foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Kako riješiti finansiranje sporta u BiH?

Veliki uspjeh naših košarkašica na Eurobasketu ponovno je otvorio novo/staro pitanje finansiranja sporta u BiH. Ne treba ni spominjati kakav je uspjeh završiti na petom mjestu i približiti se nastupu na svjetskom prvenstvu. Neupućeni iz inostranstva se sigurno dive uspjehu i pitaju se koliko li je država uložila u pripreme naše reprezentacije i ostvarivanje pravog podviga. Podsjećanja radi, naš Savez je tražio 30.000 KM od nadležnog federalnog ministarstva, što je oko 14% sredstava potrebnih za finansiranje troškova priprema. Naravno da je zahtjev odbijen. Znate li kako je glasio odgovor ministarstva? „Obavezna dokumentacija pogrešno numerisana“. Ne, nije u pitanju prvoaprilska šala, nego prvorazredni bezobrazluk i skandal. Doduše, nisu jedini, stotine drugih dobili su slične odbijenice. Možete misliti da stotine aplikanata nije znalo numerisati stranice ili lijepo ih spojiti klamericama.

Političari su se odjednom sjetili u svom populističkom zanosu da čestitaju uspjeh reprezentacije, jer im je neko šapnuo da to treba uraditi, zaboravljajući da su upravo oni ti koji su mogli spriječiti da reprezentacija uopšte ode na takmičenje, zahvaljujući njihovim birokratama i odbijanju da pomognu reprezentaciju. Šta drugo očekivati od naših političara, osim bavljenja populizmom, kada nisu u stanju da nabave vakcine za naše sugrađane.

Svi znamo koliko se malo investira u možda najbolje promotore naše države – sportiste. Pitamo se onda zbog čega naši sportisti odlučuju da nastupaju za druge države i reprezentacije, jer novca za napredovanje u vlastitoj domovini – nema. A vrlo smo talentovana nacija koja je ponudila svijetu mnoge vrhunske sportiste. Vratit ću se malo u prošlost i podijeliti jednu priču iz gimnazijskih dana. Tada je u prvi razred išao učenik, za kojeg će se kasnije ispostaviti da će biti vrhunski fudbaler. Igrali smo prvenstvo škole. Iako smo bili prvi razred, protutnjali smo takmičenjem i osvojili prvo mjesto. Naš heroj je 13 godina kasnije bio heroj nacije u Vilniusu, a godinu kasnije zapamtila ga je i brazilska Maracana. Ko zna da li bi razvio svoj potencijal da je ostao u BiH i zavisio od nekih tamo birokrata, koji su ko zna po kojoj liniji došli na poziciju da odlučuju jesu li papiri numerisani po njihovim pravilima i time liječe svoje komplekse i frustracije pokušavajući pokazati kako su i oni „bitni“.

Nedavno sam pisao tekst o birokratizmu, kao alatu za društvenu stagnaciju. To je problem koji se mora i treba rješavati nevezano za način finansiranja našeg sporta. Ono što jednom za sva vremena treba raščistiti sa politikom i našim političarima, koji se takmiče ko će bolji status i čestitku napisati na društvenim mrežama, jeste da para – ima. Argumenti da nema novca jednostavno ne stoje i ne mogu biti bilo kakav relevantan argument. Ako su mogli naći novac od poreza koje mi plaćamo da finansiraju armiju stranačkih uhljeba i botova, onda treba i mora biti novca i za sportiste. Novca ima a jednostavan je način kako se može riješiti pitanje finansiranja sporta u BiH, od finansiranje učešća na međunarodnimtakmičenjima, razvoja profesionalnog i amaterskog sporta, do unapređenja sportskih terena i generalno infrastrukture.

Kako se inače finansiraju državne potrebe?

Jedan od alata države za vođenje ekonomske politike je fiskalna ili poreska politika. Ako je posmatramo kao vagu, na lijevom tasu te vage se nalazi prikupljanje poreza. Državni i entitetski nivo donose razne propise kojima utječu na nivo oporezivanja. Naplaćuju se, recimo, PDV, akcize, doprinosi na rad i porez na dohodak. Kada kupite nešto u radnji, 17% tog iznosa ide državi na jednu hrpu, sa koje se otplaćuju dugovi, a onda novac dalje usmjerava prema državnom i entitetskom nivou. Tako se stvara ravnoteža sa desnim tasom, stranom potrošnje, gdje se troši ono što se prikupilo. Ako nema dovoljno novca, onda se podižu krediti i tako finansiraju rashodi. Vjerujem da možete pretpostaviti da kada politika zapošljava svoje poslušnike, opterećuju desni tas vage, a kako bi se uspostavila ravnoteža, onda se podižu ili uvode novi porezi. Porezi imaju opštu namjenu. Oni se uzimaju na različit način, a iz njih se mogu finansirati različite društvene potrebe.

Postoje i akcize, za koje ste vjerujem čuli, ako ništa sigurno ste čuli za akcize na gorivo i duhan. Akcize se namjenski ubiru i po logici i ekonomskoj opravdanosti bi trebale i namjenski da se troše. One bi trebale da budu posebna vaga, sama za sebe. Naprimjer, prikupljena akciza na duhan da se usmjerava prema zdravstvu. Međutim, prevelikim birokratskim i administrativnim opterećenjem, vlast nema dovoljno novca za svoje glasačko tijelo, pa onda umjesto namjenskog usmjeravanje akciza u korisnu svrhu, taj novac služi za popunjavanje raznih rupa. Lakše je reći da nema novca za ceste, nego za plate i penzije. Onda napišete zakone pa sve što radite bude po zakonu.

Dolazimo sada do načina kako pomoći i finansirati sport u Bosni i Hercegovini. Pored akciza na gorivo i duhan, spomenut ću sada i jednu drugu akcizu, a to je akciza na pivo. Ne znam koliko znate, ali godišnje se namjenski kroz akcizu na pivo prikupi najmanje 50 miliona KM. Taj novac ide potpuno nenamjenski i troši se na plate javnog sektora, penzije, službene automobile, sitni inventar, reprezentacije i sve što je trošak budžeta. Akciza na pivo se ne treba trošiti na taj način. Jedna od ideja jeste da se prikupljeni novac može iskoristiti da se uplati ili u namjenski državni fond iz kojeg bi se finansirao sport i sportaši u cijeloj državi, ili da se namjenski usmjerava prema entitetima, kako se već sada dijele akcize, ali danovac ide isključivo za finansiranje sporta. Zamislite takvu hrabru i odgovornu odluku naših donosilaca odluka da se godišnje za finansiranje sporta izdvaja godišnje 50 miliona maraka.

O kojoj količini novca je riječ, najbolje pokazuje podatak da se sa godišnje prikupljenim akcizama na pivo može izgraditi nacionalni stadion! Za jedan mandatni period, za finansiranje sporta u Bosni i Hercegovini bi bilo osigurano 200 miliona maraka. Vama ostavljam na volju da razmislite šta se sve može svake godine izgraditi / finansirati sa 50 miliona maraka, od raznih dvorana, bazena, stadiona, do ulaganja u pripreme različitih reprezentacija i sportaša. Koliko se samo može razviti amaterski sport, ili ulagati u omladinske sektore, time dodatno pomoći dugoročnom što boljem razvijanju naših talenata. Ovaj novac ne treba gledati kao trošak već kao investiciju koja će donijeti još više novca u budućnosti kroz našu promociju u svijetu. Koliko će samo novaca dobiti naš fudbal zbog plasmana na evropsko ili svjetsko prvenstvo, što će opet biti iskorišteno za investiranje u bolje uslove za razvoj sporta. Zašto na početku mandata ne napraviti četverogodišnji plan za razvoj i unapređenje sporta u Bosni i Hercegovini. U planu se može navesti koji će se stadioni ili dvorane graditi, definisati iznos koji će služiti za pokrivanje troškova priprema i odlazaka raznih reprezentacija na velika takmičenja, a na kraju zašto ne napraviti i fond nagrada za pobjednike nacionalnih prvenstava.

Ovaj novac se može iskoristiti i da se namjenski osigura dio novca za finansiranje naših najuspješnijih sportista kada završe karijere, da se zna da država stoji iza njih, kad su oni već ranije stajali iza države. Neograničene su mogućnosti kako se novac može koristiti kada postoji volja da se tako nešto uradi. Trebamo li naše plivače tjerati da idu u susjedne zemlje da treniraju jer kod nas nemaju adekvatne uslove? Trebamo li ih tjerati da se odriču državljanstva zemlje u kojoj su rođeni jer ne mogu nastupati svoju domovinu?

Donošenje političke odluke da se želi pomoći sport u Bosni i Hercegovini, znači da se akciza na pivo počne namjenski usmjeravati u razvoj sporta. Sve ostalo je populizam nadležnih o nekoj kao brizi za naše sportiste.

P.S. 50 miliona KM godišnje nas košta 2.083 viška zaposlenih stranačkih uhljeba.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija

Begagić: Mogu sama
Šehić: Sat apokalipse