Kada sam pripremao svoj prvi tekst za Nomad, izbor teme nije bio slučajan. Ciljano sam nastojao ukazati na problem penzionog sistema u Bosni i Hercegovini. Tada sam pisao o broju stanovnika u BiH, iseljavanju, broju radnika i penzionera, smanjenom broju upisane djece u škole i generalno projekcijama šta nas čeka. Krajnji zaključak teksta je bilo jedino logično pitanje koje sebi može postaviti mlada osoba u tridesetim – „a ko će meni zaraditi penziju?“ Mnogi me mladi upravo to pitaju, koja je svrha plaćanja doprinosa državi, ako sutra neće biti nikoga da meni plaća i hoće li uopšte biti penzije za nas kada ostarimo.
Rješenje naravno nije jednostavno da se može realizovati preko noći, ali treba napraviti prvi korak i krenuti sa reformama koje mogu unaprijediti i status trenutnih penzionera, ali i pripremiti ekonomiju za ono što nas čeka. O tome sam toliko puta pisao i ukazivao, nudeći konkretne korake i ideje. Umjesto shvatanja dubine problema u kojem se nalazimo, gdje je potrebno uzeti manje, da bi kasnije bilo više, vlast nas (ni)je iznenadila svojim razmišljanjima kako riješiti problem. Prijedlog je jednostavan, umjesto do 65., sada ćete raditi do 67. godine! Ko zna, možda zbog masovnog egzodusa mladih, koji se svakodnevno dešava, produže i do 70. godine. A kada je tako, zašto nam uopšte treba penzija? Zašto svi ne bismo radili do smrti, taman će nam plata biti veća od penzije, a državi ćemo radosnog srca uplaćivati visoke doprinose?
Naravno, posljednje rečenice su sarkastično napisane, ali sada ide ozbiljna analiza ovog, potencijalnog poteza. Iskreno, ova najava me nije iznenadila. Razlog je jednostavan – starijih je sve više, mladih je sve manje. Agencija za statistiku BiH je objavila prije nekoliko godina da radnici stariji od 50 godina čine oko 42% svih zaposlenih radnika, ili na svakih pet radnika, dva su starija od 50 godina. To vam znači da će minimalno 300.000 radnika u narednih 10-15 godina biti dio penzionog sistema. Koliko će mladih u istom periodu otići iz države? Ovo otvara pitanje održivosti i punjenja penzionog fonda, koji je svakako na budžetu. Ako nedostaje uplaćenih doprinosa, penzije se namiruju iz drugih poreza. Ako produžite radni vijek, manje će vam ljudi, logično, ulaziti u penzioni sistem, a time će biti manji pritisak i za isplate penzija.
Šta ovo znači u finansijskom dijelu za jednu osobu?
Prikazat ću dva primjera sa dvije osobe koje rade cijeli život, uplaćuju doprinose na dvije različite plate i koliko bi ih to dodatno koštalo u smislu troškova. Radi lakšeg razumijevanja, uzet ćemo jednu osobu koja ima platu 600 maraka i drugu koja ima 1.000 maraka. U pitanju su neto plate, bez toplog obroka i drugih neoporezivih naknada. Za prvu osobu, poslodavac uplaćuje 211 maraka doprinosa za PIO svaki mjesec, dok za drugu osobu poslodavac uplaćuje 359 maraka. Da ne bude zabune, ovaj iznos ne uključuje druge poreske izdatke poput poreza na dohodak, doprinosa za zdravstvo i nezaposlenost. Dakle, u prvom slučaju, godišnje poslodavac uplati za tog radnika 2.532 marke doprinosa za PIO ili 101.280 maraka za radni vijek od 40 godina. U drugom slučaju, poslodavac za vas uplati 172.320 maraka. To je vaš zarađeni novac, koji je poslodavac za vas uplatio. Ogroman novac, zar ne?
Šta se sada dešava sa vašim novcem? Da li on ide na neki poseban podračun i čeka vas kada odete u penziju, bez obzira koliko ćete dugo koristiti penziju? Naravno da ne. Ovaj novac se isplaćuje postojećim penzionerima, a vama se evidentira da ste uplaćivali novac. Ustvari, vas ne bi trebalo da čeka samo taj uplaćeni novac, već puno više, zbog vremenske vrijednosti novca. Jedan marka danas nije isto kao jedna marka prije recimo 20 godina. Da ste svaki mjesec uplaćivali isti iznos na štedni račun i da ste imali neku minimalnu kamatnu stopu, za 40 godina biste imali pravo malo bogatstvo! Ono što je najbitnije jeste da ćete vi penziju koristiti dokad god živite, ali ne u onom iznosu koji ste u konačnici uplatili, podijeljeno na očekivani životni vijek, nego dosta manje. Podaci Agencije za statistiku pokazuju da je procijenjeni životni vijek muškarca u BiH 73,7 a žene 78,8 godina. Da pojasnim, ako ste muškarac, radili ste 40 godina, otišli ste sa 65 godina u penziju, očekivanje je u prosjeku da ćete 8,7 godina primati penziju. Preračunato, kada bi vam se hipotetički isplatila suma koju ste uplaćivali za 40 godina na platu od 600 maraka, vaša penzija za očekivani životni vijek bi trebala biti 970 maraka. Naravno to neće biti slučaj i vi ćete do kraja života dobiti daleko manje novca nego što ste uplaćivali.
Logika pomjeranja granice na 67 godina starosti znači da ćete dvije godine duže raditi, da ćete dvije godine duže plaćati porez državi i da ćete dvije godine kraće koristiti penziju. Ako nekada pomjere granicu za penziju na 70. godinu života, dodajte na ovo sve tri godine. Jednostavno, vi ćete platiti za loše poteze politike i donosilaca odluka koji nisu na vrijeme shvatili dubinu problema.
Zbog toga, nama sada trebaju radikalna razmišljanja, kako bismo bar pokušali usporiti iseljavanje iz Bosne i Hercegovine, ali bez onih fraza „da li taj model ima u nekoj razvijenoj zemlji“. Ako znamo da nam mladi i noseći sloj društva, koji je ujedno i najveći potrošač (u pozitivnom smislu), napušta državu, dijelom i zbog uslova rada, iako ovaj razlog nije jedini, zašto ne bismo onda razmislili o modelu da zaposleni radnici do recimo 35 godina starosti ne plaćaju državi nikakve doprinose i poreze na rad? Jednostavno, bruto plata bi bila ustvari neto plata. Sve što radnik zaradi, njegovo je.
Zašto takva radikalna mjera? Jednostavno, ako jedna mlada osoba napusti državu i ode vani, država svakako neće ništa od njega naplatiti, čak ni PDV koji bi trošio od svoje plate. Iz zemlje će odvesti i svoje dijete, čime se stvara i problem održivosti vrtića i škola, generalno ugrožava se i sistem obrazovanja. Koga će sutra učiti nastavnici i profesori, kako će ispuniti norme? Odlaskom se stvara i problem održivosti penzionog i zdravstvenog sistema, jer će biti sve teže i teže iste finansirati. Naravno, bit će dušebrižnika koji će odmah reći kako je to “nemoguće“, „šta hoće mlada osoba tim da ne plaća porez“, ili tipa „tako je svugdje, kako se u Njemačkoj plaća“ i sl. Svi zaboravljaju da mi nismo takvo društvo i da ima dosta faktora koji tjeraju ljude odavde, ali i koji privlače naše mlade u te zemlje. Radikalno vrijeme traži radikalne poteze.
Doveli smo se u situaciju da je danas mlada osoba „oskudni resurs“ i da ga na svaki način treba zadržati u državi, pa čak i po cijenu ukidanja svih poreza i doprinosa na rad, ako će to značiti da će ta osoba ostati da živi i radi u državi i troši svoj novac ovdje. U konačnici, kroz potrošnju, država će prikupiti i dosta više PDV-a nego sada. Državi je daleko jeftinije zadržati mladu osobu u državi, po cijenu oslobađanja od svih poreza i doprinosa na rad, nego ga pustiti da ode vani sa svojom porodicom. Međutim, mnogi to ne shvataju, kao što su me napadali prije četiri godine kada sam ponudio koncept minimalne plate od 750 maraka sa 250 maraka doprinosa kao model pokretanja naša ekonomije. Optuživali su me da time želim dovesti do kolapsa PIO sistema. Do neodrživosti sistema i kolapsa ne dolazi zbog mojih ideja već zbog njihovih poteza.
Iskustvo me naučilo da čim se nešto spominje u javnosti, o tome se ozbiljno razmišlja. Sjetite se samo teme „akciza na gorivo i zamah u cestogradnji“ što se dešavalo prije tačno četiri godine. Uvijek će biti veći problem oni koji komentarišu i nude druga rješenja, nego oni koji nude prijedloge da radite gotovo do smrti. Prvi će uvijek biti negativci, a drugi pozitivci koji se brinu za svoje građane. U državi u kojoj se ništa ne dešava spontano, već skontano, upravo je to problem. To vam je kao primjer požara, gdje svi govore da vatru treba gasiti vodom, ali onaj ko upravlja situacijom vidi pored sebe bure nafte i kaže šta vi znate i paničite, tekućina je tekućina i tekućinom se gasi požar, optužujući vas da ne treba otići po vodu, već istresti gorivo na vatru. Ishod svi pretpostavljate.
P.S. Sretne nam najave povećanja struje, gasa, goriva, i čega sve ne do kraja godine.