foto: Dženat Dreković/NOMAD

Hadžić: Zašto mladi radnici ne bi trebali plaćati doprinose

Dugo jedna ekonomska tema u javnosti nije izazvala toliko polemike i pažnje kao najava da su u parlamentarnu proceduru upućeni prijedlozi Zakona o porezu na dohodak i Zakona o doprinosima, koji bi „trebali pomoći i olakšati privrednu aktivnost u Federaciji Bosne i Hercegovine i povećati plate radnika“. Generalna falinka tih prijedloga zakona jeste što su pisani prije nekih pet godina i što u ovoj formi ne odgovaraju trenutnom ekonomskom sistemu Federacije BiH, a u konačnici i Bosne i Hercegovine. O tome sam detaljnije već pisao, a nakon pritiska javnosti, medija, pa i nas ekonomista, zakon je, bar privremeno, gurnut u stranu, jer su i sami donosioci odluka shvatili da su promašili cijeli fudbal u taktičkom smislu, počevši od načina kako su prijedlozi upućeni u proceduru, polu-tajno, preko vrijeđanja novinara i ekonomske struke, do pojedinih dijelova samog teksta zakona.

O tome ne želim pisati, ali želim o jednoj ideji, koju sam nedavno plasirao javnosti, a to je da mladi ne trebaju plaćati državi doprinose na svoje plate. Kako to obično kod nas bude, nekima je to obična budalaština jer „svi trebaju plaćati poreze i doprinose bez izuzetka“, drugima je ideja „zanimljiva, ali nerealna“ ili bolje reći teško provodiva. U Bosni i Hercegovini je sve teško provodivo, jer donosiocima odluka je mrsko provoditi reforme i rješavati stvarne probleme građana. Umjesto toga, rade ono što najbolje znaju, a to je „rješavanje“ problema koje sami stvaraju. A najveći problem naše države – iseljavanje mladih, svakim danom postaje sve većim i većim.

Centralna teza moje ideje jeste da mlade osobe u Bosni i Hercegovini do recimo 35. godine života ne bi trebale plaćati doprinose po osnovu zarađene plate. Ne volim inače postavljati ovako fiksna ograničenja – postavit će se pitanje zašto osoba koja je tek napunila 35 godina ne može koristiti navedeno pravo, a neko ko je možda nekoliko mjeseci mlađi može. Ovu granicu sam naveo okvirno radi jednostavnijeg predočavanja koristi koju bi imala država jer državi je važno zadržati mladu osobu u Bosni i Hercegovini, čak i po cijenu da ne plaća doprinose.

Prvi korak u pripremi ovog komentara bilo je istraživanje broja mladih osoba koje su napustili državu. Naša statistika inače ne vodi evidenciju o broju osoba koje su napustile državu, što predstavlja veliki problem za analizu podataka. Ipak, možemo reći da imamo sreću, jer podatke možemo pronaći u Eurostatu, u nekoliko različitih baza podataka.

Kada pogledamo podatak o stalnim boravišnim dozvolama, u 2014. godini je 336.327 naših državljana imalo stalnu boravišnu dozvolu u EU, dok je taj broj u 2019. godini narastao na 444.957, što je 108.630 stalnih boravišnih dozvola više. Ovaj podatak ne otkriva mnogo osim da smo u navedenom periodu ostali bez 108.630 naših državljana.

Druga baza podataka na Eurostatu otkriva dobnu strukturu naših građana kojima je izdata dozvola: 2014. godine 51,77% svih dozvola izdata je populaciji dobne skupine 15-44, dok je 2019. godine procent za ovu skupinu povećan na 53,51%. Iako povećanje nije tako veliko u relativnom omjeru, u apsolutnom omjeru je dosta veće jer je značajno povećan broj izdatih dozvola u istom periodu. Uglavnom, broj osoba u ovoj skupini je povećan za 63.980.

Često sam znao čuti komentare da je bolje da država svake godine možda i ostane bez više desetaka hiljada mladih nego da se ugrozi održivost penzionog sistema. Ali, problem je dosta složeniji. Ako uzmemo broj osoba sa stalnim dozvolama u kategoriji 15-44 koji su se iselili iz naše države i koliko njihov odlazak košta našu državu, odnosno koliko naša država gubi, onda je matematika vrlo jasna.

Pod pretpostavkom da je svaka osoba bila zaposlena u našoj državi, država više od tih osoba neće naplaćivati doprinose i poreze, kao što ove osobe više neće trošiti svoj zarađeni novac u Bosni i Hercegovini, što za državu znači i manje PDV-a. Da ne uzimamo u obzir godišnje povećanje po osnovu iseljavanja, uzet ćemo primjer izračuna gubitka u 2020. godini.

Da su navedene osobe ostale zaposlene u Bosni i Hercegovini i da su radile prosječno za 900 KM mjesečno – ili 1.548 KM što je bruto plata ili plata sa doprinosima – samo po tom osnovu imamo manju ekonomsku aktivnost od 1.188.492.532 KM. Ovaj broj dobijemo kada pomnožimo bruto mjesečnu platu od 1.548 KM sa brojem osoba koje su otišle iz Bosne i Hercegovine u 2019. godini u odnosu na 2014. godini i pomnožimo sa 12 mjeseci. Od ovog iznosa, 690.984.030 KM se odnosi na plate, a 497.508.501 KM na doprinose i poreze na rad. Svaka naredna godina znači još toliko izgubljene naplate poreza, doprinosa i manje ekonomske aktivnosti.

Ključni problem iseljavanja jeste smanjenje radne snage. Radna snaga, za one kojima ekonomski pojmovi nisu bliski, uključuje zbir zaposlenih i nezaposlenih radnika. Unutar ovih kategorija ima različitih kretanja iz kategorije „nezaposleni“ u kategoriju „zaposleni“, ali i u obje kategorije kroz iseljavanje. Time država smanjuje svoj dugoročni ekonomski potencijal, jer novac i možemo naći, ali ko će ostati da radi u državi. Preduzeća se već sada suočavaju sa problemom pronalaska radnika. U isto vrijeme, mi, radnici, suočavamo se sa problemom održivosti penzionog sistema u budućnosti. Ko će meni osigurati penziju je sasvim opravdano pitanje svake mlađe osobe u državi. Ako se iseljavanje nastavi, svi smo u ogromnom problemu – mi koji ostajemo ovdje.

Ovo ću pokazati na osnovu zvaničnih podataka. Nedavno je Populacijski fond Ujedinjenih naroda (UNFPA) u Bosni i Hercegovini u saradnji sa Agencijom za statistiku Bosne i Hercegovine, Federalnim zavodom za statistiku Federacije Bosne i Hercegovine i Republičkim zavodom za statistiku Republike Srpske izradio Projekcije stanovništva Bosne i Hercegovine za period 2020-2070.

Iako je ova analiza dobro urađena, rađena je na osnovu pogrešne osnove – početni broj stanovnika u 2018. godini u Bosni i Hercegovini iznosi 3,49 miliona stanovnika, što znači da nije bilo iseljavanja od 2013. godine i Popisa stanovništva. Ali bez obzira na to, ako i uzmemo da je ovaj podatak ispravan, u gadnom smo problemu. Ali prvo ću citirati dio koji kaže da je:

„…analiza stanja stanovništva potvrdila da je Bosna i Hercegovina zemlja sa ‘najnižim niskim’ fertilitetom na svijetu (1,25), visokim nivoima migracija i starenja stanovništva, kao i sa duboko ukorijenjenim rodnim nejednakostima. Do 2070. godine će takvi demografski trendovi i nejednakosti dovesti do smanjenja ukupnog stanovništva za preko 50%, dok će demografska struktura naginjati starijoj populaciji (sa njenim udjelom u ukupnom stanovništvu od preko 40%). Sektori koji su presudni za socioekonomski razvoj zemlje, kao što su obrazovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, biti će u ozbiljnoj opasnosti da podbace u radu, dok će se tržište rada suočiti sa nedostatkom kvalificiranih radnika i profesionalaca.“

Detaljno sam analizirao navedene varijante i ono što nas čeka. U 2018. godini, koja je početna, broj stanovnika u kategoriji 18-64 je iznosio 2,31 milion, dok je taj broj kod starijih od 65 godina iznosio 575.271. Zanimalo me šta će se desiti 2050. godine, kada bih trebao otići u penziju, ukoliko do tada budem živ. U toj godini, prema varijanti koja će uključivati realni nivo iseljavanja, broj stanovnika u kategoriji 18-64 će iznositi 1,14 miliona (smanjenje za malo više od 50%), dok će broj starijih, uključujući i mene, iznositi 879.829 ili preko 300.000 stanovnika više! Opet napomena, početno stanje projekcije je da je 2018. godine u državi bilo 3,49 miliona stanovnika.

Ako već znamo ove trendove, zaključke koje su donijeli stručnjaci, i ako vidimo svojim očima da bez mladih meni neće imati ko zaraditi penziju, ako ostanem da živim u Bosni i Hercegovini, onda se postavlja pitanje zašto država ne uradi sve što je u njenoj moći da pokušamo zadržati mlade, pa makar i sa takvim poreskim stimulacijama koje će uključivati ukidanje plaćanja svih doprinosa. Logika je sljedeća: ako mladu osobu pokušamo zadržati sa znatno većom platom, ostat će da živi i radi u zemlji. Djeca će ići u škole i vrtiće, čime stvaramo priliku za demografsku obnovu društva. Veća potrošnja znači veću ekonomsku aktivnost, otvaranje većeg broja radnih mjesta, a time i više prikupljenih poreza kroz potrošnju, a to je PDV. Penzioni sistem je svakako već sada dio budžeta Federacije, što znači da mu je apsolutno svejedno kako će se penzija isplatiti, da li kroz prikupljene doprinose ili kroz više prikupljenog PDV-a.

Ili druga ideja može biti, ako već postoji bojazan, da mladi bar ne plaćaju doprinose za zdravstveno osiguranje, ali bi bili osigurani, a teret osiguranja bi se postepeno prenosio na kasnije godine. Kolika je vjerovatnoća da će jedna mlada osoba u dvadesetim koristiti uslugu zdravstvenog osiguranja u usporedbi sa osobom koja će ubrzo u penziju? Alternativu ovim razmišljanjima svakodnevno vidimo.

Nisam zaboravio spomenuti i koliki gubitak imamo kao društvo zbog ulaganje u obrazovanje osoba koje su napustile državu. U jednom od prethodnih tekstova za NOMAD naveo sam podatak iz studije koju je radila Westminster Foundation for Democracy, koji se odnosi na troškove iseljavanja mladih iz BiH. Po ovoj studiji gubimo i do 34.000 EUR po jednoj fakultetski obrazovanoj osobi. Pomnožite to sa brojem osoba koje su van BiH i dobit će te stotine miliona direktnog gubitka kroz troškove iseljavanja. Neko može pitati – šta ako neko ko je bio oslobođen plaćanja poreza i doprinosa odluči napustiti zemlju – jedno od mogućih rješenja može biti da poslodavac može aplicirati za svog radnika za takvu poresku olakšicu, da mu isplaćuje punu bruto platu, što znači nula poreza i doprinosa državi od tog radnika, ali ako radnik prije 45. godine odluči napustiti državu, imat će obavezu retroaktivno platiti poreze i doprinose za sve godine i mjesece ostvarene pogodnosti, što znači da će imati „poreski dug“ kojim država može zaštititi svoje interese.

Ideja pozitivne poreske diskriminacije nije nova. U našim zakonima, pozitivna diskriminacija postoji za niskoproduktivne sektore u ekonomiji. Ako možemo dati poreske olakšice za one koji su niskoproduktivni, zašto ne bismo mogli i za one bez kojih nikako ne možemo imati budućnost, a to su mladi. Ako neko traži primjer slične prakse iz drugih država, reći ću samo – fokusirajući se godinama samo na održivost budžeta i ne slijedeći pozitivne prakse iz svijeta i ne pokušavajući riješiti ni aktuelne ni eventualne buduće probleme, ugrozili smo održivost države.

Iskreno se brinem šta će nas dočekati za 30 godina, ali znam da ako tek za 20 godina „počnemo rješavati“ ovaj problem, od države ne mogu ništa očekivati. Zato, možda je krajnje vrijeme da donosioci odluka počnu rasmišljati “outside the box”.

Faruk Hadžić

Hadžić: Povećanje izvoza
Hadžić: Energetska recesija