Krajem marta u Sarajevu i Mostaru je promovirana knjiga „Grebo“. Autor Boro Kontić pokušao je osvijetliti životni put Zdravka Grebe, uglednog profesora sarajevskog Pravnog fakulteta, jugoslovenskog i bosanskohercegovačkog političara s kraja 1980-ih, intelektualca, učesnika i promotora rasprava o važnim pitanjima našeg javnog prostora u rasponu od pola vijeka. Knjigu otvara njegovo prvo javno pojavljivanje juna 1968. na studentskim demonstracijama u Sarajevu a zatvara šetnja od Narodnog pozorišta u Mostaru do devastiranog partizanskog groblja u glavnom gradu Hercegovine s proljeća 2018. godine.
U narednim danima objavljujemo tri nastavka iz knjige „Grebo“. Prvi dio „Buntovnik“ vraća nas u 1968. godinu. Drugi dio „Ostavka“ govori o zbivanjima u bh. politici tokom 1989. godine. Treći dio „Karim“ lociran je u 1995., posljednju ratnu sarajevsku godinu.
“Iskreno, da se Sarajevo desilo negdje drugo, cijeli bih život patio što nisam tamo bio”, govori Zdravko Grebo za novogodišnji broj Oslobođenja. Pitanje je: Zašto sam ostao? Početak je 1995. godine. On potcrtava svoju uvjerenost: čak ako bi teza, dovedena do banalnosti, o tri zaraćene strane, o tri nacionalizma, podjednakoj krivici bila tačna – što, naravno, nije – ponovo bi moje mjesto bilo tamo gdje je ljudima najteže. Tim povodom prisjetio se i vremena kada je krajem 1989. zajedno s Emirom Kusturicom organizovao miting pred sarajevskom katedralom. Skupljali su dobrovoljce za pomoć rumunskom narodu.
Od svih objašnjenja zašto nisu napustili Sarajevo koja je dosad čuo, potpisao bi samo tuđa dva, kaže Grebo. Jednog mudraca koji je rekao da mu je tu radno mjesto i jedne mudrice koja je ostala da završi pitu. Svoj razlog ostanka opisao je kao nirvanu: Ne znam nijedno mjesto na svijetu u kojem se tako mogu osjećati. Ne pomiren, već smiren.
Najbitnija je bila prva ratna godina.[1] Sjeća se da je prolazio kroz faze depresije, buđenja, čak je pomišljao da naša borba, ona intimna, individualna postaje besmislena, priznajući da: “većina mojih životnih projekata na kraju se pokazuje kao gubitnička kombinacija.” On je energiju sa sarajevskih ulica ljeta 1968. uporedio s onom na početku rata 1992, smatrajući da je Sarajevo odbranila ulica i mahala.
“Volio bih da iz ovog rata ne izađemo s bilo kakvom Bosnom, nego zemljom u kojoj će biti moguć život – za normalne ljude.”
Jebešzemljukojazidanema
“Krenuli smo iz Hrasnog, hodajući tramvajskom prugom prema gradu. Tramvaj, naravno, nije radio. Grupa je rasla jer smo usput sretali i druge poznanike koji su također krenuli u ‘Slogu’. Ispred je već bila guta ljudi. Čini mi se da sam tada vidio Atilu s pločicom, okačenom na lanac oko vrata, na kojoj je pisalo – direktor. Neko je prokomentarisao, jes’ vidio Atile, jes’ lud. Složili smo se da je Atila pravo lud i krenuli se gurati da što prije uđemo.”
Ovo je sedamnaestogodišnjak koji se 14. januara 1995. tiska s više od hiljadu ljudi pred ulazom u klub “Sloga”. Svi žele prisustvovati koncertu “Rock Under The Siege”. Jedinu organizovanu i ozbiljnu promociju sarajevske alternativne scene započeo je Radio Zid tokom 1994. godine. Subotnji termin ovog radija, poslije deset naveče, nazvan “No Sleep Till” u svakom izdanju nudio je desetine ostvarenja sarajevskih rock grupa za koje je glasalo u prosjeku po hiljadu slušalaca. Među njima i Dino Ćatović, koji će, mnogo godina kasnije, postati član redakcije ove radiostanice. Te januarske večeri samo je jedan od hiljadu tinejdžera, sretnika koji su ušli. Doduše, ne toliki sretnik da bi se popeo na radijator i imao najbolji pogled na binu. Ali na koncertu je trinaest sarajevskih demo bendova za koje će jedan novinar, ne bez patetike, napisati: možda i posljednja linija odbrane urbane materije ovog grada.[2]
“Bacale su se majice u publiku. Siva majica s crvenim slovima: jebešzemljukojazidanema. Besko je nekim čudom uhvatio dvije. A ja sam bio s Beskom i dobio majicu. A uhvatiti majicu ili je dobiti od jarana koji je uhvatio dvije, bilo je ko da si uhvatio milju maraka”, sjeća se Dino. I odgovara na pitanje kakva je bila svirka.
“Kakva može biti od bendova koji su rijetko imali struje da vježbaju, koji su često bili gladni, žedni, isfrustrirani, isprepadani, granatirani, izjebani. Znači, bila je odlična!”
Snimljen je i CD s koncerta i evo šta je zabilježeno na njemu: “Mainthing” (Down), “Rijeci” (Pessimistic Lines), “Story from Sarajevo” (D. Throne), “Ponekad pomislim” (Hindustan motors), “Chala” (Gnu), “A Lot of Idiots per Day” (Grafit), “Sara’s Dream” (Lezi majmune), “Sarajevo Feeling” (Protest), “Pain in Brain” (Sikter), “Gudra” (Sikter), “A.P. Sound” (A.P. Sound), “Vera” (Bedbug), “Dark Side of Me” (Beastly Stroke), “Rock Under The Siege” (Ornamenti).
Bio je to prvi veliki domaći rock koncert pod opsadom.[3]
Novinar Dana, ali i autor emisija na Radiju Zid, Karim Zaimović konstatovaće: Da li će ovaj koncert biti početak ljepšeg muzičkog doba za Sarajevo ili labuđi pjev jedne generacije višestruko sjebane, nemoguće je predvidjeti.
Godinu dana kasnije rat će biti okončan, a u novinskoj anketi o kulturnom događaju godine, januara 1996, Zdravko Grebo izabraće upravo ovaj koncert. “Rock Under The Siege”. Čak je i kod rezigniranog i nostalgičnog sredovječnog čovjeka, kakav sam ja, probudio nadu da Sarajevo ima budućnost u jednoj alternativnoj, subverzivnoj, podzemnoj kulturi, objasnio je svoj izbor. Ta je budućnost, nastavio je Grebo, u ljudima koji danas imaju dvadeset ili dvadeset pet godina, i koji su, uz sva iskušenja, odlučili ostati ovdje.
Nisu svi dijelili ovakve ocjene.[4]
Mobilizacija
Početkom decembra 1994. osnovana je Nezavisna unija profesionalnih novinara BiH. Članovi su bili uglavnom novinari Oslobođenja, nekolicina iz novih medijskih kuća nastalih u ratu te veća grupa slobodnih novinara koji su radili za strane medije i agencije. Stari Savez novinara više se isticao u slizanosti s vlašću i disciplinovanju medija nego u zaštiti prava novinara. Izabran sam za “člana Predsjedništva” i ispalo je da mi je prvi zadatak bio, januara 1995, posjeta Muhamedu Lemešu, zamjeniku ministra odbrane Republike/Federacije BiH. Protestovao sam jer su četiri člana redakcije Radija Zid (pomoćnik direktora, glavni urednik, urednik programa i urednik Zabavnog programa), članovi našeg udruženja, dobila poziv za mobilizaciju. Razgovor je bio kao udaranje u zid, ali posebno pamtim komični detalj jer mi se gospodin Lemeš stalno obraćao sa: Šefe. Ta se uzrečica toliko ponavljala tog maglovitog januarskog jutra u njegovom kabinetu u zgradi Predsjedništva da mi se konačno zakucala u svijest. Zbog najave mobilizacije novinara Zida protestovali su mnogi. Od saopštenja redakcije Zida, s potpisom Zdravka Grebe, do Međunarodne novinarske federacije iz Bruxellesa, koja se oglasila upravo na dan kada je održan koncert “Rock Under The Siege”.
O ovome je pisao i novinar beogradskog lista Vreme Miloš Vasić. Nije imao nikakvu dilemu: Bosanska vlast počela je da tera najnoviju balkansku modu – udri po nezavisnim medijima. Sada je zasmetao Radio Zid, pa neko pokušava da mobiliše njegove urednike.
Nešto vremena za reagovanje u novinama našli su i borci 102. motorizovane brigade. Pod naslovom “Na frontu trebaju svi” postavili su desetak “važnih pitanja” povodom saopštenja redakcije Radija Zid.
Da li smo samo mi dužni domovinu braniti? Nije li previše onih što landaraju? Ko su mladi koji se vozikaju u golfovima, ko su oni koji rade po kafićima, ko su iste face koje švercuju po pijacama, ko su uglađena gospoda u kazinima i otkud kazina u ratu? Jesu li nam potrebne tolike radiostanice? Mnogi bi da Bosnu pjesmom “brane”? Bez uvrede, ali Vaš Zid najviše slušaju pomenuti mamini i tatini sinovi “te oni koji ne znaju šta će po vazdan od svoje dosade i nerada”.
Oštro su im, po običaju, odgovorili iz magazina Dani. Osim što su kritizirali Ministarstvo odbrane, posebnu su pažnju posvetili reakciji boraca. Za Dane, ovo je bio opasan presedan i prvi put da se na velika vrata u politiku uvode borci “kao branioci loših poteza bh. vlasti, koja smatra da će biti bolja ako ne bude medija koji će o njoj govoriti ili pisati”.
Ondašnju novinarku Zida Aidu Kalender u pripremi teksta povodom dvadeset godina koncerta “Rock Under The Siege” iznenadila je činjenica da je koncert, koji je i ona organizovala, tada napadan kao “elitistički bijeg od odlaska u rov”. Ona je smatrala važnim taj “kulturni otpor agresiji” i o tome je govorila u dosta stranih medija i sada je šokirana, čitajući arhivu, da je to u jednom bitnom dijelu javnosti bilo shvaćeno kao zabava za mamine i tatine sinove.
Zdravko Grebo ovo je ocijenio kao najteže iskustvo u ratu. Pismo boraca razumio je kao adresirano njemu, ali suštinski upućeno civilnim vlastima.
Krajem januara 1995. u tekstu za Večernje novine Semezdin Mehmedinović će sumorno zaključiti ovaj slučaj: Novinarski i urednički tim ZID‑a se raspao, ključni ljudi s radija su napustili grad, a cijela stvar se dogodila bez velike halabuke, šaptom…
Helem nejse
U isto ovo vrijeme, krajem januara, Grebo je u Bonnu. Simpozij pod naslovom “Knjige su mostovi”. Na skupu je raspravljano i o temi “Hoće li Bosna biti zaboravljena”, o čemu su govorili eminentni njemački i drugi političari, teoretičari i izdavači. Najviše pažnje izazvala je diskusija Zdravka Grebe u kojoj je on, piše novinarka Sadija Klepo, direktno optužio njemačku javnost za zločin nečinjenja, rekavši da je kulturna pomoć samo maska da se ne bi na pravi način pomoglo. Grebina opaska da će se sudbina Bosne i Hercegovine rješavati samo i jedino tamo gdje ta zemlja postoji, izazvala je negodovanje među predstavnicima bosanske kulture u egzilu, koji smatraju da su za očuvanje bosanskog identiteta jednako važni borci u zemlji kao i oni koji su trenutno van nje.[5]
Pitanje iz novogodišnjeg broja Oslobođenja – o razlozima ostanka u Sarajevu – otvorilo je i veliki intervju za magazin Dani, krajem februara 1995. “Čovjek koji je ostao”, govori Grebo, ne bez ironije, “može značiti i čovjek koji nije imao hrabrosti da ode. Ovi koji su na vrijeme otišli već su napravili što estradnu, što kelnersku, što spisateljsku karijeru. Ostanak u Sarajevu može značiti, pomalo patetično, osjećanje odgovornosti pred istorijskim trenutkom, viteško nepovlačenje i ostajanje uz svoj narod, a može značiti da ne možeš ostaviti babu, majku, sestru, zeta, sestrične i još par ljudi o kojima se nema ko brinuti ako ti potražiš sreću negdje drugdje. Kad sam izlazio, svuda gdje sam bio, bio sam histeričan, neurotičan, vjerovatno i lud za ljude koji su me sretali. Jedino sam u Sarajevu normalan.”
Govoreći o kraju rata, koji se nazire, Grebo je rekao da će ovo biti jedan mučan mir s vrlo nestabilnom državom, ako je i bude. Ona država o kojoj se fantazira, a to je BiH u predratnim granicama, jeste cilj mjeren astronomskim udaljenostima. Vjerovatniji je mir nastao prvenstveno od umora materijala i međusobnih političkih koncesija. “To će biti jedna sužena i sakata država, koja će, ako se uspostavi, biti proizvod vrlo nezrelog i nemoralnog kompromisa.” Mir će biti nepravedan, a može biti samo nametnut. Takav mir ne može dovesti do demokratskog društva.
Prisjetivši se rečenice: da je danas privilegija biti u Sarajevu – kojom su neki stranci često podržavali Sarajlije, Zdravko Grebo prvo je spomenuo: količinu idealizma i naivnosti koja je u “nama blentavim” Bošnjacima sadržana. Onda je podsjetio na “ponesenost, to osjećanje da se prvi put u našim jadnim životima borimo za nešto veliko i pošteno, da smo nemoćni i stoga još veći”, da bi se poslužio slikom: mi smo kao ekipa koja gubi dvadeset razlike i u tajm‑autu na pet minuta do kraja, ohrabri se da krene samoubilački.
Govorio je o političkim zahtjevima pred Sarajevom rekavši: da nema nijednog trećerazrednog svjetskog freelancera koji poslije godine u Sarajevu u tefteru nema deset pitanja o islamskom fundamentalizmu, svinjetini, miješanim brakovima, islamizaciji obrazovnog sistema i Armije BiH. Prema njemu, inicijalna greška s kojom počinje tragedija BiH jeste ignorantsko nerazumijevanje Bosne od ljudi koji bi trebali njene probleme tobože riješiti. Istovremeno, nastavio je, nema nijednog novinara, političara, pisca, humanitarnog radnika koji je odlazeći na Pale ili u Grude, ponio arsenal pitanja o ljudskim pravima, slobodi medija, parlamentarnom životu itd.
Govorio je i o medijima u Sarajevu uočivši čudan fenomen – nema medija, postoje samo novinari. Zaključio je intervju svojom najdražom bosanskom izrekom: Helem nejse. To je, prema njemu, tolerantnost, ali i tvrdoglavo ostajanje pri svom vlastitom stavu.
Dani
U februarskom intervjuu za Dane Grebo je upitan i o svom nesporazumu s ovim magazinom. Sve ove ratne godine postojala je nesumnjivo čvrsta i prijateljska veza između magazina i njega. Početkom 1995. poslao im je pismo demanti. Njihov kraći tekst o tome da je prisustvovao sastanku “nekoliko ministara, poznatih javnih ličnosti, opozicionih političara, intelektualaca… na kojem je Haris Silajdžić htio osnovati novu stranku”, nazvao je bezrazložnom lažju.
Svoj tadašnji nesporazum s Danima objasnio je njihovim prisvajanjem prava na avangardnost, demokratičnost i nezavisnost. Nije htio biti zloban, ali je ustvrdio da bi se pažljivim listanjem novina pokazalo da Dani nisu sami vrh profesionalnog i hrabrog novinarstva, nego su se i oni povijali kako su vjetrovi puhali. Podsjetio je da su “dva (misli još i na Slobodnu Bosnu) korifeja nezavisnog novinarstva izabrala za ličnost godine predsjednika (Izetbegovića), a za najšarmantnijeg – premijera (Silajdžića)”.[6]
Samo dva mjeseca kasnije, pri kraju uvodnika Dana, koji je potpisao glavni i odgovorni urednik Senad Pećanin, vjerovatno nakon odluke Soros fondacije o dodjeli sredstava medijima, napisano je: Izlazićemo i uprkos Zdravku Grebu i njegovoj Fondaciji Otvoreno društvo čiji mizerni moralni pigmeji čine sve u okviru svojih (velikih) moći da nam otežaju rad.
U to vrijeme, aprila 1995, Zdravko Grebo više nije bio direktor Soros fondacije. Zadržao je poziciju predsjednika Upravnog odbora. U onom intervjuu s kraja februara 1995. bio je pitan i govorio je o odlukama fondacijskog Odbora za medije. Iako je on lično bio pristalica principa selektivnosti u dodjeli grantova medijima, kaže – stav Odbora bio je drugačiji. Njihov osnovni argument bio je održati medijsku scenu u životu. Fondacija je prihvatila taj princip, “ne mojom zaslugom”: U Beogradu i Zagrebu, Fondacija je imala svoje favorite. Ovdje je bilo sasvim drugačije. Kod nas su podržavani čak i državni mediji, što se u Fondaciji nikad ne smije raditi.
Na kraju je dijelom dao za pravo kritikama iz magazina Dani: “da je u tim odlukama, evo vam mala satisfakcija, bila dobra doza kukavičluka i oportunizma, ja danas ne sporim”.
Monitor
U Sarajevo je stigla i novinarska ekipa podgoričkog Monitora. U grupi antiratnih aktivista (Beograd, Podgorica, Novi Sad, Zagreb) koji su došli u Sarajevo. Primjećuju da u gradu pod opsadom ima dnevno više kulturnih događaja nego u glavnom gradu Crne Gore za sedmicu. Čitaju najave: obilježavanje sto godina francuskog filma, proslava četrdeset pet godina Univerziteta, predstave u Kamernom teatru svake večeri, pozivi na učenje stranih jezika na svakom ćošku i obavještenje o početku rada plesne škole. Nezaobilazni sagovornik je Zdravko Grebo, koji govori o Radiju Zid: sve smo shvatili kao kulturnu misiju, a naš je zadatak da budemo urbani radio. Uspjeli smo jer imamo više slušalaca nego što je urbanih ljudi u Sarajevu.
O još jednoj temi Grebo govori za splitsku Slobodnu Dalmaciju – prebacivanju ličnih tragedija na vlastito djelo. U Sarajevu, tvrdi, više nikome ne možeš reći da je loš pisac, loš novinar ili glumac jer je opštevažeći odgovor: ja sam ostao u Sarajevu. Ko god je otpatio tri godine u Sarajevu, govorio je, moralni je heroj, ali to nema nikakve veze s njegovim profesionalnim kvalitetom. Pristojni ljudi ne pričaju o svojim jadima javno, ali svijet, suočen s grižnjom savjesti, to itekako plaća pa je, veli Grebo, prava bujica smeća objavljena o Sarajevu: sarajevski dani, sarajevske noći, pisma iz Sarajeva, sarajevske suze, dječiji dnevnici…
On je u istom intervjuu za tu “sezonu odbrane Sarajeva kulturom” ustvrdio da se neslavno završila. Prema njemu, sljedeća faza života u opkoljenom gradu bila je sezona ljudskih prava. Ispričao je svoje iskustvo s dolaskom poljskog diplomate Mazowieckog (Tadeusz Mazowiecki), koji je, kaže, tražio ljude da mu pripomognu u sastavljanju izvještaja: Ne znam je li dopuštena ova osobna nota žuči, ali ustao sam iz kreveta da bih se s njim susreo, da bih ustanovio da me on uopšte ne sluša, i da, dok mu za doručkom u “Holiday Inn” hotelu, curi jaje niz bradu, on ne razmišlja o sarajevskim problemima, nego o letu kojim popodne mora otići iz Sarajeva.[7]
Kultura je još jednom njegova tema, maja 1995. Povod je treći broj Zidnih novina, književnog časopisa koji su on i Zid počeli štampati i koji donosi tekstove i kratke priče svjetskih autora. U međuvremenu, Zid je objavio knjige Hijatus Nermine Kurspahić, Konačari Nenada Veličkovića, Sarajevski pasijans Alme Lazarevske, Pjesme iz Sarajeva Maruše Krese, ratnu monografiju o Mostaru…[8]
Grebo tog maja 1995. kaže da je vrijeme, nakon tri godine, da se insistira na određenim estetskim i kulturnim vrijednostima. To treba uraditi i u teatru, filmu, muzici. Vrijeme degutantnog, svaštarskog tzv. duhovnog otpora, iako je bilo korisno dati znak da smo živi, prošlo je.[9]
Alan Ford
Desilo se tokom rata da je naš sin Slaven ostao kod svoje nane. Alma i ja u našem stanu. Nekoliko sitnih kilometara između ta dva stana, u gradu pod opsadom, bilo je nesavladivo. Grad je granatiran i jednostavno smo morali čekati jedno mirnije prijepodne da vratimo dijete. Čekanje se odužilo, a morao sam mu poslati nešto iz njegove torbe što je jedanaestogodišnjaku, čak i u ratu, bilo “neophodno”. Nekoliko igračaka i cijeli bunt stripova Alan Ford. Dilemu kako obaviti tu složenu operaciju prekinula je punica. Njen prvi komšija bio je šef policijske stanice u kvartu gdje smo mi stanovali. Logika je bila jednostavna. Ja se trebam spustiti samo sto metara do policijske stanice, a komandir će svojoj komšinici donijeti kesu sa stripovima. Kad s posla krene doma.
Rano je jutro, koristim prekid bombardovanja i od ulaza do ulaza, preko unutrašnjih dvorišta brzo se sjurim do policijske stanice. U ulaznom hodniku na nekoj klupi zatičem profesora Mehu Bašića. Čim me je vidio, odmah je brzo i poluglasno rekao: “Zovi Grebu.” Utom se otvaraju vrata i dežurni policajac, nakon što je profesoru pokazao da uđe, pogledao me je upitno. “Imam dogovor da ovu kesu predate šefu. Zna on šta će s njom”, kažem mu. Nakon što je telefonski dobio odobrenje, preuzeo je kesu i ja sam se istim putem vratio kući. Nazovem profesora Grebu i kažem mu šta sam vidio. Samo je opsovao i morao sam ga pitati šta se desilo. “Juče smo popodne sjedili u nekoj kafani i profesor Bašić je imao cijelu tiradu o Aliji Izetbegoviću. Što kažu, kritički se osvrnuo na lik, djelo i ratni doprinos aktuelnog predsjednika. Ja sam otišao nešto ranije, tako da nisam prisustvovao policijskom dolasku.” Šta ćeš sad, pitam. A zvat ću gdje treba, šta bi drugo!
Ovo se desilo 3. avgusta 1995, čitam u saopštenju Socijaldemokratske partije, koja u otvorenom pismu ministru unutrašnjih poslova Bakiru Alispahiću protestuje “zbog privođenja, vrijeđanja, maltretiranja i stavljanja u pritvor” prof. Mehe Bašića, funkcionera ove stranke, samo zato što je u društvu svojih kolega, univerzitetskih profesora, “iznio svoje kritičko mišljenje o aktuelnoj političkoj situaciji i nekim nosiocima najodgovornijih političkih – državnih funkcija”. Znači li da je ponovo na snazi krivično djelo verbalnog delikta, upitali su iz SDP‑a. U odgovoru policije profesor Bašić je optužen da je “narušavao javni red i mir u ugostiteljskom objektu u potpuno alkoholiziranom stanju”. Ovo je, kao netačno, demantovano iz SDP‑a s dodatnim argumentom: priveli su ga pripadnici Državne bezbjednosti MUP‑a, što otvara pitanje “zašto je pušten iz pritvora bez podizanja prijave”.
Svoje mišljenje iznio je i Edhem Bičakčić, potpredsjednik SDA, vršilac dužnosti člana Predsjedništva BiH, ali i “dugogodišnji pacijent Službe državne bezbjednosti” u prošlom političkom sistemu. On je sve ocijenio kao “kafansko doušništvo, dežurno policijsko uho koje odlučuje o političkoj podobnosti”. Njega je ovaj slučaj podsjetio na jedan stariji, iz socijalističkih vremena, kada je jedan pjesnik “sa četrdeset pet kilograma težine napao petoricu kelnera gedžovana od po dva metra, vrijeđao ih i tukao”. Bičakčić je izrazio nevjerovanje da se jedan “univerzitetski profesor, doktor nauka, cijenjeni ekonomista, ozbiljan čovjek u zrelim godinama ponaša u kafani kao siledžija” i da policija treba spašavati od njega uznemirene goste!
Zidne novine
“Oni su živjeli u neprekidnoj blizini smrti, to jest – isključivo u sadašnjosti.” Izgleda kao izgovoreno u opkoljenom Sarajevu, ali je rečenica iz knjige Alberta Camusa Prvi čovjek, izdanja koje se trideset pet godina nakon piščeve smrti objavljuje u Sarajevu. Samo godinu ranije, 1994, knjiga je prvi put objavljena u Parizu. Nekim neobičnim putem francuski primjerak je stigao u Sarajevo pod opsadom i, evo, objavljuje ga Zid, krajem jula 1995.
Ovaj je rukopis nađen u Camusovoj torbi, u smrskanom automobilu, tog 4. januara 1960, kada je svijet šokirala vijest o piščevoj smrti. Sto četrdeset četiri stranice, napisane perom, ponekad bez tačke i zareza, brzo pisan rukopis, težak za dešifriranje, nikad dorađivan, nakon decenija rada pojavljuje se kao knjiga. Moćna knjiga, sudeći prema rečenici Marka Vešovića: valjda i stoga što je svako od nas bio pomalo taj “prvi čovjek”, što smo bili vraćeni unatrag, na početke vlastitog iskustva sa svijetom, na početke istorije…
Zdravko Grebo na promociji Camusove knjige naglašava da je to izdanje: zapravo proizvod lične motivacije svakog ponaosob (govori i o prevoditeljici Kseniji Crvenković i redaktorici i spisateljici pogovora Vojki Smiljanić‑Đikić), u onaj vakat kad mu vrijeme nije i koji prevazilazi nas same i naše mogućnosti.[10]
Grebo je potpuno u kulturi. Organizator je jedinstvenog rock koncerta, početkom ove iste, 1995. godine pokrenuo je Zidne novine, koje će kasnije opisati kao: najznačajnije što sam u životu ikad uradio, mada, da budem pošten, ja sam to uradio instinktom. Objavljuje vrijedne knjige, uključujući Camusa. Naredne tri godine u šesnaest brojeva Zidnih novina biće predstavljene njemačka, hrvatska, češka, srpska, arapska, američka, hebrejska, nizozemska, makedonska, azijska, irska, grčka, poljska i francuska literatura.[11]
Zidne novine biće uvod za kapitalni projekat Sarajevske sveske, književni magazin koji će pokušati obnoviti kulturne veze stvaralaca nekadašnje Jugoslavije i koji je pokrenut deset godina nakon početka rata u Bosni i Hercegovini. Projekat u kojem od prvog dana učestvuje i Zdravko Grebo.
Teška kiša
Kasno julsko popodne, 1995. godina. Urednik sam Media centra, koji je osnovala Soros fondacija nekoliko mjeseci ranije. Jedan od posljednjih poteza Zdravka Grebe prije odlaska s funkcije direktora. Krenuli smo ambiciozno, ali gotovo sve ideje i programi koje smo pokrenuli zaustavljeni su iz jednog jedinog razloga. Nakon četvoromjesečnog primirja, od početka maja ponovo su počela granatiranja Sarajeva. Opasno je uopšte biti na ulici.
Ipak, postali smo jedna od neizbježnih novinarskih adresa. Ko god dođe u Sarajevo, navrati i do nas. To pamtim i po svežnjevima novina koje iza tih posjeta ostanu u Centru. Štampa iz različitih dijelova svijeta, uključujući Srbiju i Hrvatsku. Baš je zbog toga ovog popodneva navratio novinar Dana Karim Zaimović. Pregleda buntove novina i pravi kopije tekstova koji ga interesuju.
Kao da ga sada vidim u zamračenom dijelu Centra kako prelistava štampu i kad nešto izabere, stavi u kopir‑aparat. Dok snop svjetlosti prelazi preko papira, na zidu se ocrta lik dječaka.
U prostoriji do moje kancelarije trajao je uživo radijski intervju. Pozvali smo britanskog ambasadora Briana Hopkinsona da govori o ideji svog zemljaka Briana Enoa i gradnji muzičkog centra u Mostaru. To je onaj budući Pavarotti centar. Ambasador će nakon emisije pričati kako je njegov muzički interes zapravo pjesma Evrovizije. Iznenadio me je znajući ime svakog, ali baš svakog izvođača iz Jugoslavije koji je učestvovao na “Eurovision Song Contestu”. To ne pratim, rekao sam mu, moj je interes potpuno suprotan. Upravo Eno i njegov rad na prvoj ploči Roxy Musica bili su moja dugogodišnja inspiracija. Nije mu bio poznat taj vinil.
Onda je i Karim završio kopiranje, ispratili smo ambasadora, zaključali vrata. Nekoliko dana kasnije telefon se oglasio. Negdje na početku Kranjčevićeve ulice mali geler granate, koja je pala na glavnu ulicu, stotinjak metara dalje pogodio je Karima Zaimovića u glavu. Bio je u komi dvije sedmice. Sahranjen je u haremu džamije u Logavinoj.
Naše ratno pisanje liči na pokušaje da pogledom zaustaviš avion, govorio je Karim Zaimović Marku Vešoviću. Imao je 24 godine i deceniju novinarskog iskustva. Ima jedna njegova ratna fotografija koja je sušta sarajevska ratna istina. Dječak s kačketom gleda pravo u objektiv fotoaparata. U pozadini ruševine.
U Sarajevu najčešće sredinom avgusta padne kiša. To uvijek označi kraj ljeta. Odmah zahladni i to je to. Stajali smo tog 15. avgusta 1995. na kiši koja kao da je dolazila iz centra vasione. To nije bio ni pljusak ni prolom oblaka. Ništa dotad poznato. Teška kiša, kao iz Dylanove pjesme, koja je odlučila poplaviti svijet. Niko se nije pomjerio dok i posljednji grumen zemlje nije bačen na Karimov mezar. Tako se završio rat u Sarajevu.
[1] Intervju za Slobodnu Dalmaciju, 14. juna 1995: Prva godina opsade bila je apsolutno herojska, nije bilo dileme gdje je kome mjesto u odbrani od golemog zla i uvjerenja da si dio nečeg veličanstvenog, premda je to vrijeme najvećih ratnih razaranja i nevolja.
Druga je godina donijela malo otrežnjenje i hlađenje glava uz uvjerenje da će rat potrajati. Bilo je to suočavanje sa stvarnošću i okvirom koji je međunarodna zajednica odabrala za rješenje. Riječ je o legitimiranju takozvanih nacionalnih lidera kao pregovarača, od kojih su neki i službeni kandidati za Haški sud. Time je bosanska vlast pretvorena u vođstvo muslimanske nacije.
Treća godina opsade Sarajeva i rata u BiH na neki je način godina velike katarze, ogorčenja i očaja. Ljudi postaju svjesni da njihove sudbine neće u doglednoj budućnosti biti ništa bolje, ponovo se masovno gine na ulicama, nema plina, struje, vode, hrane…
[2] Jo van der Spek, Arkzin, 10. februar 1995.
[3] Prema Oslobođenju, 24. marta 1993, u okviru manifestacije “Sarajevska zima 93”, održan je: prvi ratni rok koncert u Sarajevu. Cijela vijest doima se kao da je poslata s neke druge planete ili prepisana s nekog starinskog bedekera: Organizator je bio Želimir Altarac Čičak, a u programu su učestvovali: duo Amra i Daka, grupe Mjesečari, Teška industrija, Kike i veliki cirkus i Session Band, koje su sačinjavali sarajevski muzičari: Amir Dašo Lazy, Samir Ćeremida, Điđi Jankelić, Damir Arslanagić, Miro Asotić, Igor Žerajić i Srđan Jevđević. Glumac Miki Trifunov čitao je stihove Dylana i Lenona, a pjesnikinja Ferida Duraković stihove svoje pjesme “Ljepotica i zvijer”, nastale u ratnim vremenima. Program je završen učešćem svih muzičara, koji su otpjevali pjesmu “Help Bosnia Now”, a Čičak je na kraju koncerta rekao da su muzičari svojim učešćem “izrazili patriotska osjećanja i želju za zajedničkim životom, slobodom i ljubavlju”.
Sredinom oktobra 1994. agencija Onasa je objavila vijest o rock koncertu zakazanom za 11. novembar. Izvor vijesti bilo je zajedničko saopštenje UNPROFOR‑a i UNESCO‑a, koji su najavili dolazak grupa: Black Sabbath, Spandau Ballet, Whitesnake i Pretenders. Planirano je da se koncert održi u Bosanskom kulturnom centru. Početkom novembra počelo je ponovno granatiranje Sarajeva sa srpskih položaja i ova se vijest više nije pojavljivala. Kao ni koncert, uostalom.
[4] Aida Kalender, “Underground umire u slobodi”, Slobodna Bosna, 25. avgust 1996.
“Bosanska rock alter scena doživjela je svoje zlatno doba tokom rata. Danas pod pritiskom najezde prepisivača genija čobanskog rocka i novog bratstva sa hrvatskom dance scenom, alter scena se povlači tamo odakle je i došla – u duboko podzemlje.” U istom tekstu, posebno je izdvojeno mišljenje književnice Alme Lazarevske: Rat u Sarajevu je, inače, uzdigao princip alternativnog na nivo viši od onog što je ranije pripadalo oficijelnom, etabliranom. Rat je, između ostalog, pokazao koliko su neutemeljene, odnosno na krhkim temeljima bile zasnovane etablirane veličine. One su najčešće bile u okviru državnog, činovničkog i sl. zagrljaja… Tamo gdje je zakazao naslov ili institucija uskočila je alternativa, uskočila su lica iz sjene, lica željna iskušenja, avanture (Obala Art centar, Radio Zid i drugi). Ali, alternativa ili potkultura nije jednom zasvagda definirana kategorija. Kratak je i klizak korak od alternativnog do etabliranog… Etabliranost je nešto što godi, što je latentni, nepriznati cilj, bojim se i neispirativni podsticaj stvaralaštvu. Ne mislim, naravno, na tezu da treba biti nepriznat, gladan, bos a da bi se stvaralo, to nikako, ali neinspirativno je kad se svi euforično tapšu po ramenima. Alternativa mora biti bar u cilju subverzivna, oponirajuća, drska, nepredvidljiva. Inače, eto nam nove baruštine.
[5] O tome je govorio i u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju, 14. juna 1995.
Te ideje iz prve godine opsade da se “Sarajevo brani kulturom”, insistiranje na pozorišnim predstavama, izložbama, promocijama knjiga. Nije riječ samo o tome da to iz današnje perspektive djeluje naivno, nego je zaista bilo kontraproduktivno. Na najmanje tri nivoa. Prvo, sebe smo terapeutski liječili i zavaravali, a “zabrinuta” međunarodna zajednica je u tome uživala. Drugo, zvuči lijepo za pomalo ciničnu i svakako ignorantsku međunarodnu zajednicu da u gradu pod opsadom neki ljudi igraju predstave, da nastupa Joan Baez i režira Susan Sontag. Treći nivo o kojem se može govoriti jeste da su ta kulturna događanja i akcijašenja vjerovatno poslužila kao temeljac za onaj znani Ghalijev (Boutros Ghali, generalni sekretar UN‑a) cinizam i sramno obraćanje Sarajlijama kada je ustvrdio da postoji barem tridesetak mjesta u svijetu gdje je gore nego u Sarajevu. Iz njegove glupe i birokratske perspektive možda je izgledalo da nekome ko u ratu igra pozorišne predstave nije tako loše.
Nešto ranije o tome govori za Dane književnica Alma Lazarevska: Pojam deblokade treba pod hitno redefinirati, naročito onaj početni koji je bio hajvanski neutemeljen (Goni bandu preko Drine). On je danas potpuno istrošen, ali ga ničim nismo nadomjestili. Umjesto toga krenuli smo u tzv. duhovni otpor koji se pretvorio u jedan necivilizacijski otpor u smislu: vidi me koliko mogu izdržati.
[6] U isto vrijeme i novinar Senad Hadžifejzović je kritikovao Dane zbog izbora predsjednika Predsjedništva za ličnost godine. U odgovoru Dani su mu”spočitnuli neobrazovanje”: Nezavisan nije isto što i opozicioni. Nezavisan ne znači biti uvijek i isključivo protiv vlasti. Biti nezavisan znači težiti objektivnosti. To što mi smatramo da je Izetbegović ličnost 1994. godine u BiH ne znači da odobravamo svaki njegov potez i da o propustima nećemo pisati… Istu vrstu brkanja termina pokazao je i profesor Zdravko Grebo u posljednjem intervjuu u našem listu. Ali njegova pozicija bitno je drugačija od Hadžifejzovićeve. Ovaj potonji htio nam je spočitati nedosljednost insistirajući na dosljednosti kao vrhunskoj vrlini.
[7] Tadeusz Mazowiecki, specijalni izvjestilac Komisije UN‑a za ljudska prava, između avgusta 1992. i avgusta 1995. napisao je i objavio više od deset izvještaja o “kršenju ljudskih prava na prostorima bivše Jugoslavije”. (Izvori su nesuglasni. Prema jednom, radi se o trinaest, a prema drugima, o osamnaest izvještaja). Koliko god, njegovi se izvještaji smatraju za pouzdane i sveobuhvatne dokumente, vjerovatno najbolje i najznačajnije od svih koji su rađeni za vrijeme rata u BiH. Avgusta 1993, tokom posjete Sarajevu, razgovarao je s novinarima RTVBiH i Oslobođenja i ponovio svoju ocjenu iz svog drugog izvještaja: etničko čišćenje bio je cilj ovog rata, a ne sredstvo. U ljeto 1995, odmah nakon Srebrenice, podnio je ostavku protestujući što međunarodne institucije nisu reagovale na stradanja u BiH. “Ovo je jedino što mogu uraditi za jadne ljude u BiH.”
Majke Srebrenice jula 2005. godine jednoglasno su mu dodijelile nagradu “Srebrenica 1995” jer je “digao glas protiv genocida nad Bošnjacima jula 1995, kada je ostatak svijeta mirno posmatrao naše patnje”. Izabran je i za počasnog građanina Sarajeva. Njegova bista danas se nalazi u Sarajevu, u Alipašinoj ulici, uz jedan od koševskih parkova.
[8] Izdavačka kuća Zid objavila je još: Albert Camus, Prvi čovjek; Džebra Ibrahim Džebra, U potrazi za Velidom Mesudom; Zdravko Grebo, Elementi evropskog prava; Slavica Krneta, Evropsko pravo intelektualnog vlasništva; Sakari Pälsi, Bosna ponosna; Marguerite Yourcenar, Snovi i sudbine; Vladimir Jankelevitch, Smrt; Karim Zaimović, Tajna džema od malina; Charles Baudelaire, Cvijeće zla, prepjev Marko Vešović; Assia Djebar, Oran, mrtvi jezik…
[9] Zidova parola “Umrijećemo zajedno” odavno je izgubila na aktuelnosti. Parole se pišu dok je vrijeme, one najavljuju, a ne objavljuju. Jednako tako, ono što danas radi Zid (u svim svojim varijantama) površnim ljudima može djelovati beznačajno (ili manje značajno od svega što rade “veliki”), ali kada se budu bilježili učinci, bit će veoma iznenađeni. Miljenko Jergović, Nedjeljna Dalmacija, 24. februar 1995.
[10] Vojka Đikić je svoju pjesmu “Zatražili su tvoju lepu glavu” posvetila Zdravku Grebi: Zatražili su tvoju glavu (ionako više ne vredi ništa – rekli su) / Rekla sam: razmisliću (a znala sam da je neću dati) / Poranila sam (pre uhoda) / Ispeglala zavrnute ćoškove lica / Polepila iskrzane ivice vitkog tela / Nežno ispravila veliku brazgotinu / Između brade i srca / Sad se šepuriš ispeglan i zakrpljen / Razapet na vratima (Pakla) / Spašen ili osuđen na Okrutnu večnost / Da li je sa one strane Pakla – Raj / Ili tek nove uhode / Spremne da te zgule / Da odseku tvoju lepu glavu / I da je kao Junona / Ponude na pladnju lovorima
[11] Semezdin Mehmedinović u tekstu na portalu Žurnal “Bio bih Grebin vojnik”, nakon Grebine smrti, sjetio se kako ga je Grebo još 1992. pozvao jer je imao ideju o zajedničkom poslu. Da nastave skupa objavljivati časopis koji je Semezdin uređivao neposredno prije rata i koji se zvao Fantom slobode. “Mene to tada nije privlačilo. Časopis se bavio primarno kulturom, a ja sam od Grebe očekivao da se aktivno uključi u politiku. Ja sam tada pogrešno mislio da je politika jedini odgovor na ratno stanje, a da je kultura čisti gubitak vremena… Njega to nije zanimalo, on je za prostor svog angažmana izabrao kulturu i od toga nije odustajao. I to je, zapravo, bio izvor naših nesporazuma.”
Kad su spremili za štampu knjigu 100&1 noć: Sarajevske priče, Grebo joj se “tako radovao”, svjedoči Semezdin: “Ti sve ovo radiš samo da se ne baviš politikom, govorio sam. On se smijao i klimao glavom: Tačno!”