su sve oni naši sugrađani za koje se tvrdi da su priče o iseljavanju prenapuhane. U jednom takvom razgovoru saznao sam da na aerodromu radi 80.000 ljudi u 450 različitih kompanija. Kako mi je let zbog kašnjenja prethodnog pobjegao, od aviokompanije sam, zbog njihovog propusta, dobio plaćeni hotelski smještaj, prijevoz, te obroke uz izvinjenje zbog njihovog propusta. I tu počinje zanimljivi dio.

Već od izlaska iz aerodromske zgrade, na svakom koraku su kranovi, od aerodromskog terminala, okolnih objekata i novih dionica autoputeva – sve se užurbano gradi, iako već postoji veoma razvijena mreža autoputeva. I odmah dobijete odgovor gdje smo mi u toj priči.

Prije nekoliko godina su društvenim mrežama kružile šale o tome koliko smo novih dionica autocesta otvorili na YouTubeu, jer smo preko PR objava obavještavani kako bi trebala izgledati neka dionica neke godine. Naravno da je to uvreda za zdrav razum, kada uzmemo sve dionice koje su otvorene od 2014. godine, dobijemo okvirno 6 km novih autocesta godišnje, što se predstavlja kao vrhunski rezultat uz masovno promovisanje po društvenim mrežama i medijima.

Mi bismo, kao, trebali biti u stanju vrhunskog zadovoljstva, zato što smo uplaćivali 1,1 milijardu KM kroz namete na gorivo svake godine, a od toga smo dobili oko 6 km novih autocesta. Ako neko postavi pitanje zašto je to tako, odmah se pale botovi i stranački plaćenici, da brane “rezultate” i nalaze opravdanja kako postoje i drugi prioriteti, valja borcima naknade osigurati, pa penzije su povećane, drugi imaju stabilniju političku situaciju, a ustvari pozadina svega je nesposobnost i mazanje očiju dok mi ustvari stagniramo.

Dobijem ponekad komentare tipa „samo pišeš negativnosti, a vidi napretka, nikad više poreza nismo prikupili“, standardne fraze kojima se želi prikriti realnost. A realnost je takva kakva jeste, makar je negativnošću nazivali. Taj silni napredak napredak koji se dešava na Zapadu samo zornije pokazuje u kakvom “stanju” živimo. Bilo bi dobro da svi građani mogu besplatno otići, nakratko, na koji dan, u EU, da vide gdje su oni, a gdje smo mi. Vjerujem da bi nakon tog putovanja na stvari gledali dosta drugačije a političari nas više ne bi mogli više „kupiti“ skromnim obmanama i sa nekoliko desetaka maraka osigurati glas na narednim izborima. Doduše, oni kojima su obećani pozicija ili radno mjesto u javnom sektoru, kako god, neće reagovati.

Nakon fijaska sa akcizama, koji je vlast jedva dočekala, mislio sam prestati nuditi prijedloge i rješenja, ali jednostavno ne mogu, jače je od mene, jer me na to natjeralo sve ono što sam vidio posljednjih sedam dana, u Njemačkoj i Španiji. Kada sam vidio uređeni sistem koji funkcioniše, odlučio sam pripremiti još jedan prijedlog koji bi mogao biti od pomoći građanima u ovoj teškoj situaciji kada inflacija hara. Situacija sa akcizama je pokazala koliko može biti pogubna reakcija vlasti. Cijene su jednim dijelom otišle na rekordni nivo upravo zbog toga. Pročitao sam jedan od komentara onih koji su bili kategorički protiv ukidanja akciza, da će se time okoristiti bogati, jer oni koji, po njima, imaju manje plate, ne voze auta, pa se time neće imati nikakvu korist. Sve i da jeste tako, da oni sa nižim platama i primanjima ne voze auta, zašto koliko sutra neko od političara ne bude hrabar i proba dati prijedlog da se u Bosni i Hercegovini zabrani upotreba automobila sa Euro 1 i 2 normom, pa da vidimo šta će se desiti. Napominjem da su u pitanju vozila koja su već sada stara preko 20 godina. Desila bi se revolucija! Toliko o isključivoj vožnji bogatih.

Ali da se vratimo na prijedloge, da nam Evropa ne bude baš tako daleko, nego da se bar malo približimo po standardu… Svi dosadašnji prijedlozi da se smanji poresko opterećenje, naišlo je na otpor vlasti i njihovih ekonomskih eksperata, uz obrazloženje, da će se time ugroziti fondovi. Možda moja i njihova matematika i logika nisu iste, ali nikad niko od njih nije objasnio kako se može ugroziti nešto kada bi se radnicima vratio samo dio iz povećanja poreskih prihoda.

Prva mjera tiče se „zamrzavanja“ osnovice za obračun PDV-a na osnovne životne namirnice. Ako već donosioci odluka ne žele smanjiti stopu PDV-a, onda bi bar mogli izmijeniti propise i PDV obračunavati na osnovicu prije nego su počela poskupljenja, jer nije isto obračunavati 17% na cijenu ulja od 2 ili 5 KM. Ako je nabavna cijena ulja 2 KM, na taj iznos trebate dodati još 0,34 KM PDV-a, ali ako je cijena 5 KM, onda trebate, gle čuda, dodati više PDV-a, tako da će umjesto 0,34 KM, sada PDV iznositi 0,85 KM, ili 0,51 KM više. Na ovaj način bi se zadržao isti nivo prikupljenog PDV-a, kao da su normalne okolnosti, ali država ne bi zarađivala dodatno na građanima i prikazivala „rekordne naplate poreza“. Zar je potrebno biti pohlepan i uzimati više na osnovnim životnim namirnicama samo zato što svi moraju, a ne kako se tvrdi, mogu, priuštiti gorivo i hljeb.

Druga mjera bi se odnosila na pomoć radnicima, gdje bi se od određenog, jasno definisanog datuma u ovoj godini, svako novo povećanje plata radnika oslobodilo plaćanja poreza. Npr. ako je neto plata radnika u februaru ove godine iznosila 700 KM + 492 KM doprinosa i poreza, a sada poslodavac odluči da poveća neto platu radnika za 300 KM, onda u toj situaciji, sav taj dodatni novac ide radniku, a država ne bi naplatila doprinose. Putem ove mjere ispunilo bi se nekoliko ciljeva i svi bi bili zadovoljni. U prvom slučaju, radnici i sindikati bi bili zadovoljni, jer bi dobili veće plate, u ovom vrlo bitnom trenutku zbog rastućih cijena. Poslodavci bi bili zadovoljni, jer bi kroz ovaj prijedlog platili manje poreske obaveze državi, ali bi imali dovoljno prostora da povećaju plate radnicima, koji to svakodnevno traže od njih. Dodatno, na ovaj način bi se smanjilo i ukupno poresko opterećenje na plate, što se godinama traži. U prvom slučaju kada je neto plata 700 KM uz 492 KM doprinosa, što je 1.192 KM bruto plata, poreski udio u bruto plati je 41,3%. U drugom slučaju kada je neto plata nakon povećanja 1.000 KM uz zadržavanje 492 KM doprinosa, što je 1.492 KM bruto plata, poreski udio u bruto plati je 33%. Pored ovoga, povećala bi se i prirodno minimalna plata, jer će mnogi uspjeti povećati plate gdje se povećanje plata neće dodatno oporezovati.

Iako smo kao zemlja blizu, po mentalitetu i razvoju smo daleko od Evrope. Odgovornost nije samo na politici, već i na nama, jer se možemo tako lako i jednostavno potkupiti lažnim napretkom. Zato onima koji odu vani ne pada na pamet da se vraćaju u našu državu dok se ove laži i obmane ne razbiju. Rješenja i ideje postoje, ali slatkorječive laži i obmane praćene praznim frižderima su bolje od onoga što možemo bez posebne muke dostići.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija
Hadžić: Veliko resetovanje
Hadžić: Omikronomija
Hadžić: Strujni udar
Hadžić: Mrtve duše
Hadžić: Lepine na ulju
Hadžić: Stezanje kaiša
Hadžić: Kriza i kamate