Krajem marta u Sarajevu i Mostaru je promovirana knjiga „Grebo“. Autor Boro Kontić pokušao je osvijetliti životni put Zdravka Grebe, uglednog profesora sarajevskog Pravnog fakulteta, jugoslovenskog i bosanskohercegovačkog političara s kraja 1980-ih, intelektualca, učesnika i promotora rasprava o važnim pitanjima našeg javnog prostora u rasponu od pola vijeka. Knjigu otvara njegovo prvo javno pojavljivanje juna 1968. na studentskim demonstracijama u Sarajevu a zatvara šetnja od Narodnog pozorišta u Mostaru do devastiranog partizanskog groblja u glavnom gradu Hercegovine s proljeća 2018. godine.
U narednim danima objavljujemo tri nastavka iz knjige „Grebo“. Prvi dio „Buntovnik“ vraća nas u 1968. godinu. Drugi dio „Ostavka“ govori o zbivanjima u bh. politici tokom 1989. godine. Treći dio „Karim“ lociran je u 1995., posljednju ratnu sarajevsku godinu.
“Nije ovo period nikakve obične krize, nego trenutak iz kojeg će ova zemlja izaći u drugom obliku i vjerovatno s izmijenjenom supstancom – ljudskom, političkom, socijalnom, moralnom, ideološkom.”
Ovako Zdravko Grebo opisuje političku Jugoslaviju u razgovoru za sarajevske Večernje novine, početkom septembra 1989. Nadnaslov “Sasvim privatno” označavao je hibridni novinarski žanr, u svakom slučaju drugačiji za uobičajene domete sarajevske dnevne štampe. Političari su najčešće predstavljani korotno. Kao duboko zabrinute osobe, koje sve probleme Jugoslavije dnevno nose na svojim ramenima.
Grebo je, u svom stilu, jednako opušteno govorio o svojoj porodici, Mostaru, Beogradu, sarajevskim danima koliko i o aktuelnim političkim temama. U svakom slučaju bez fraza i jezičke ispraznosti, po čemu su bili poznati bosanskohercegovački partijski lideri i dugogodišnje kadrovske uzdanice.
Ali povod za ovo “ozbiljno ćaskanje” bila je njegova ostavka na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije u ljeto te godine. Svoj dotadašnji politički angažman u ovom je intervjuu pokušao skicirati u nekoliko rečenica: Počeo sam kao šezdesetosmaš, a kasnije je sve bilo rutinski i klasično. Opštinski komitet pa gradski. Onda Centralni komitet Saveza komunista Bosne i Hercegovine i na kraju CK SK Jugoslavije; dodajući da mu motiv za ulazak u politiku nikad nije bio neki opipljiv dobitak. “Ima tu prirodne želje intelektualca da bude u javnosti, da se njegova čuje, ima tu i malo sujete, blagog egzibicionizma, malo želje da soliš pamet ljudima. Sve je postalo politika.”
Krajem 1988. godine Zdravko Grebo je bio politička zvijezda u usponu. Nekoliko diskusija na glavnom partijskom forumu začas ga je katapultiralo u centar javne pažnje. Bio je, jednostavno, drugačiji od svih bosanskohercegovačkih političara. Markantan četrdesetogodišnjak, profesor Univerziteta, jezički i misaono superioran, lišen političke megaozbiljnosti, nekonformista i intelektualno briljantan. Ukratko, izgledao je kao najava nekog boljeg vremena. Reklo bi se u decembru 1988, evo priče u koju bosanska javnost vjeruje bez rezerve. Šest mjeseci kasnije podnio je ostavku na članstvo u najvišem partijskom organu zemlje i okončao svoju političku karijeru. Šta se desilo u tih pola godine?
Reforma svih reformi
Ili se radi o “reformi svih reformi” ili o liječenju rana u stanju “bolesti nasmrt”. Ovako je početkom 1989. u jednoj novinskoj anketi povodom aktuelnih zahtjeva za reformu Saveza komunista pisao Zdravko Grebo. Dakle, ili radikalni rez ili prihvatanje neminovne smrti. Grebo je podsjetio da je trebalo više od tri decenije da se ovo pitanje obznani kao uvodni “i vjerovatno zaključni uslov temeljite transformacije jugoslovenskog društva”. On ponavlja svoj stav, dotad variran u nekoliko tekstova, da ekskluzivnost Partije kao jedinog i stoga “svemogućeg” političkog subjekta dovodi do gnjevne tvrdnje da je Partija osnovni generator krize.
Nama se događa istorija, pisao je Grebo, nikakav krpež više ne pomaže – greška je doktrinarna i sistemska i mala je utjeha da je to ujedno i planetarni usud socijalizma. On je podsjetio da “zalaganje za pravnu državu i civilno društvo, pluralizam i prava čovjeka i građanina nisu anahrona naglabanja dokonih liberala, već opšteljudske tekovine”.
Pokušavajući da skicira budućnost, on konstatuje: ili će Partija istinski i slobodno postati dijelom većinske svijesti i volje ili je neće biti. Prema njemu: “Obje alternative – nelegitimno ustrajavanje na vladavinskoj ulozi poduprto silom ili postepeno srozavanje na rang marginalne grupe nostalgičnih autsajdera – podjednako su sumorne opcije, ali, nažalost, nisu tek puka fantazija.”
Ipak, ne ide sve tako jednostavno. Na sjednici Skupštine BiH januara 1989. jedan od starijih političara i bivši funkcioner službe unutrašnjih poslova Veljko Droca rekao je da je evidentiranje kandidata “vršeno bez osjećaja odgovornosti kao da svako može biti šef države”, spominjući upravo imena Zdravka Grebe i Nenada Kecmanovića. Droca je rekao da ne može “atraktivna diskusija ili paušalna kritika te neki dobar članak u novinama” biti kriterij promocije za važne funkcije. Novine izvještavaju da su delegati na zasjedanju Skupštine ravnodušno saslušali ovu diskusiju te je novinar sam podsjetio javnost na to da se radi o eminentnim jugoslovenskim naučnicima, profesorima univerziteta, jednom rektoru, aktivnim učesnicima pokušaja društvenih preobražaja Bosne i Hercegovine i Jugoslavije.
Dva mjeseca kasnije Zdravko Grebo je gost u javnom intervjuu Cedusa, novoj formi predstavljanja političara sarajevskoj javnosti, koja uživo i u velikom broju prisustvuje ovim seansama. Je li ovo rasplet, pitaju ga početkom aprila 1989. Jeste, odgovara, upozoravajući da istorija političkih sukobljavanja u socijalističkim zemljama nije pouzdan garant da se u relativno kratkom roku stvari mogu izvesti načistac. Grebo je ostavio otvorenim rezultat raspleta. Moguća su sva rješenja, pa i ono autoritarno, totalitarno i slično. On je podsjetio da se reformom Saveza komunista barata kao spasonosnim rješenjem, spasonosnim ključem koji otvara “zabrtvljenu bravu naših problema”. Problem je, kaže Grebo, što je reforma jedne komunističke partije nemoguća bez radikalne demokratizacije cijelog društva. Dodatna je poteškoća, zaključio je, što je teško vjerovati da je moguća preobrazba političke stranke, koja ima punu vlast, samo na osnovu njene vlastite odluke.
Slučaj “Kecmanović”
Jedna šira i rutinska informacija sa naslovnice Oslobođenja, u subotu 8. aprila 1989, nije najavljivala nikakvu dramu. Reportersko sumiranje proteklih izbora za članove Predsjedništva SFRJ. U političkom smislu, velika je bila samo novost da se bira između više kandidata. Dvije republike već su završile taj posao. Slovenija i Srbija. Doktor Janez Drnovšek i dr. Borisav Jović budući su članovi Predsjedništva, a kako je princip rotacije poznat, već se znalo da su to budući predsjednik (Drnovšek) i potpredsjednik (Jović) kolektivnog šefa države. U ostalim republikama još je trajao postupak. Najčešće je bio izbor između dva kandidata. Osim u Crnoj Gori, gdje su bila tri, te na Kosovu sa čak pet pretendenata. U Bosni i Hercegovini počelo se s tri kandidata, ali kako je upravo početkom aprila dr. Nenad Kecmanović odustao od kandidature, ostalo se na dva. Milan Škoro i dr. Stevo Mirjanić.
Nenad Kecmanović imao je veliku podršku tokom procedure izbora, već viđen kao pobjednik, i njegovo je odustajanje bilo iznenađujuće. U javnosti poznat kao dugogodišnji politički analitičar, profesor na fakultetu, javna ličnost, u međuvremenu izabran za rektora Sarajevskog univerziteta. Izgledao je kao dobar izbor u vremenu kada su se tražila nova i drugačija lica umjesto starih partijskih kadrova koji su godinama, umorno i strogo, fiksirali čitaoce sa stranica lokalnih novina.
U izjašnjavanju stotinu devet organizacija Socijalističkog saveza bosanskohercegovačkih opština Nenad Kecmanović je dobio podršku u njih osamdeset, uključujući najveće gradske centre – Sarajevo, Tuzlu, Mostar. Milan Škoro imao je podršku u petnaest organizacija, a Stevo Mirjanić u samo dvije, navode Naši dani i zaključuju: “Prevagnulo je uvjerenje da nas samo novi, mladi, nekompromitirani i stručni ljudi mogu izvesti iz krize.”
Informacija s naslovnice Oslobođenja bila je koliko štura toliko i nejasna. U najkraćem: Nenad Kecmanović obavijestio je Predsjedništvo Republičke konferencije SSRN BiH o odluci da odustane od kandidature za člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine, a delegati Republičke konferencije SSRN BiH na preksinoćnjoj zatvorenoj sjednici su utvrdili da za to postoje razlozi i prihvatili njegovu odluku.
Bila je to još jedna u nizu sličnih, mutnih informacija na koje se javnost u Bosni i Hercegovini decenijama navikla i ništa manje poslušno gutala. Kako bi kazala duboko rezignirana javnost: Šta se tu ima pitati! Tim prije što je Nenad Kecmanović nekoliko dana kasnije gostovao u Dnevniku Televizije Sarajevo i u desetak minuta sve objasnio i ništa nije rekao. Dnevnik u 19.30 godinama je bio najgledanija emisija, tako da je većina stanovnika Republike imala priliku da čuje ovo objašnjenje iz prve ruke.
Šta je tada u TV Dnevniku rekao Nenad Kecmanović? Da je ponosan na veliku podršku, ovi izbori su veliki demokratski korak u odnosu na prethodnu praksu… Da daje prednost referendumu za izbor člana Predsjedništva… Da je po opredjeljenju profesor Univerziteta, a ne profesionalni političar… Kao javni radnik ima određenu kritičku distancu prema tekućoj politici i to bi želio sačuvati… Funkcija člana Predsjedništva podrazumijeva visok stepen suzdržanosti, samokontrole, što njemu nije blisko kao kritičaru, publicisti… Izabran je za rektora i želio bi nastaviti na tim poslovima…
Koliko ste malo znali prije, ništa više niste saznali ni poslije ovog intervjua.
Da se ovo dešavalo koju godinu ranije, najvjerovatnije bi se i završilo na prilogu u TV Dnevniku, toj posljednjoj instanci medijske pravde osamdesetih u BiH i Jugoslaviji. U međuvremenu, narasle su nove snage, posebno oličene u dva omladinska časopisa Naši dani i Valter te Omladinskom radiju Drugog programa Radio Sarajeva. Nakon izbijanja afere “Agrokomerc”, krajem avgusta 1987, odjednom je popustio ideološki pritisak, koji su odmah iskoristili ovi mediji, formalno okrenuti mlađima ali čitani i slušani među najširom publikom. Partija više nije imala dovoljno ruku da zapuši sve medijske rupe, a i zabavila se sobom i nije mogla uticati na druge.
Informativni razgovor
U to vrijeme uređivao sam Omladinski radio. Medij za koji je “provokacija bila pogled na svijet”. Za nas su upravo ovakve informacije, koje su računale na tupost i obamrlost javnosti, bile izazov. Više smo pretpostavljali nego znali da iza Kecmanovićevog povlačenja stoje drugačiji razlozi, ali nije postojao izvor koji bi nam potvrdio bilo šta osim službenih informacija. U novinarstvu se profesionalci najčešće dijele na dvije vrste. Jednu, kojoj je dovoljno saopštenje za štampu i drugu, koja traži dodatni izvor informacija. Tako je u redakciju Omladinskog radija nakon istraživanja ovog slučaja mladi novinar Senad Pećanin donio tekst koji je bio medijska bomba. Pećanin se sjeća: da je iznenadno odustajanje Nenada Kecmanovića od kandidature za člana Predsjedništva Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine sedmicama bila najintrigantnija politička tema, ne samo u Bosni i Hercegovini nego u cijeloj Jugoslaviji. Razlog Kecmanovićevog neočekivanog odustajanja nije bio poznat i to je cijeloj aferi davalo obol misterioznosti. Svi najznačajniji mediji u bivšoj Jugoslaviji bavili su se ovom aferom, a iz Beograda su upućivane specijalne novinarske ekipe u Sarajevo, gdje su danima pokušavale otkriti šta se zaista krije iza Kecmanovićevog povlačenja.[1]
Da li je ovo bio okidač, pitanje je, ali samo dva dana kasnije sarajevske novine su, posredstvom Tanjuga, objavile sažetak ispovijesti Nenada Kecmanovića. Cjelinu na trideset novinarskih stranica ekskluzivno je dan kasnije objavila Borba. Pod naslovom “Žrtva montiranog procesa” otkriveni su detalji koje je Omladinski radio, sadržinski, objavio dva dana ranije. Prema novoj Kecmanovićevoj izjavi, njegovu eliminaciju sa političke scene napravila je Služba državne bezbjednosti zajedno sa grupom konzervativnih političara kojima, prema Kecmanoviću, ne odgovara kadrovska obnova. On je spomenuo, u sličnom kontekstu, Nijaza Durakovića i Zdravka Grebu, kao slične političke slučajeve. Hronološki, Kecmanovića je krajem februara 1989. pozvao Muhamed Berberović, član Predsjedništva BiH i rukovodilac Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, koji mu je poručio da je najpametnije da se povuče sa liste kandidata. Razlog – nije uvijek prijavljivao svoje kontakte sa strancima i pred njima je rekao neke stvari koje nije bilo zgodno da ih kaže. Objašnjavajući da nikada nije imao pristup povjerljivim informacijama ili dokumentima, Kecmanović je naglasio da je sve kontakte sa stranim diplomatama imao tokom njihovih zvaničnih posjeta. Pitajući svog sagovornika Berberovića zašto nije otvorena istraga već se od njega, u formi ugovora, traži samoinicijativno povlačenje iz izborne trke, dobio je odgovor da je istraga moguća, ali tek nakon njegovog povlačenja i završetka izbora.
Nenad Kecmanović u svojoj ispovijesti smatra da je mnogo toga u njegovom slučaju vezano uz ranije sukobe sa Republičkim SUP‑om i informativne razgovore na koje su neki njegovi studenti pozivani. On je o tome kritički pisao.
U zaključku svog teksta kaže da je zbog probuđene demokratske javnosti u BiH shvatio da “više nema prava da čeka o kakvoj će se novoj verziji događaja dogovoriti oni kojima je sve ovo bilo potrebno”.[2]
Forsiranje demokratije
“Zabrinjava me forsiranje nekakve demokratije i apsolutne javnosti zbog kojih nam se potkradaju mnoge greške koje razbijaju sistem” – već prvi diskutant na Republičkoj konferenciji SSRN dotakao je možda ključni problem pred kojim se našao politički sistem u BiH proljeća 1989. On je kao pozitivno ocijenio shvatanje “da u ovoj zemlji postoji neko ko može na vrijeme da kaže: ovo može, a ovo ne može. To je demokratija, to je ono što narod traži”.
Ovom zabrinutošću Franje Budimira otvorena je konferencija povodom slučaja “Kecmanović” i visoka temperatura rasprave nije se stišavala cijelog popodneva. Mnogi su se brinuli da li se nakon afere “Agrokomerc” i novih zbivanja gubi vjera u sistem. Drugi su pozdravili demokratski proces u Republici koji je na površinu izbacio nekoliko relativno mladih ljudi, od “Kecmanovića, Grebe, Durakovića, Kalinića, Rešidovićku”… Glasnija reagovanja krenula su od diskusije Biljane Plavšić. Ona je “naše društvo” ocijenila kao Papenov lonac. Pod pritiskom je dugo vremena i sad se “poklopac digao i para udara desno i lijevo. Ali bolje da se digao ikad nego nikad”. Ona je podržala Kecmanovića kao pametnog čovjeka i novog tipa političara kojem je narod upravo zbog toga dao toliko povjerenje. Plavšićku je posebno zabrinula činjenica da su ga neki optužili za špijunažu. Otvoreno je i pitanje republičke Službe bezbjednosti. Vjerovatno se prvi put na nekom političkom forumu u BiH kazalo – da ta služba funkcioniše decenijama bez ikakve društvene kontrole. Jedan od učesnika čak je zatražio istragu nad postupkom obavještajnih službi. Za Radeta Galeba dovoljan razlog bila je činjenica da su se obavještajne službe obratile zvaničnim organima 24. februara, a na konferenciji Socijalističkog saveza Nenad Kecmanović je izglasan 17. februara.
Rasprava je završena u potpuno suprotnom tonu od njenog početka, zaključkom: “Javnost je naše najveće oružje i nema više tajnog komuniciranja.”
Lista 88
Sredinom aprila 1989. Republička konferencija Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine (RK SSRNBiH), inače zadužena za provođenje izbora, pokrenula je obnovljeni postupak prijedloga kandidata za Predsjedništvo Jugoslavije iz Bosne i Hercegovine. Kao značajan je ocijenjen postupak da izbor bude u rukama svih “radnih ljudi i građana BiH” – neposrednim, opštim i tajnim izjašnjavanjem. Referendum je zakazan za 25. juni 1989. godine. Predsjedništvo BiH već je bilo utvrdilo kriterije za predlaganje kandidata. Naglašeno je da kandidati treba da posjeduju “potvrđene radne i stručne, moralne i ljudske kvalitete, reformsku orijentaciju, takvo prethodno radno iskustvo i rezultate koji omogućavaju uspješno obavljanje državnih poslova koji su obaveza članova Predsjedništva SFRJ”.
Dalje je navedeno da kandidati “mogu doprinositi ostvarivanju ustavnih obaveza Predsjedništva kao vrhovnog komandanta oružanih snaga”, zatim “da su sposobni da u funkciji člana Predsjedništva SFRJ doprinose jačanju nezavisne i nesvrstane spoljne politike i obavljanju dužnosti predsjedavajućeg Pokreta nesvrstanih”.
Na kraju ove slike, uobičajeni bosanski motiv. Potrebno je predlagati kandidate iz “reda srpske nacionalnosti”. Razlog je bio politički – kako bi se zadržala nacionalna zastupljenost kadrova iz Republike u “organima i organizacijama Federacije”. Postojao je i dodatni kriterij. Naglašena je potreba kadrovskog podmlađivanja.
Ova je tema izazvala veliku pažnju i interesovanje unutar opštinskih, gradskih i međuopštinskih konferencija Socijalističkog saveza jer je stiglo osamdeset osam prijedloga.[3] Najčešće su evidentirani kandidati imali podršku jedne ili nekoliko organizacija, ali nekolicina među njima imala je zaista masovnu podršku. Zdravko Grebo dobio je trideset šest nominacija iz gradova širom Bosne i Hercegovine[4] i po tome je uz Marka Ćeranića, tadašnjeg predsjednika Izvršnog vijeća Skupštine BiH (vlada BiH), bio apsolutni lider ove liste.
Jugosloven
U biltenu Socijalističkog saveza iz juna 1989, u kojem je objavljena kompletna lista, vidljivo je da je od kandidata sa znatnom podrškom Zdravko Grebo bio jedini kojeg nisu predložila ključna politička tijela Bosne i Hercegovine.[5] Iako je u medijima zabilježeno, ali ne u evidenciji RK SSRN, Zdravka Grebu kao kandidata su još evidentirali Udruženje književnika BiH i Univerzitetska konferencija omladine (UK SSO).
Koliko se može primijetiti, gotovo svi su se pridržavali nacionalnog kriterija. Bilo je samo nekoliko “iskakanja”, kao u slučaju profesora Ive Komšića (prijedlog iz Kiseljaka), viceadmirala Petra Šimića (prijedlozi iz Bihaća, Novog Grada i Fojnice) te Edine Rešidović (Olovo) i profesora Džemala Sokolovića (Konjic). Ako u ovim slučajevima postoji logično objašnjenje da su najčešće predloženi u mjestima rođenja, ostaje veliko pitanje kako je profesor Grebo tako masovno predlagan iako nije zadovoljavao taj bitni kriterij nacije. Mogući odgovori su u rasponu od notorne činjenice njegove političke harizme i ljudima je bilo prioritetnije da biraju najboljeg do jednostavnijeg zaključka da većina ljudi u Bosni i Hercegovini nije imala pojma koje je Zdravko Grebo nacionalnosti. O tome postoji nekoliko sada već mitskih priča.[6]
Kako se navodi u završnom izvještaju Socijalističkog saveza, sa svim kandidatima, uključujući i one koji nisu ispunjavali kriterije, obavljeni su razgovori. Najveći broj kandidiranih odustao je s objašnjenjima da su počašćeni, da neki drugi mogu bolje obavljati ovu dužnost, da prihvataju kadrovsko podmlađivanje te da se žele usavršavati u struci ili imaju lične i porodične razloge da ne prihvate kandidaturu.[7]
Nakon toga Predsjedništvo RK SSRNBiH napravilo je listu od dvadeset dva kandidata i u tri kruga glasanja došlo do završnih, pet kandidata. Marko Ćeranić, predsjednik Izvršnog vijeća; Dragan Kalinić, hirurg na klinici u Sarajevu; Bogić Bogićević, član Predsjedništva CK SKBiH; Živko Radišić, predsjednik SOUR “Rudi Čajavec” Banjaluka; i Neđo Milićević, član Izvršnog vijeća. Oni su bili na listi ponuđenoj građanima BiH da među njima izaberu svog člana u Predsjedništvu Jugoslavije.
Trojica od njih petorice bili su stariji od pedeset godina. Jedan od kriterija insistirao je na kadrovskom podmlađivanju, što je, moguće, davalo startnu prednost Kaliniću (41) i Bogićeviću (36). Tako se, na kraju, i desilo.
Referendum je održan 25. juna 1989. godine. Dan kasnije naslovi u novinama odražavali su zadati optimizam: “Korak u demokratiju” i “Uspješna provjera nove prakse”.
Bili su rijetki medijski glasovi koji su podsjećali da se ne postavljaju odgovori prije pitanja: “Kineska mudrost kaže, kada idete učitelju idete gledati vezice na njegovim cipelama, a ne slušati šta on govori ili misli.” Umjesto što ih pitaju koje jezike govore, treba zatražiti da nas pozdrave i poruče nešto na jezicima za koje tvrde da ih govore. Šta bi kandidati mogli reći na uopštena pitanja o nacionalizmu ili kakav nam je zdravstveni sistem – osim zadatih odgovora? Doktora se pita koliko su mu uspješne operacije koje je obavio.[8]
Rezultati izbora pokazali su da su građani “prihvatili” kadrovsko podmlađivanje. Pobijedio je najmlađi, Bogić Bogićević, sa 609.258 glasova. U Oslobođenju je u novinskom portretu opisan kao “Dijete životne vjetrometine” – šta god to značilo. Građani Bosne i Hercegovine ovako su glasali za ostale kandidate: Dragan Kalinić 429.866, Marko Ćeranić 388.272, Živko Radišić 241.761 i Neđo Milićević 118.772. Rezultati su objavljeni istog dana kada su svi bosanski mediji izvijestili o okupljanju milion i po ljudi na Gazimestanu pored Prištine. Obilježavanju šeststo godina od Kosovske bitke.
Više od dvije decenije kasnije u razgovoru sa Bodom Weberom Zdravko Grebo je slučaj profesora Kecmanovića sveo u realne kategorije.[9]
Kučan
Nekoliko dana prije referenduma za izbor člana Predsjedništva Jugoslavije iz BiH Zdravko Grebo je pozvan iz jugoslovenskog dnevnog lista Borba da učestvuje u anketi povodom prijedloga slovenačkog predsjednika Milana Kučana o “oslobađanju političkih zatvorenika osuđenih zbog nenasilnih djela”. U prevodu – prestanimo hapsiti ljude zbog izgovorene riječi, a već uhapšene oslobodimo. Grebo je ovu inicijativu direktno podržao, ocjenjujući je kao “eksplicitno iskazano htijenje da se kompleks ljudskih prava i sloboda prepozna kao polazna osnova očekivane i neophodne rekonstrukcije političkog konstituisanja jugoslovenskog društva”. Bolujemo realsocijalističke boljke uz partijski monopol koji marginalizira druge socijalne podsisteme i poništava individualitet, dalje je rekao Grebo. Podsjetio je na jednu od opsesivnih tema u svojim ranijim govorima – da se istorijske lekcije ne mogu nekažnjeno preskakati te da je demokratija kao forma države uvijek formalna demokratija, a klasična politička prava i slobode, kao posljednja odbrana čovjeka protiv arbitrarnosti političke vlasti – njena suština. Grebo je upravo u Kučanovoj ideji uspostave klasičnih političkih prava i sloboda vidio jednu od rijetkih istorijskih šansi koje nam stoje na raspolaganju.
Uz Bogića Bogićevića kao novog člana Predsjedništva Jugoslavije u Bosni i Hercegovini tih posljednjih dana juna 1989. dolazi do značajnih promjena u republičkim političkim tijelima. Novi predsjednik Predsjedništva CK SKBiH postao je Nijaz Duraković, a na čelo omladine (RK SSO) dolazi Rasim Kadić. Politika nemoćna da se bilo kako reformiše ili načini obrat ponudila je nova, mlađa imena. To je vjerovatno bio njihov maksimum u viđenju promjena. Ali zato žustre pripreme za jubilarni 10. partijski kongres nisu izostale. To je bila tema 32. sjednice CK SKBiH.
U svom obraćanju, koje je Oslobođenje izdvojilo u dva stupca, duž cijele treće stranice, Zdravko Grebo tadašnji je trenutak ocijenio kao istorijski koji će odrediti naše živote. “Moralo bi se u svoj oštrini porazgovarati o nacionalnim programima iza kojih stoje pojedini republički savezi komunista”, rekao je, dodajući da “objektivno, komunisti ustvari jedini i razbijaju ovu zemlju”. On je odgađanje sjednice o međunacionalnim odnosima ocijenio kao nedostatak hrabrosti, a poplavu memoarske ispovijedi nekadašnjih lidera kao pranje vlastite savjesti jer je, tako ispada, cjelokupna naša istorija, osim možda 1941. i 1948. godine, nizanje tragikomičnih sekvenci dvorskih intriga, udara i zavjera. Podsjetivši da su nacionalne omraze prostrujale kroz porodice, prijateljstva, kolegijalne odnose, zapitao se šta će biti kada se ovo somnambulno stanje okonča.
Zaključujući svoje obraćanje najvišem partijskom tijelu Republike, Grebo je ocijenio da “ovo već nije ona ista zemlja od prije godinu dana. Bez obzira na to da li će nakon krojača doći i geometri da obave svoj dio posla”.
Nojevska Jugoslavija
Dvije sedmice kasnije u Beogradu je održana sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije. I ova je, kao i bosanska, bila priprema za Kongres. Četrnaesti vanredni kongres jugoslovenskih komunista.
Iako je u to tijelo primljen samo nekoliko mjeseci ranije, Zdravko Grebo, na opšte iznenađenje, dao je ostavku na članstvo. U historiji jugoslovenskih komunista, koja je trajala punih sedam decenija, bilo je to prvo dobrovoljno napuštanje vrha partijske piramide.
Prije izrečene ostavke Grebo je jasno rekao da se jedan model socijalizma istrošio i uporno insistiranje na reparaturi skriva da je greška sistemska. Partija se pokazuje kao forma političkog i ekonomskog disciplinovanja ljudi, što blokira svaku pomisao na reforme. On je to poentirao tvrdnjom da nisu konzervativne snage samo u Savezu komunista, ali da one u njemu imaju jedinu pravu vlast iza koje stoji opipljiva sila, a to su bitno različite stvari.
Partija i njen monopol predstavljaju ključni uzrok naših kriza, rekao je Grebo. On je kao jedinu šansu koja nam predstoji naveo institucionalizaciju političkog pluralizma. Kao mali test stvarne spremnosti svih prisutnih za radikalne promjene, uzeo je pojam pravne države, o kojoj je u to vrijeme u Jugoslaviji, pa i u tom političkom tijelu, postojala nesumnjiva verbalna saglasnost.
Iako bi se on, naglasio je, lično više zalagao za socijalnu državu, naveo je šta su elementarne pretpostavke pravne države: autonomna sfera pojedinca bez arbitrarnosti državne vlasti; drugo, tržišni ekvilibrijum; zatim višepartijski sistem; podjela vlasti, parlamentarizam i kao šesto, pravo na pobunu ili građansku neposlušnost.
A to su sve redom za ondašnje rukovodstvo, ali i članstvo pokreta, bile daleke i neprihvatljive stvari.
Odbijajući najavljene dogovore, mirenja pod svaku cijenu i održavanje postojećeg stanja pod izgovorom da je vrijeme takvo, Grebo je zaključio – da je vrijeme onakvo kakvim ga mi učinimo. Drugim riječima, to je priznavanje nekakve, ne avnojske, već nojevske Jugoslavije, a on u tome ne želi da učestvuje. “Slažem se da, ako ćemo da se rastajemo, ne trebamo praviti svadbu, ali ne prihvatam inauguraciju reda, rada i, valjda, nebeskog mira pod svaku cijenu.
Stoga nudim ostavku iz ličnih razloga.”
Idealista
Ostavka Zdravka Grebe izazvala je žustre reakcije, brojne komentare u svim vodećim jugoslovenskim novinama. “Onespokojavajuće”, pisalo je u hrvatskom političkom tjedniku Danas, jer je profesor Zdravko Grebo “jedan od onih pametnih i principijelnih ljudi zbog kojih se vjeruje da, dok ih ima, ništa nije definitivno izgubljeno”. Navodeći nekoliko razloga zbog kojih je Grebo podnio ostavku, beogradski NIN spomenuo je i njegov zahtjev za politički pluralizam, svodeći to na pitanje: Da li Partija prihvata konkurenciju drugih pokreta i partija? Jedan od veterana u partijskim redovima, Dobrivoje Vidić, poput kakvog strip‑junaka koji je upravo aterirao, rekao je novinaru NIN‑a da CK prema tome uopšte nema stav: “na ovom mjestu nikada se o tome nije raspravljalo”.
Ostavka je “indikativna i simbolički značajna”, pisalo je Oslobođenje, na čijim je stranicama ovaj čin bio tema nekoliko narednih dana, uz nadu komentatora da će Grebo povući svoju odluku. Bilo je nekoliko emotivnih pisama čitalaca u Oslobođenju, Borbi.[10]
Splitska Nedjeljna Dalmacija u broju od 6. avgusta 1989. donijela je gotovo cijeli tekst Zdravka Grebe izrečen na sjednici CK SKJ na kojoj je podnio ostavku. Pod naslovom “Obdukcija socijalizma u hladu kivija” naglašeno je: “Moja ostavka je donesena zbog neslaganja mojih viđenja, ocjena i stavova s ocjenama i stavovima CK SKJ o nekim bitnim pitanjima.”
Ostavka Zdravka Grebe bila je posebna tačka sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore, što je titogradska Pobjeda ocijenila kao presedan u političkoj praksi. Novinar je podsjetio da Grebinu ličnost, moralni sklop, temperament i politički senzibilitet prati sintagma – mudrost srca. U diskusiji Srđan Darmanović se upitao: zašto najbolji ljudi poput Zdravka Grebe odlaze iz Centralnog komiteta? On nije mogao pretpostaviti kakav će biti rasplet, ali je “jasno da CK SKJ treba da se osvrne na misleće ljude, a ne samo na one koji pristaju na naše jugoslovenske dogovore, pregovore i kompromise”. Doktor Slobodan Blagojević, kao Grebin kolega skoro dvadeset godina, ocijenio ga je kao “čovjeka finog uma, slobodne misli i velikog Jugoslovena”. Momir Bulatović u maniru ondašnjeg političkog izjavljivanja ljubavi je poručio: “CK SK Crne Gore je razmotrio njegovu diskusiju i podržao osnovna opredjeljenja, a to je nemirenje sa sadašnjom situacijom i spremnost da se uđe u raščišćavanje problema.”
U svojoj kolumni u Nedjeljnoj Dalmaciji Aleksandar Tijanić pokroviteljski je potapšao “mladog idealistu iz Sarajeva” zbog ostavke pa nastavio u sličnom tonu: “Poznajem Zdravka i znam da je u pitanju zaista čestit momak.” On je posebno potencirao odbijanje Zdravka Grebe da učestvuje u mirenju narodnih vođa koje bi, prema Tijaniću, omogućilo “beskonačno truljenje društva, pojedinaca sve do pojave ljudožderstva”.
Nešto više informacija, ali i spekulacija, ponudio je najinformisaniji sarajevski politički novinar Senad Avdić. On je podatak da je partijska javnost u pismima gotovo apelima uskratila pravo Grebi na osobni čin (ostavke) povezao s njegovim ranijim susretom sa, tada već pokojnim Hamdijom Pozdercem. Grebo o tome nikada javno nije govorio, ali očigledno jeste privatno. Avdić je ostavio mogućnost da će mu biti zamjereno što prepričava kako je Pozderac Grebu pozvao na kafu i skrušeno i klonulo zamolio: “Zdravko, sine, molim te ne daj da me istjeraju iz Partije.” Senad Avdić je ovu manje poznatu epizodu iskoristio kao prilog objašnjenja Grebinog “suptilnog i senzibilnog habitusa”, citirajući predsjednika bh. komunista Nijaza Durakovića. Avdić je takođe pisao o dotad manje poznatim činjenicama, tačnije problemima Zdravka Grebe sa srcem. Prema Avdiću, jednom mu je “gotovo otkazalo poslušnost” na sjednici CK SKBiH, a malo je nedostajalo da se isto desi nakon posljednje sjednice u Beogradu. Demokratizacijom političkog života jugoslovenska politika više nije “stroj za maglu”, već “stroj za mučenje”, piše Avdić i odustajanje Zdravka Grebe od politike vidi kao “autentičan čin (lijevo orijentiranog) intelektualca koji strasno i hipersenzibilno doživljava svijet oko sebe, koji je krotio političku praksu sve dok ona nije to isto počela njemu činiti, pošto je u biti mnogo brutalnija, razornija i prepredenija od njega”.
Avdić je iznio još jedan nepoznat podatak, da je Zdravko Grebo svoj studijski boravak u Americi prije godinu dana (ljeto 1988?) naprasno prekinuo zbog obaveza u CK SKBiH. Grebin kolega sa fakulteta i dobar prijatelj Nevenko Misita kazao mi je: Koliko se sjećam, on je u Ameriku išao u Fulbrightovom programu i ostao je dva semestra bez prekida.
Obraz
Bile su silne mistifikacije oko mog srca, govorio je Zdravko Grebo za sarajevske Večernje novine septembra 1989. On je potvrdio da je bio bolestan i da je članstvo u Predsjedništvu CK SKJ “otklonio” iz zdravstvenih razloga, ali govoreći o svojim odlukama, rekao je da one nisu uzrokovane zdravstvenim razlozima. “Što dobronamjerno, što zlonamjerno, neki su mi ljudi nudili da se povučem zbog zdravlja”, rekao je, a onda naglasio da se kod njega ne radi o zdravlju nego obrazu.
Tokom trajanja afere “Kecmanović”, u proljeće 1989, koju je Grebo ocijenio kao “odmjeravanje snaga u jugoslovenskoj vrhuški”, on se dotakao i svog povlačenja iz izbora za člana Predsjedništva SFRJ iz BiH. Kao najvažniji razlog odustajanja on je naveo to “što zaista ne želi da se bavi profesionalno politikom, odnosno što ne želi da odustane od lagodnosti funkcije univerzitetskog profesora”. Ipak je dodao da je jedan od razloga za nerviranje više nego odustajanje bio i u “prikrivenim pritiscima koji su vršeni na njega, putem anonimnih pisama, prijetnji i drugih diskreditacija u javnosti”.
Na jednom razgovoru o “aktuelnom trenutku” sa radnim ljudima Trnova, početkom septembra 1989, Zdravko Grebo rekao je da je “Partija izgubila na najgori mogući način kroz stvaranje programa nacionalsocijalizma, pa danas imamo pojavu da je mnogim komunistima draži svoj nacionalista nego najbliži susjedni komunista. Ako hoćemo pošteno, ovu zemlju rasturaju samo komunisti i niko drugi. U politici je vrlo rijedak bio slučaj da bude bitna istina, češće se dešavalo da prevlada interes”.
U razgovoru sa Bodom Weberom vođenim 27. jula 2000. ovu je temu zaključio: Nisu razlozi za ostavku u CK SK Jugoslavije i CK SKBiH bili isti. Potičem iz ljevičarske porodice, bio sam šezdesetosmaš, životno sam stao iza tog politički lijevog ideala. Ali uvijek sam mislio da ta ideja mora biti demokratska, ne smije biti brutalna itd. Međutim, ovdje se pokazalo da te dvije stvari ne možeš pomiriti. Kao što sam na jugoslovenskom planu vidio taj nacionalizam, vidio sam tu kontradikciju da jednostavno ne postoji nikakva spremnost da se društvo iznutra mijenja. Da skratim, neću reći da sam se sa komunistima rastao zato što su barabe, ali više nisam mogao podnijeti to licemjerje.
[1] Sjećam se da je bila subota i rano ujutru sam otišao na Skenderiju, gdje je moj prijatelj i kolega Nerzuk Ćurak radio u jednoj maloj knjižari. Razgovarali smo i o aferi “Kecmanović” i tokom razgovora došao sam na ideju: pitati čovjeka koji sigurno zna sve o aferi. Iako je to bilo prilično naivno, a još i subota, iz Nerzukove knjižare sam nazvao Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Tražio sam da razgovaram s članom Predsjedništva Muhamedom Berberovićem. Upoznali smo se godinu‑dvije ranije – on je, u odsustvu predsjednika Izvršnog vijeća BiH Marka Ćeranića kao potpredsjednik vodio vladu, a ja sam, kao predstavnik studenata Sarajevskog univerziteta učestvovao u radu radne grupe formirane nakon prvih studentskih demonstracija u Jugoslaviji, koje su inicirane nakon masovnog trovanja studenata hranom u menzi Studentskog doma Nedžarići u Sarajevu. Iako sam zastupao prilično radikalne zahtjeve vezane uz Zakon o visokom obrazovanju i studentski standard, drug Berberović ih je odlučujuće podržao, ne skrivajući i ličnu naklonost prema meni. Dugo se nakon toga nismo ni vidjeli ni čuli i utoliko mi je veće iznenađenje bilo kada me je sekretarica spojila s njim. Bio je u uredu iako je bila subota, i srdačno mi je rekao da mogu odmah, nakon što sam mu rekao da bih želio doći do njega.
Drug Berberović me je dočekao veoma toplo, čudeći se šta je to toliko važno zbog čega sam ga zvao. “Kecmanović”, odgovorio sam, pitajući ga zašto je ovaj povukao kandidaturu. A Berberovića nisam pozvao slučajno: on je bio i predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SRBiH. Radilo se o najmisterioznijem republičkom organu sigurnosti, koji je imao uvid i kontrolu nad svim službama javne i državne sigurnosti, obavještajnim službama, pravosuđem… Na moje ogromno iznenađenje, drug Berberović mi je, svojim mirnim baritonom, rekao da se radi o činjenici da je “naša služba” dokumentirala suradnju Nenada Kecmanovića s britanskim obavještajnim službama; da su Kecmanoviću saznanja naše službe prezentirana i da mu je ostavljena mogućnost ili da se sam povuče ili će dokazi biti prezentirani javno. Nisam mogao vjerovati da imam informaciju za kojom tragaju desetine jugoslovenskih redakcija i stotine novinara s puno više iskustva i izvora informacija od mene. Jedva sam čekao da završim razgovor s ugodnim Berberovićem i tramvajem odletim u zgradu Radio Sarajeva.
Znao sam da je u redakciji Omladinskog Boro Kontić. Bio je sam i rekao sam mu šta “imam”. Pažljivo me je saslušao, sve sam mu ispričao, nestrpljivo očekujući njegovu odluku šta da radimo sa zaista ekskluzivnim informacijama za kojima je žudjela čitava Jugoslavija. “Sjedi i napiši tekst”, rekao je smireno. Nisam siguran, ali mi se čini da uopće nismo razgovarali o navođenju izvora informacija – podrazumijevalo se da ga neću otkriti. Sjeo sam za pisaću mašinu, otkucao tekst u dahu i dao Bori da pročita. Kao da je trajalo čitavu vječnost dok je čitao tekst, češkajući podbradak. “Idi gore i snimi ovo”, samo je rekao kad je završio. Odjurio sam u režiju na šesti sprat, pročitao tekst i ponio Bori magnetofonsku traku. Ostavio sam mu je i otišao u svoju sobu u studentskom domu da slušam Omladinski koji je počinjao u 14 sati. Bio sam strahovito uzbuđen dok sam slušao najavu mog otkrića. Moj trominutni tekst je emitiran petnaestak minuta nakon početka programa. Naravno da je to bio breaking news i po već dugom običaju Omladinskog telefon za učešće slušalaca u programu 461–554 se usijao od poziva slušalaca koji su išli direktno u eter, bez ikakvog odgođenog emitiranja ili cenzure. No, komentari slušalaca su emitirani tek nešto duže od pet‑šest minuta: u režiju je stiglo naređenje s vrha Radio Sarajeva da se odmah prestane sa uključivanjem slušalaca te da se o aferi “Kecmanović” više ne govori u programu.
Ne sjećam se kako sam proveo ostatak dana i nedjelju, ali u ponedjeljak u sedam sati ujutru mene, moju djevojku i cimera u sobi studentskog doma u kojem smo živjeli probudilo je jako lupanje na vratima. Iznenađeno sam otvorio vrata, pred njima je stajao mlađi čovjek u odijelu, sa kravatom. Izvadio je neku legitimaciju, pokazao mi je i rekao: “Ja sam Renovica iz Službe državne bezbjednosti. Obucite se i pođite sa mnom.” Hmmm… Rekao sam zbunjenoj i preplašenoj djevojci, s kojom sam u tom trenutku dijelio ista osjećanja, da se ne brine, ali da ako se ne vratima do poslije podne nazove Boru Kontića te predsjednika Saveza socijalističke omladine BiH Rasima Kadića i sekretara Jagodu Lažetić i da im kaže da su me odveli i da me još nema.
Otišli smo u sjedište republičke Službe državne bezbjednosti koja se nalazi u centru Sarajeva, u ulici koja danas nosi ime Alije Isakovića. Više puta sam do tada privođen u DB zbog različitih akcija Saveza studenata Sarajevskog univerziteta, čiji sam sekretar bio, akcija koje sam inicirao ili u njima sudjelovao. No, da je ovo nešto ozbiljnije, shvatio sam po tome što sam odveden, za razliku od prethodnih slučajeva, u ogroman, prostran kabinet. Zaključio sam da se radi o ozbiljnoj stvari. Pretpostavljao sam da se radi o mom tekstu o aferi “Kecmanović”, ali nisam bio siguran. No, sve sumnje je odagnao prvi funkcioner službe koji je ušao, nije se predstavio, već je odmah prešao na stvar: “Otkud ti informacije iz teksta koji si pročitao u subotu u Omladinskom programu?”
Počeo sam da mrljam nešto o tome kako ne mogu otkriti izvor, kako je to moje novinarsko pravo… Prijeteći grubo me je prekinuo: “Šta ti misliš ko si ti? Znaš li ti da si narušio jugoslovensko‑britanske odnose? Hoćeš li da nikada odavde ne izađeš?”
Ja sam opet nastavio sa pričom da sam imao pouzdan izvor, da drugačije ne bih ni objavio otkriće, da mi novinarski kodeks pruža pravo da ne otkrivam izvor… Mojim odgovorima očito nije bio zadovoljan, nastavio je sa prijetnjama meni, a ja sam kao naivno na drugi način “verglao” po starom. Onda je on bijesno izišao iz kabineta, da bi nakon njega došao službenik puno prijatniji, koji se, takođe, nije predstavio. Započeo je razgovor o mom studiranju, mojoj porodici, prijateljima… Sjedili smo duže od sat vremena, pri čemu me ništa nije pitao o razlogu zbog kojeg sam priveden. Na kraju mi je, već na vratima kad je izlazio iz kabineta, predložio da bi najbolje bilo da razmislim i sve ispričam, da bi to bilo najbolje za mene.
Nakon nekih pola sata koje sam proveo sam u kabinet se vratio onaj prvi, neugodni ispitivač. Nastavio je sa prijetnjama, ja sam vrtio istu priču. To ga je razjarilo, počeo je da viče na mene i prijeti. Izašao je i ponovo me ostavio samog. Nakon izvjesnog vremena se vratio i počeo da postavlja pitanja o tome s kim sam se vidio ili razgovarao u subotu. Razmišljao sam šta da odgovorim. U detalje sam govorio o subotnjoj rutini, odlasku u knjižaru kod Nerzuka, kupujući vrijeme za razmišljanje da li da kažem da sam bio sa Muhamedom Berberovićem. U trenutku mi je sinula spasonosna ideja: oni vjerovatno već znaju da sam razgovarao sa njim; neću ni pod koju cijenu otkriti da mi je on izvor informacije koju sam objavio, ali ću reći da sam bio kod njega. Računao sam ovako: pa Berberović je, kao predsjednik Savjeta za zaštitu ustavnog poretka SRBiH, nadzornik rada Službe državne bezbjednosti; ako otkrijem da sam bio kod njega – njemu ništa ne mogu. Tako sam i učinio. I kad sam izgovorio Berberovićevo ime, vidio sam šok na licu mog isljednika. Bez riječi je izišao iz kabineta i nakon nekoliko minuta došla je sekretarica i rekla da mogu ići.
[2] Više od deceniju kasnije u velikom intervjuu za Slobodnu Bosnu (25. maj 2000) govoreći o svojoj neuspjeloj kandidaturi, na pitanje: Zašto su čekali posljednji čas? Zašto vas nisu zaustavili ranije?, Kecmanović odgovara: Nisu očekivali da ću ja proći, baš kao što to nisam očekivao ni ja. Prelomni momenat je nastupio kada sam na RK SSRN, koji je bio nosilac izborne procedure, na tajnom glasanju dobio dva puta veću podršku nego oba podobna protivkandidata zajedno i praktično bio već izabran za člana Predsjedništva BiH. Tada je bilo suviše kasno da me tiho eliminišu, što ranije nije bio nikakav problem, i morali su ići na nešto bombastično što će zbuniti i kadrove u političkim strukturama, inače isprepadane poslije afera “Agrokomerc” i “Neum”. Ništa oni nisu ponudili kao dokazni materijal, jer je kao sve bilo državna tajna, čak i za članove skupštinske Komisije za nadzor državne bezbjednosti. Među članovima te komisije bila je i dekan Pozorišne akademije i poslanik dr. Razija Lagumdžija (majka aktuelnog predsjednika SDP‑a, Zlatka Lagumdžije). Bila mi je četiri godine profesor književnosti u Drugoj gimnaziji i čitavom aferom bila gotovo majčinski potresena, pa me je konspirativno povremeno obavještavala o tim višekratnim inspekcijama. Kaže mi, naprimjer, “neki brod na kome sam bio sa inostranim diplomatama, o čemu postoji snimljen audiovizuelni materijal…” I ja, jadan, razbijam danima glavu o čemu se radi jer brodom nisam putovao još od vremena prije izgradnje jadranske magistrale, kada sam kao klinac sa roditeljima plovio od Dubrovnika do Rijeke. A onda se ispostavi da je riječ o brodu – restoranu “Dijalog” na Savi gdje sam ručao sa Jugom Grizeljom, Slavom Đukićem i još nekoliko beogradskih novinara među kojima je bio samo jedan stranac. Kako je sve to skupa izgledalo, najbolje svjedoči što je moja pokojna profesorica demonstrativno dala ostavku na rad u toj komisiji.
[3] Jedan broj opštinskih konferencija SSRN nije imao kandidate za člana Predsjedništva Jugoslavije, uglavnom zbog “činjenice da evidentirani kandidati ne udovoljavaju utvrđenim kriterijima”. Ovo se desilo u Bosanskoj Krupi, Brezi, Čelincu, Ilijašu, Kupresu, Mrkonjić Gradu, Neumu, Odžaku, Orašju, Zavidovićima i Zvorniku.
[4] Bosanski Brod, Bosanska Dubica, Bosanski Petrovac, Bratunac, Čapljina, Foča, Gornji Vakuf, Gradačac, Ilidža, Kalinovik, Kalesija, Kiseljak, Kladanj, Ljubinje, Maglaj, Modrića, Novi Grad, Olovo, Prnjavor, Prijedor, Šipovo, Teslić, Tuzla, Tešanj, Travnik, Trnovo, Trebinje, Vitez, Vlasenica, Vogošća, Žepče, Živinice, Glamoč, Visoko, Ključ, Konjic.
[5] Inače, uz organizacije Socijalističkog saveza predlagači su mogli biti Predsjedništvo SRBiH, Skupština SRBiH, Izvršno vijeće (vlada), Centralni komitet SKBiH, Republička konferencija omladine (RK SSOBiH) i nekoliko društvenih organizacija, od SUBNOR‑a do Udruženja književnika.
Dušan Janjić kaže: “Moj je temeljni osećaj da je Bosna prema njemu bila neutralna. Tačnije, mislim da ga nisu voleli u CK SKBiH, a dolazeći preporoditelji su u njemu videli ‘sekularnog muslimana’. Zapravo, oni su njega videli kao pretnju jer je svojom doslednošću bio svedok njihovih posrtanja.”
[6] Za vrijeme rata, negdje krajem 1994, Zdravko Grebo je sa Senadom Pećaninom iz Sarajeva pod opsadom došao u Tuzlu. Tamo je sve bilo drugačije nego u Sarajevu. Linije fronta daleko, a grad je živio gotovo mirnodopski. Jedna grupa uspješnih privrednika željela se odužiti gostima iz Sarajeva i pozvali su ih na večeru. Restoran, hrana, svjetlo, prijateljska lica, razgovori. Kad je večera bila pri kraju, jedan od domaćina pitao je nasamo profesora Grebu: Profesore, iskreno, ima li osim vas još koji Hrvat da je, kao vi, potpuno za ovu našu Bosnu? Grebo se malo nećkao da direktno odgovori, pa je skratio objašnjenje rečenicom: Nisam ti ja baš neki Hrvat. Ali tuzlanski domaćin nije se predavao: Razumijem, mješoviti brak!
Nešto slično desilo se 1998. kada je govorio za splitski Feral. Dobivši kopiju intervjua, primijetio je dodatno pitanje kojeg nije bilo tokom trajanja razgovora. “Jedan ste od rijetkih Hrvata koji su za vrijeme rata slobodno mogli ući u istočni Mostar. Pratite li tamošnja zbivanja?” Poslao je poruku uredniku Predragu Luciću da to ispravi jer nacionalno nije Hrvat. Ovaj mu je brzo odgovorio: “Ispravićemo, ne brini, ali si lip ka da si Hrvat!”
Za vrijeme rata, čuvši da je Zdravko Grebo boravio u Mostaru, bosanski general Ramiz Dreković protestovao je u medijima: Neće nam Hrvati vršljati po Mostaru!
[7] U razgovoru s Bodom Weberom, 2000. godine, ovako je vidio te izbore: Socijalistički savez je vodio kandidaturu za člana Predsjedništva Jugoslavije iz BiH. U prvom krugu ja sam dobio sedamdeset posto glasova u opštinama. U tom trenutku ovo mi je nešto značilo, danas imam malu gorčinu, jer mi je objašnjeno da ne mogu biti kandidat. Budući da sam se tada izjašnjavao kao Jugosloven, to je bio problem. Paradoks je da ne možeš biti član Predsjedništva Jugoslavije zato što si Jugosloven?!? Rekli su mi da kandidat mora biti Srbin.
[8] Alma Lazarevska, “Bez rizika molim”, Oslobođenje, utorak, 27. juni 1989.
[9] “‘Kecmanović’ je očigledno bila policijska afera. On je denunciran na osnovu prisluškivanih razgovora sa stranim diplomatama, što nije bilo časno. Nije mi žao što je Kecmanović ispao iz trke jer o njemu i kao rektoru i kao profesoru i kao političaru mislim sve najgore. Ali ta afera bila je policijska i mračna mrlja jer ništa nije izvedeno po bilo kojoj demokratskoj proceduri”, rekao je Grebo.
Bodo Weber ga je podsjetio da Kecmanoviću, iako je izbačen iz političke kampanje za Predsjedništvo Jugoslavije zbog navodne špijunaže, ništa nije smetalo da ostane rektor Univerziteta. Unatoč tim “neopreznim kontaktima”.
Grebo mu je rekao da zna da Kecmanović nije bio špijun. Bio je dobar politički analitičar i time interesantan strancima. Ali da je vršio klasične špijunske poslove, nije. I da je pao kao žrtva unutarnjih političkih odnosa.
[10] Nećemo valjda opet vijest primiti zdravo za gotovo i krenuti dalje kao da se ništa nije dogodilo. A vijest je da je Zdravko Grebo, član CK SKJ, ponudio ostavku na članstvo u tom organu?! Nije riječ o svakidašnjem događaju o kome ne treba mnogo razbijati glavu. Radi se o ostavci čovjeka koji je jedan od pionira demokratskih procesa u BiH, jednom od najvisprenijih mladih bh. političara koji uživa nepodijeljene simpatije širom Republike i dalje… Zato ne dajmo da nam odu najbolji ljudi, jer sa njima odlaze i posljednji grami nade da će nam sutra biti bolje. Ervin Kreševljaković, Sarajevo (Oslobođenje)
Ne smiješ, Zdravko, dati ostavku na članstvo u CK SKJ!… Zar da bude u CK SKJ još jedan manje čija su izlaganja bila uvijek “cum grano salis”? Zar da CK SKJ bude sa još jednim “zrncem soli u glavi” manje… Ako ti i slični položite oružje, šta da radimo mi “obični” članovi SK. Zar da ostanemo članovi Partije koja poprima takav karakter da njezini najbolji, najrazložniji, najrazumniji i najprincipijelniji članovi moraju položiti oružje. Željko Rebac sa porodicom, Mostar. (Borba)