Krajem marta u Sarajevu i Mostaru je promovirana knjiga „Grebo“. Autor Boro Kontić pokušao je osvijetliti životni put Zdravka Grebe, uglednog profesora sarajevskog Pravnog fakulteta, jugoslovenskog i bosanskohercegovačkog političara s kraja 1980-ih, intelektualca, učesnika i promotora rasprava o važnim pitanjima našeg javnog prostora u rasponu od pola vijeka. Knjigu otvara njegovo prvo javno pojavljivanje juna 1968. na studentskim demonstracijama u Sarajevu a zatvara šetnja od Narodnog pozorišta u Mostaru do devastiranog partizanskog groblja u glavnom gradu Hercegovine s proljeća 2018. godine.
U narednim danima objavljujemo tri nastavka iz knjige „Grebo“. Prvi dio „Buntovnik“ vraća nas u 1968. godinu. Drugi dio „Ostavka“ govori o zbivanjima u bh. politici tokom 1989. godine. Treći dio „Karim“ lociran je u 1995., posljednju ratnu sarajevsku godinu.
Politička i javna karijera Zdravka Grebe počela je juna 1968. Događaji koji su potresli zapadnu Evropu, ali i Jugoslaviju, izveli su ovog studenta treće godine Pravnog fakulteta na javnu scenu. Za Bosnu i Hercegovinu, posebno glavni grad Sarajevo, početak juna 1968. bio je dramatičan period.[1]
Kuda ide Amerika?
Sarajevsko Oslobođenje izvijestilo je o studentskim demonstracijama 5. juna 1968. neutralnim, smirujućim tonom i naslovom “Miting i demonstracije sarajevskih studenata”, procjenjujući broj prisutnih na dvije hiljade, a razlog okupljanja – miting solidarnosti sa studentima Beogradskog univerziteta.
U izvještaju se navodi da je miting otvorio Miloš Okuka, predsjednik Akcionog odbora studenata i profesora Filozofskog fakulteta, koji je pročitao sve zahtjeve, uz odobravanje. Naročito zahtjev za ukidanje člana 54. Statuta Univerziteta, kojim se određuje da se jedan ispit može polagati najviše četiri puta. Poslije je govorio student filozofije Orhan Džipa, zahtijevajući odlučnije uključivanje u društvene tokove. Pjesnik Rajko Nogo apelovao je na studente da sačuvaju dostojanstvo i da se suprotstave eventualnim provokatorima. Predstavnik Predsjedništva Saveza studenta Jugoslavije Zdravko Grebo rekao je da se ne postavlja pitanje socijalizma i odnosa studenata prema njemu jer je njihova orijentacija jasna. Studenti se trebaju više angažovati u samoupravnim organima na fakultetima i više uticati na kretanja društva ka progresu.
Profesor Fazlija Alikalfić, rektor Univerziteta, rekao je: Demonstracije obično prolaze, ali ja ovu vašu shvatam kao podršku progresivnim tendencijama u razvoju društva, podržavajući zaključak studenata da se oni trebaju više angažovati u samoupravnim tokovima društva. Profesor Filozofskog fakulteta Rade Petrović založio se takođe za stvaranje modernije koncepcije univerziteta, a student Medicinskog fakulteta Radovan Karadžić izrazio je ogorčenje studenata prema onima koji ih nazivaju huliganima. Predsjednik Univerzitetskog savjeta i potpredsjednik Izvršnog vijeća Todo Kurtović rekao je da samoupravljanje na Univerzitetu treba brže razvijati, ali uz veće učešće studenata.
Poslije toga govorili su studenti Sabahudin Omeragić, Majo Topolovac, Nikola Boranić i Muhamed Imamović, koji su se uglavnom složili sa osnovnim mislima svojih predgovornika i zahtjevima koji su pročitani na početku mitinga.
U drugom dijelu izvještaja Oslobođenja opisan je tok uličnih demonstracija, uključujući večernji sukob sa milicijom, sa konstatacijom da su “organizatori manifestacija ispustili događaje iz svojih ruku, pa je sve krenulo neželjenim tokom”.
O onom što je rečeno na mitingu nešto je bila drugačija interpretacija studentskog lista Naši dani.[2]
Književnik Marko Vešović, s teretom sina informbiroovca, u jednom novinskom tekstu opisaće demonstracije bez milosti: S prozora kabineta gdje smo radili – pravili smo bibliografiju Bosanske vile, takmičeći se ko će više listića ispuniti – Ilja i ja gledali smo komad koji se, na dan studentskih demonstracija, davao pred fakultetom. Takav mi je izgledao studentski bunt: izvrsno kazalište! Ispred fakulteta golema publika, a gore, na ravnom krovu ponad ulaza, smjenjivali su se glumci. Nogo je, kao vazda na estradi, bio vrlo efektan. Ne sjećam se šta je govorio, ali gluma mu je bila aman – ha! Nije mi ni u peti bila primisao da im se priključim: o vratu sam nosio oca Velimira, ne kao medalju, već kao mlinski kamen.
Četrdeset godina kasnije jedan od govornika s mitinga sačinio je hronologiju demonstracija i opisao kako su dovele do reagovanja milicije.[3]
Za kasniju eskalaciju nasilja koja je dovela do intervencije milicijskih snaga reporteri Oslobođenja su optužili “neodgovorne pojedince” koji su bacali kamenice i razbili nekoliko prozora na zgradi Vlade i oštetili nekoliko automobila. Oslobođenje je izvijestilo i o uhapšenima u incidentima. Prvi od njih uveden je u kancelariju načelnika SUP‑a Branka Bauka još dok je trajalo njegovo obraćanje novinarima. To nije bio student, već maloljetnik M. B. iz Radničke ulice 31 u Sarajevu, kaže se u izvještaju. Ovaj mladić nije znao objasniti kako se našao među demonstrantima i zašto je bacao kamenice na patrolni automobil. Kako izvještava reporter Oslobođenja Sabahudin Selimić, pretpostavka da su se među studente umiješali huligani koji su i stvorili nered potpuno je potvrđena kada su dovedena još dvojica mladića – Avdo Glavaš i Sakib Puškar, koji nisu studenti. Oni su demonstrirajući pokušali da izvrše džepne krađe, a inače su od ranije poznati kao takvi miliciji, navodi reporter.
Niko nije provjeravao ove podatke niti su mediji istraživali šta se sa ovim ljudima kasnije desilo.[4] Novine su narednih dana preuzele planetarnu vijest o atentatu i ubistvu Roberta Bobbyja Kennedyja, koji je bio na korak od nominacije Demokratske stranke za predsjednika Amerike. Ova je vijest prekrivala ne samo naslovnu nego i naredne stranice novina. Zabrinuti sarajevski urednici krenuli su s najširim mogućim upitom: “Šta se događa u Americi”, a već sutradan strahovanje zaoštrili do maksimuma u naslovu: “Kuda ide Amerika?”
Mickiewicz
Da li je studentski bunt iz juna 1968. u Jugoslaviji i Sarajevu imao bilo kakve veze sa onim što se u isto vrijeme dešavalo u svijetu?
Mislim da nema. Teško bi se moglo šta tu dokazati.
Da li je ono što se desilo u svijetu barem uticalo na naša zbivanja? Već su bili protesti u Parizu.
Na tom tragu, početkom ove 2018. godine mene su pozvali u francuski kulturni centar na jedan razgovor o toj famoznoj ‘68. Ima desetine takvih francuskih centara u svijetu i svi su u isto vrijeme imali razgovor o onom što oni zovu “Maj 68”. Mene je to u Francuskoj lično interesovalo, ali nisam siguran da francuski protest ima išta sa Sarajevom 1968. Za mene su događaji u Parizu bili važni jer je tu bio i Marcuse i Frankfurtska škola. Možda je u to vrijeme u Sarajevu ova tema interesovala Gaju Sekulića. Ali sve je bilo intelektualno, individualno. Organizaciono – ništa.
Teško bi meni bilo dokazivati da je taj bunt tinjao ranije. Da su postojale neke tribine ili zavjerenička društva. Što se mene tiče, ništa od toga nije bilo. A mislim da ni generalno nije bilo ništa prije toga. Kao što je i u Beogradu to bio sukob domaca i brigadira oko neke zabavne manifestacije. Koncerta, priredbe.
Ja sam cijelo to proljeće sve pratio i čitao, jer me interesovalo. Listove Student (Beograd) i Studentski list (Zagreb). Tu su još kao časopisi u oba grada postojali Polet i Vidici. Ovdje su bili Naši dani.
Prateći ta zbivanja, čini mi se da su jedino što je možda imalo smisla bila dešavanja u Poljskoj. To je bilo u proljeće i počelo je sa zabranjenom Mickiewiczevom predstavom (Adam Mickiewicz). I to je Student objavio. Oni su objavljivali i tekstove ovih ljudi iz Korčulanske škole. Tu su bili tekstovi Marcusea, Fromma, Habermasa. To me kao studenta interesovalo. Šta si osim glupih udžbenika u to vrijeme mogao čitati? Dakle, to me interesovalo, ali da je bio neki pokret, debata ili kružok, definitivno nije.
U svemu me interesovalo pitanje slobode, ne ljudskih prava, već pitanja razotuđenja. Kritika robne privrede, kritika kapitalizma. Moj je stav, ali čini mi se i većine koja je tu bila uključena juna 1968, ukratko – ljevlje od lijevog. Savez komunista bio je ljevica, njegov program je krasan dokument, ali praksa ne valja. Hajdemo mi pravi socijalizam. Ne znam da li smo ga zvali “sa ljudskim likom”. To je već Dubček i Češka. Ali, eto na tom tragu. Nipošto liberalna privreda ni višepartijski sistem. Što rekao jedan moj student: Vi ste bili socijalistički mudžahedini.
Dakle, nije protestu u Sarajevu ništa prethodilo. Nije to bio kontinuirani kružok studentski ili nastavnički kao u Poljskoj. To je samo buknulo u junu i jedino što se organizaciono napravilo jeste Akcioni odbor na Filozofskom fakultetu.
Ja sam bio član Saveza studenata, koji je bio smješten u Titovoj ulici na broju 44. Gdje je kasnije bio Cedus. Slađan Ajvaz bio je predsjednik, ali je otišao u Beograd, kao kralj i vlada na neke konsultacije, tako da sam ja samostalno preuzeo komandu. Ovi su na Filozofskom fakultetu jedini nešto uradili sa tim Akcionim odborom. Tu su u organizaciji bili Miloš Okuka, tadašnji student, kao i Rajko Petrov Nogo. Okuka je bio, mislim, predsjednik tog odbora. Oni su govorili na krovu Filozofskog fakulteta. Tu sam i ja sam govorio. Zatim Fazlija Alikalfić, tadašnji rektor. Tu je bio i Orhan Džipa, ali on je više bio karikaturalan.
Kako je krenula priča?
Imali smo sastanak sa Univerzitetskim komitetom. Oni su bili protiv protesta. Naši su protesti nastali kao reakcija na Beograd. Kad je bila ta prva vijest iz Beograda o tuči studenata i policije, želio sam organizovati protest. Miting. Socijalna pravda, dolje crvena buržoazija. Šef sarajevske policije bio je Branko Bauk. I dozvolio nam je protestni skup pred Pozorištem. I onda se valjda konsultovao sa drugovima iz CK i novi odgovor je bio NE. Tu se onda pojavio taj Akcioni odbor na Filozofskom fakultetu. Pojavio se i rektor Fazlija Alikalfić, koji je govorio sa krova. Govorio sam i ja. Nogo. Da li i Radovan Karadžić? Vjerovatno. On je bio predstavnik studenata Medicine u Savezu studenata.
Ja, zapravo, nisam ni bio predstavnik fakulteta. Došao sam sa preferencijalne liste predsjednika, ali mislim da me Slađan Ajvaz predložio po toj mostarskoj liniji. Bili su tu još Smajo Pleh, Mirko Puljić, poslije profesor na Ekonomiji, a kasnije otišao u Zagreb. Bila je, mislim, Tanja Burjačenko. Ona je kasnije bila žena Damira Grubiše iz Zagreba. Zatim Tanja Magazinović sa Elektrotehnike…
Taj prvi protest bio je zakazan za deset ujutro pred Pozorištem. Onda je ovaj naš zakazani zabranjen, a skup na Filozofskom fakultetu je počeo, mislim, u četiri popodne. Trajao je dva sata.
Nakon toga krenuli smo prema gradu, ali ne kao neka organizovana snaga. Na čelu te kolone bio sam ja, zatim Nevenko Misita, koji je bio član Saveza studenata Jugoslavije. I on je te noći otišao u Beograd.[5] Tu je bio i profesor Sulejman Grozdanić. Policija je bila postavila kordon kod restorana “Marijin Dvor”, znači stotinjak metara od uvodnog mitinga. Ja sam izašao da pregovaram, govoreći pustite nas, mi smo Jugoslavija, komunizam, solidarnost, i onda je prvih desetak redova demonstranata sjelo na asfalt. To je, ja mislim, bilo spontano iako se kasnije komentarisalo slično kao u Americi – Sit in. Pokazalo se jako efikasno, jer ne možeš tući ljude po glavi dok sjede. Tako da je i policija bila zbunjena. Onda se vjerovatno kolona pokrenula, oni se povukli i tako smo stigli do sljedećeg kordona, par stotina metara dalje, kod Higijenskog zavoda. I sve tako smo stigli do Vječne vatre. Oni su nastojali da nas izguraju u pokrajnje ulice. Tu sam ja održao govor stojeći na krovu tramvaja. Drugovi, naši zahtjevi, ne odustajemo…
Vođa
Slučajno se dogodilo da je tu vrlo blizu bila moja majka. Žena krenula sa prijateljicom Desom u neku kupovinu. Tu je bila prodavnica “Beko”, “Kluz”, šta li? I kad je izašla iz radnje i vidjela da držim govor na tramvaju, a sve okolo naoružana policija, pala je u nesvijest. Ja to tada nisam vidio.
Onda sam, kao iz priče Radoja Domanovića, poveo ljude prema Studentskom domu na Bjelavama da održimo plenum. Tu na ulazu u te zgrade postoje kameni stubovi. I tu sam se popeo i održao govor. Bio sam uvjeren da sam povukao sve te ljude gore, da napišemo zahtjeve, održimo skup. Međutim, kad sam se popeo na stub, vidim da je tu samo stotinjak ljudi. Dakle, većina nije slijedila vođu, znači mene, nego je krenula ulicama Sarajeva. Onda smo se svi vratili, pa pored Vijećnice i Obalom sve do zgrade tadašnje Vlade (današnjeg Predsjedništva), gdje je bila većina. Tu smo uglavnom sjedili. Bila je noć. Osam sati, devet možda, ili kasnije. Ja sam tada otišao u zgradu CK, tu nedaleko u Đure Đakovića (Alipašinoj) ulici. Tamo je već bila sazvana hitna sjednica. Ja im kažem pustite me da izložim naše zahtjeve. To govorim ovima na ulazu. Tada silazi Todo Kurtović. Kako sam počeo “Druže Todo”, odmah mi je rekao: “Šta hoćete, vlast je još u našim rukama.” To je valjda isto rekao i Kardelj u Beogradu. Dakle, prpa je bila u rukovodstvu. Onda se pojavio Hamdija Pozderac. U svom klasičnom stilu – malo jaranski, malo oštro. “Šta ti hoćeš, jebem li ti sve”, pa onda te zagrli i počne pomirljivo. Veli mi: “Hajde ti vrati se u Savez studenata i napiši saopštenje. Pa ćemo sutra rješavati.”
Vratim se ja prema zgradi Predsjedništva, a tu je već počela frka. Ima više objašnjenja, a jedno je da je neko pucao. Da je jedan Orle, oficirski sin, ispalio metak. Crnogorac, dok je Orle, šta će biti drugo. I valjda je naredba bila – dobro ih izmlatite. Bila su dva kordona. Ispred njih vatrogasno vozilo sa šmrkovima. I tako su nas rastjerali. I očistili ulice. Ja sam otišao u Savez studenata da napišem saopštenje. To je Maca sekretarica otkucala na mašini. Sve što sam diktirao, uključujući osudu brutalnosti milicije i neobjektivno izvještavanje novina.
I sad krenem prekoputa u Oslobođenje da se to objavi. Kad sam izašao iz zgrade Saveza studenata, priđu mi dva policajca u civilu. “Gdje si ti pošao?” Velim, nosim saopštenje. Kažu, da vidimo. Kad su pogledali, kažu: “Može, ali izbaci ovo o miliciji.” Dođem u Oslobođenje, trebalo bi biti oko pola jedanaest. Kaže ovaj urednik: “Može, ali izbaci ovo oko štampe.”
Pa dobro, velim, onda ništa neće ostati.
Tako izađem iz Oslobođenja i tu blizu kod “Olomana” u glavnoj ulici sretnem oca Hamu. Kaže mi: “Mrš kući, jebem li ti sve.”
Došao kući, majka se malo oporavila, došla joj mlađa sestra Sana. Ja sam u tom stanu u ulici Mehmed‑paše Sokolovića imao svoju sobu. Na vratima, pošto sam se i slikanjem bavio, bio je portret Che Guevare. Ja ulazim, a tetka Sana cijepa sliku Che Guevare.
Naši dani
Da li se čuo ijedan antisocijalistički glas na tom protestu?
Mislim da nije. Možda negdje šire u kakvom disidentskom, ali ovdje među studentima ne. Tada je bio čuveni termin “neprijateljska emigracija”. Ustaška, četnička. Ali to nema veze sa ovim. Možda kasnije. Čak nije bilo ni pristalica Đilasa. To je bilo malo liberalizma, demokratije.
Te 1968. bili su i prvi socijalistički izbori sa više kandidata?
To su oni nešto namirisali, ali sve je to bilo pod kontrolom Partije.
Demonstracije su bile 4. juna? Šta se dalje dešavalo u Sarajevu?
Ništa do Titovog govora. Istovremeno, CK SK uzvraća udarac. Sada saziva skupove, a to je vodio Hamdija Pozderac. Nisam siguran koju je funkciju imao. Možda predsjednik Skupštine. Vjerovatno je u CK imao zaduženje – rad sa omladinom. Mislim da su u tim internim raspodjelama on i Todo Kurtović bili zaduženi za Univerzitet. Bili su sastanci na kojima su bili predstavnici studenata. Uglavnom ubjeđivanje, smirivanje. Zbog svega ovoga ja nisam izašao na ispit iz krivičnog prava. Položio sam ga tek u septembru. I to mi je bila jedina osmica. Ali pravi epilog dešava se godinu kasnije, 1969. Zabrana lista Naši dani. Stevo Tontić bio je glavni, a ja odgovorni urednik. Izdali smo svega četiri broja. Tu su još u redakciji bili Gavro Grahovac, Avdo Sidran, Vaso Krčmar bio je ilustrator. Đoko Ninković bio je grafički urednik. Tu je još bio Žarko Karišik. Zatim Grga Ignac, onako klerikalac, ali ljevičar. Bio i jedan Svetislav Stojčić, za koga smo sumnjali da nas je sve prodao. Tu je bio i Aziz Kadribegović, koji je kasnije završio u Preporodu.
I zašto ste zaglavili?
Štampali smo novi broj, mislim broj 313.[6] Izgleda da je vlast samo čekala. Mi smo pomalo provocirali. Znam da su jedan tekst napisali Avdo Sidran i Nagorka Idrizović. Naslov: “Sa izvora poteče bistra voda”. Nešto kao intervju sa radnicima. Vaso je baš radio zajebane karikature, ali formalno smo zabranjeni baš zbog teksta Aziza Kadribegovića. Zadnja strana, vrlo originalno, bila je humoristička. Neka humoreska na trećini strane: “Druže glavni”. On se obraća nekom imaginarnom Drugu. Glavnom, što su ovi protumačili kao poruku Titu. Onako iz naslova. To je valjda prva zabrana jednog lista kod nas. Onda je unutar Univerzitetskog komiteta izdata naredba da nas sve izbace iz Partije. Neki su izbačeni promptno. Mislim da samo Svetislav Stojčić i Gavro Grahovac nisu izbačeni iz Partije. Mene nisu odmah. Bila su podijeljena mišljenja na fakultetskom aktivu. Osim moja dva rođaka iz Mostara koji su bili za to da se odmah i hitno izbacim. Nisu me izbacili na Pravu, ali jesu na Univerzitetskoj. Profesor Omer Ibrahimagić bio je šef. Ostalo je još par nas iz redakcije neizbačenih pa je sad bila prilika. Ja, Avdo Sidran i još par njih. Kasni, večernji sastanak. Bio sam prvi na dnevnom redu i to se diskutovalo sat‑sat i po. I bilo je 6:6. Za i protiv izbacivanja. I uto stigne na sjednicu Rajko Mandić, student arhitekture. I s vrata glasa za izbacivanje, te je tako ostalo 7:6. I kako su mene izbacili, ovi su ostali svi u pet minuta izbačeni. Ja silazim na ulicu ispred Prava, jer je Univerzitet bio na trećem spratu te zgrade, i pred fakultetom naiđe Boro Pištalo. Vjerovatno je i on bio neki profesor, ali tu se pojavio slučajno. Ja plačem ko godina. Iz moje me Partije izbacili!
Koliko si već bio u Partiji?
Pa, dvije godine? To je ono, istaknuti gimnazijalac. Postao sam član na prvoj godini. Boro me tješi, sve će biti dobro. Odem u Klub književnika, koji je bio tamo gdje će kasnije biti Klub novinara. Sadašnja Pruščakova ulica. Sjedi Avdo Sidran, dobro pijan. Velim mu: Izbaciše nas iz Partije. Kaže mi Avdo: Boli me kurac.
Kad su te vratili?
Ne znam, poslije pet‑šest godina.
Toliko dugo si bio izvan pokreta?
Vratili su me ipak ranije. Mislim 1972. Tada sam već bio u Beogradu, na postdiplomskom studiju. Tada se moralo biti na nastavi.
Da li si otišao na more te 1968?
Jesam. Vjerovatno sa drugovima iz gimnazije. Zlatko Dizdarević i Mensur Kerken. Otišli smo u Makarsku i bili u kampu. Kad nam je nestalo para, skupili šator i otišli na Mljet. Tada niko nije išao na Mljet. Spavali smo u vinogradu, nije bilo kampa. I vratili se u Sarajevo. Poslije je došla ruska intervencija u Češkoj. Ja sam čak u Savezu studenata pisao izjavu protiv ruske intervencije. Možda je i taj povišeni patriotizam bio mali odgovor na junska zbivanja. Ono da se pokažemo da smo i mi dio sistema. Kasnije, u proljeće 1969, ulazim u redakciju Naših dana, koja će se, ispričah, okončati nakon par brojeva.
[1] Radeći na monografiji Radio Sarajevo, shvatio sam da je juna 1968. u političkom vođstvu Republike vladao haos. Kako je moguće da su tako skromne demonstracije, gotovo benigne, stvorile takvu paniku unutar rukovodstva BiH? Novinar Radio Sarajeva Zoran Udovičić zapisuje da je početkom juna 1968. godine, u vrijeme studentskih demonstracija protiv “crvene buržoazije”, zajedno sa kolegom Arifom Zulićem pratio veliki studentski zbor pred Filozofskim fakultetom. Nakon njega su studenti krenuli na marš sarajevskim ulicama sve do zgrade Vlade (današnje zgrade Predsjedništva BiH). Udovičić kaže da su izvještaj o tome emitovali u Večernjem dnevniku (19 sati), negdje u trenutku kada je milicija već rasturala demonstrante u Malom parku preko puta zgrade Radija. Odmah nakon Dnevnika, piše Udovičić, pozvali su nas dvojicu reportera u Centralni komitet Saveza komunista BiH:
“Svi tadašnji političari su bili u velikoj sali za sjednice. Vladalo je opšte uzbuđenje, jedna aktivistkinja je stalno ponavljala: ‘Spasite nam državu!’ Kad smo ušli, Cvijetin Mijatović, šef Partije, dočekao nas je riječima: ‘Šta to radite, pozvali ste studente na razbijačke demonstracije, da ruše državu…?!’ Branili smo se da smo samo prenijeli ono što se desilo; na mitingu su govorili i studenti i profesori i visoki političar Munir Mesihović, a zatim je student Okuka pozvao na ‘mirne manifestacije’. Srčano nas je branila glavna urednica Dana Raković, tada i član Centralnog komiteta, i na kraju je povukla zadnji adut: preslušati ‘izlazni registrator’ ili ‘crnu kutiju’. Ta nas je čarobna tehnička sprava, koja je snimala sve što ide iz studija, spasila od ozbiljne političke osude. Na snimku nije bilo ništa od onoga što je neki aparatčik Centralnog komiteta protumačio. Ipak, urednik nam nije dozvolio da se ovakav izvještaj ponovi u vijestima u 22 časa.”
[2] Vanredni broj lista studenata SRBiH Naši dani, 22. juni 1968.
Na mitingu pred Filozofskim fakultetom, koji je počeo u 17 časova, govorili su: Okuka Miloš, predsjednik Akcionog odbora, Orhan Džipa, član Univerziteta. Rada Petrovića učesnici su izviždali kada je oduljio sa izlaganjem govoreći o reformi nastave i onome što je poduzeto u tom pogledu. Majo Topolovac je u izlaganju prekinut kada je počeo da propagira list Lica, čiji je urednik.
[3] Dinko Omeragić, “Pobuna Titove djece”, Oslobođenje, 28. juni 2008.
Samo što je miting završen, masa je krenula prema Marindvoru. Ništa nije moglo da zaustavi uzavrele mladiće i djevojke. Kad je već tako, sasvim spontano smo odlučili da krenemo pred Republičku skupštinu u Konaku pod Bistrikom. Uzvikivali smo: Tito – Partija. Mi smo Titovi, Tito je naš.
Ispriječio nam se kordon milicionera. “Drugovi studenti, polako, nemojte naprijed”, sjećam se gotovo molećivog glasa jednog milicionera na Marindvoru. Uslijedio je prodorni odgovor: “Hoćemo Titovom” (glavna sarajevska ulica).
U silnom naduravanju u nekoliko navrata su sijevnuli pendreci. Očito je čuvarima reda bilo naređeno da nas lokalizuju na uže gradsko područje. Onda smo zasjeli na ulicu i zapjevali: “Druže Tito, mi ti se kunemo…” Ubrzo su dopustili da nastavimo prema centru. Na raskrsnicama kod Higijenskog zavoda, Izložbenog paviljona i iza Katedrale pokušali su da nas rasparčaju skretanjem u sporedne ulice. Nisu uspjeli i mi smo nastavili preko Baščaršije i oko Vijećnice pošto nas je veliki plavi kordon spriječio da dođemo do Skupštine pod Bistrikom. Zato smo nastavili Obalom te tadašnjom ulicom JNA, Štrosmajerovom, Vase Miskina (Ferhadija) i kod Vječne vatre izašli na Titovu ulicu. Jednog momenta drugovi su me podigli na ramena i neko vrijeme me nosili ulicom. Sjećam se da su Sarajlije ponovo u čudu gledale našu povorku koju je pratilo nekoliko filmskih i televizijskih kamera. Stalno smo klicali Titu, ali i uzvikivali: “Radnici s nama, loše je i vama.” Niko nam se nije pridružio. Nije ni čudo ako se zna da su neki partijski agitatori istog dana radnicima govorili da smo – ološ.
Negdje oko “Gradske kafane” čula se lomljava stakla. Nije slutilo na dobro. Šta je to sad? A niko od nas nije bacio ni kamičak. I milicija se ponašala korektno, često gotovo očinski. Ušli smo duboko u veče kada smo stigli pred zgradu tadašnjeg Izvršnog vijeća, današnjeg Predsjedništva BiH. Svi smo zasjeli ispred same zgrade i počeli da skandiramo: Hoćemo Džemu, hoćemo Branka… Onda se odjednom učinilo da je palo nešto poput kamena. Navodno je pogođen milicioner. Koliko pamtim, upravo tih dana su tokom rekonstrukcije tramvajske pruge izvađene kamene kocke. Niko od nas nije mogao da ih baci jer smo se nalazili na suprotnoj strani ulice. Sasvim neočekivano milicija se razmahala palicama. Pljuštali su udarci. Čulo se djevojačko zapomaganje. Naša masa je začas bila rasturena i razbijena. Potrčali smo koliko nas noge nose i razbježali glavom bez obzira.
[4] Sakib Puškar ustvari je Zakir Puškar, rekao mi je u razgovoru koji smo vodili decembra 2020: “Rijetko me ko znao pod pravim imenom. Za sve sam bio Sakib. Ne sjećam se ovih događaja iz 1968. U to vrijeme sam imao sedamnaest godina i vrlo burnu mladost. Mene su tada uvijek hapsili kada su u Sarajevo dolazile zvanične delegacije, a puštali kad se okonča posjeta. S policijom ja nikada nisam imao nikakav dogovor, naprotiv.” Avdo Glavaš pojavio se u jednoj novinskoj reportaži, januara 2020. U sjećanju na sarajevsku kafanu “Katanga”, u koju se, piše list Avaz, išlo tri puta: prvi, zadnji i nikad više. Avdo Glavaš je “Katangu” ocjenjivao kao opasno mjesto, ali “humanost je ipak uvijek bila prisutna i nikad se nije udaralo na slabijeg”. Za Glavaša se tvrdi da je igrao i manje uloge u nekim sarajevskim filmovima i da mu je otac bio posljednji vodeničar na Mošćanici. “Katanga” je zatvorena za vrijeme Sarajevske olimpijade.
[5] Nevenko Misita ovako se sjeća demonstracija: Krenuli smo nakon skupa ispred Filozofskog fakulteta glavnom sarajevskom ulicom. Htjeli smo baš Titovom, a milicija nas je stalno gurala prema pokrajnjim ulicama. Prvo su nas pokušali skrenuti na Marijin‑Dvoru, a kad smo prošli, naredni pokušaj skretanja je bio kod ulice Đuro Đaković, danas Alipašina.
Studenti su rekli: hoćemo Titovom ulicom. Tako smo stigli do Katedrale. Koliko se sjećam, Grebo je predložio da idemo do studentskih domova. Gore na Bjelave. Grebo je bio kooperativan. Čak i ta činjenica da smo otišli na Bjelave ukazivala je na to da smo poslušali savjet milicije.
Ja sam tamo otišao do milicijske stanice i rekao da imam kartu za Beograd za tu veče. Trebao sam na sjednicu Saveza studenata Jugoslavije. Ja sam u to vrijeme bio vršilac dužnosti predsjednika za BiH jer je dotadašnji predsjednik Branko Ekert otišao u Savez socijalističke omladine u Beograd. I mene je milicija odvezla u kolima dole do grada. Otišao sam u bratov stan i presvukao sam se, zatim otišao kući, uzeo stvari i otišao na put.
U vozu, to su bila spavaća kola, bilo je dosta članova Centralnog komiteta koji su takođe išli u Beograd. Ja nisam imao pojma šta se desilo kasnije. Da je dio kolone otišao glavnim ulicama, da su razbijeni neki izlozi, da je milicija reagovala. Ovi ljudi iz CK su to znali. Da su bili neredi. Ja nisam imao pojma šta se desilo na sarajevskim ulicama kasno te večeri.
U Beogradu, na sastanku Saveza studenata, odlučeno je da idemo na fakultete. Ja sam kao pravnik otišao u beogradski Pravni fakultet. Tamo je bio čuveni amfiteatar petica. I na tom sam skupu, ne znajući, rekao da list Politika laže da su bili neredi, razbijanje stakala, uništavanje u Sarajevu. Kad sam rekao da novine lažu, studenti su pljeskali. Ali sam pogriješio, jer nisu, barem tada, novine lagale.
[6] Juna 1989. list Naši dani objavio je mini feljton o zabrani štampe u BiH. Navodi da su 15. aprila 1969. zabranjeni Naši dani (broj 318) zbog satiričnog teksta Aziza Kadribegovića “Druže glavni”, u kojem su, prema ocjeni suda, iznesene lažne i izopačene vijesti i tvrdnje kojima se izaziva uznemirenje građana, ugrožava javni red i mir, nanosi uvreda najvišim predstavničkim organima vlasti i teško vrijeđa moral (U tekstu se govori o tobožnjem ugnjetavanju radničke klase kod nas. Tekst se zalagao za otvaranje javnih kuća u kojima bi se mogle zaposliti pripravnice…). Predsjedništvo Konferencije Saveza studenata BiH brzo je reagovalo i po hitnom postupku donijelo odluku o raspuštanju redakcije i Savjeta lista. Redakciju su morali napustiti: Stevan Tontić (glavni urednik), Zdravko Grebo (odgovorni urednik), Abdulah Sidran, Žarko Karišik, Gavro Grahovac, Grga Ignac, Slobodan Savčić, Vaso Krčmar i Đoko Ninković, a neki od njih su isključeni i iz SKJ. Od narednog broja Naše dane uređivao je samo novi glavni i odgovorni urednik Ferid Šljivić.