Ljubić: Korona, kuga, morija… smrt i život oko njih

Kuga je imala svoje zapisničare, kroničare, pjesnike, putopisce, narodne predaje… U njoj učestvuju vjere i nacije, državne institucije i njihove politike, kuga je razdvajala i zbližavala ljude, stvarala je priče i mitove pa ponekad nije lako odvojiti činjenice od predaje.

Smrt je zaticala ljude na poljima, u baščama, na kućnom pragu.

Kao i smrt, i život se odvijao u vrijeme morija. Za svake kuge, pa i ove korone, on se manje-više ponavljao. U odnosu na druge, pogotovu onu crnu kugu, i relativno malu smrtnost, zahvaljujući društvenim mrežama, nespretnim političarima, još nespretnijim malim i velikim šićarima, za našu koronu bi se moglo reći da je vesela. Tako ćemo i govoriti o njoj.

Mali virus je u svim vremenima, i u ovom našem, svakoga postavio na svoje mjesto; i države i njene politike i zdravstvene i ine sisteme. I ljude.

Išli su na virus puškama s dugim cijevima, i silom i zaptom. Prsili su se pred njim moćni predsjednici moćnih država.

U ovoj našoj moriji ima nekih novina koje izmiču tradiciji povijesnih kuga. Političari daju uglavnom procjene kada je virus opasan, a kada je bezopasan. Ako neko u vrijeme turizma ili izbora, kada je virus bezopasan, ipak umre, sam je kriv. Bio je nedopustivo star, imao je niz kroničnih oboljenja, nije održavao socijalnu distancu, nije nosio masku i rukavice, nije prao ruke, ustvari, čovjek je već godinama bio nepokretan.

Svako vrijeme kuge je vrijeme onih koji liječe, bilo kao samouci, bilo kao humanitarci, ali uglavnom to su ljekari i medicinsko osoblje. Mnogi su od njih u povijesti pa i danas, umirali zajedno sa svojim pacijentima. Mnogi su sramno pobjegli. Otišli na godišnje odmore. Otišli u sela i planine. Otišli bi i u druge države, ali i tamo je morija.

Listajući po putopisima, zapisima, fratarskim kronikama, narodnim predanjima, podsjetit ćemo se na dane kuge koja je morila cijelu našu planetu pa i Bosnu i Hercegovinu, a posebno Sarajevo. Citirat ćemo i kronologiju kuge iz davnih i današnjih dana iz bilješki „Ni Sarajevo više nije kao što je nekad bilo“ (Samoizdat) i vidjet ćemo da se gotovo ništa ne dešava, a da se već nije desilo. U vrijeme kada se poslije crnih dana činilo da je kuga otišla, ona bi se uglavnom VRAĆALA.

Kuga bjesni po čitavom Balkanu, 1533/1555…

„… kuga hara po cijeloj Evropi. U Veneciji je u 16. stoljeću stradalo 70.000 ljudi, u sjevernoj Italiji u 17. stoljeću 86.000 ljudi, u Beču 77.000 ljudi, u Poljskoj polovina stanovništva, u Rusiji… u Turskoj… bjesnila je po čitavom Balkanu 1533/1555, u 17. i 18. stoljeću, a u Bosnu je stizala, nekada iz Stambola, nekad iz Rumunjske, a nekad iz Dalmacije, ali je i u Dalmaciju često zaraza stizala iz Bosne…“ Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi 

Iz ljetopisnih zabilješki i usmenih predanja, kuga je uvijek živo biće: „Kuge su dvije divojke, noge su im kao u koza“. „U Prozoru kugu pribolio jedan Turčin, on izajde uveče obaći volove, prid kućom mu sidi jedna runjava divojčetina. Gore je ona žensko, a dole ima kozije noge… na koju kuću baci šaku pijeska – oni pomru.“ Iz fratarskih zabilješki

Mula Mustafa Bašeskija piše o predskazanju kuge u Sarajevu: „ čuše se i kudret topovi u zraku na lijepom vremenu… U istoj godini vidio sam svojim očima u haremu Begove džamije gdje ispade iz lijesa na zemlju, jedna malodobna curica, a lijes ostade na rukama nosača… a dok je mujezin učio ezan, u isti mah jedan šareni pas je zavijao krupnim glasom, na što svjetina proreče da je to znak kugi.“

Kugu narod u Bosni zove mubarećija, eufemistički naziv za kugu, opasnu bolest koju po narodnom vjerovanju nije poželjno nazivati njenim pravim imenom. „Za vrijeme turske vladavine kuga je u svijesti naroda stvorila smrtni strah, pa je naziv mubarećija – blagoslovena – imao svrhu da se kuga potkupi…“ Zapisao Vlajko Palavestra, a kazivao Mezildžić Bedrudin 

Razni narodi su različito potkupljivali kugu: Još od starih faraona iz egipatske mitologije, spominje se da je u vrijeme kuge narod vjerovao da treba žrtvovati faraona, mada je bio neograničeni vladar izjednačen sa bogom, a i one najbliže oko njega, pa da će tako potkupiti moriju da ne mori narod. (nebudiprimijenjeno). Ni Sarajevo više nije kao što je nekad bilo… (Samoizdat)

Kugu je uvijek neko donosio u Sarajevo i u Bosnu: „S proljeća 1866. neke jevrejske žene i djeca prenijele su je iz Beograda u Sarajevo…“

„U mostarsko Blato kuga je došla iz Mostara prije 90 godina, pa se sav narod razbježao, tako da nije imao ko da ubere lubenicu koja je izrasla na prometnoj raskrsnici…“

„Pojavila se kuga u Sarajevu i to najprije na Vratniku gdje je okuženi došao iz unutrašnjosti, Čabrić s Vratnika je odmah umro. Velikom se brzinom širila na Hridu, Čekaluši, Banjskom Brijegu, Pasjoj mahali, Souk Bunaru…“ Iz bosanskohercegovačkih kronika, putopisa, usmenih predanja…

Kugu su donosili i iz Dalmacije, ali je i iz Bosne prenošena u Dalmaciju: „1783. godina plodna bila, žito rodi, nejmade tko žeti, mloga čeljad iz Dalmacije rad glada došla u Bosnu, ovdje se otrovaše i natrag vrativši se, otrovaše predilj oko Sinja, i kuga se naglo raspali do Splita gdi dojduće godine strahovitu pošast učini“. Fra Jako Baltić

A kad nasta godište 1732. otrova se sva Bosna

„Za upisat koliko gdi pomri, hotilo bi se mlogo karte i vrimena. Što od ove kuge pomr – mučno je znat broj. Ovo znam: da u velikih misti kakono Sarajevu, Mostaru, Banja Luci, na dan se po 300 mrtvaca kopalo. I u svoj Bosni ne osta grad, varoš ni selo gdi ne pomori.“ Franjevački kroničar: fra Nikola Lašvanin

Kugu su u Hercegovini zvali „hastaluk“ a epidemije „veliki hastaluk“.

„Po svoj Bosni po 300 mrtvaca se kopalo na dan“

„U Prokosu kod Fojnice, svi su seljani pomrli od kuge pa su djevojke nizbrdo vukle mrtvace na groblje na granama, a vraćale se uzbrdo pjevajući.“

Bolesti koje su morile po Bosni i Hercegovini od kraja 15. do 19. stoljeća, ostavile su poznatu uzrečicu:

NE IZBIVA IZ KUĆE K'O NI KUGA IZ SARAJEVA!

Sarajevo što si potavnjelo
Ili te je vatra pogorjela
Ili te je kuga pomorila
Il’ Miljacka voda poplavila

Da je mene vatra pogorjela
Već  je mene kuga pomorila,
Pomorila i staro i mlado
Rastavila i milo i drago…

„Kuga je pokosila 15.000 Sarajlija. Umrle i dvije moje kćeri. A sve je u Božijoj moći. Mi smo na ovome svijetu kao musafiri… Nakon godinu i po dana, bolest se u šeher Sarajevu malo smiri. Kuga je pomorila 10.000 duša, ali se kuga opet vrati i pomori još 5.000 osoba. Harala je 3 godine dana. Ima jedna dova koju uvijek treba ponavljati: „Bože koji si riznica svih dobara sačuvaj nas onoga čega se plašimo.“ Bašeskija

Preplašen od pomora, svijet se obraćao Bogu. Kuga je prisutna u mnogim molitvama i obredima:

Od kuge, gladi i rata, oslobodi nas, Gospodine

„U Sarajevu se viđao po ulicama nekakav derviš iz Arabije koji je pozivao Boga i podrhtavao glasom, za njim su išli muslimani u gomili. Za narod pravoslavne vjere, svetili masla u Staroj crkvi 7 sveštenika, išli su kroz varoš do Husrefbegove banje, pa preko mosta Ćumurije i Šeherćehajine ćuprije i Kovača, vraćali se opet natrag u crkvu“.  Rudolf Zaplata: Velika kuga u Sarajevu

Još su živa sjećanja na procesije oko katoličkih crkava u Sarajevu, Kreševu, Kraljevoj Sutjesci. Svećenik moli:
Od kuge, gladi i rata, a puk mu odgovara:
Oslobodi nas, Gospodine.

„U Olovu je od davnina postojalo svetište Čudotvorne Gospe od Olova. U Olovsko svetište su dolazili ne samo katolici, nego i muslimani i pravoslavci, hodočastili su i iz Bugarske, Slavonije, Dalmacije.“ Vlajko Palavestra

Zbog psihičkih problema, ali i zbog drugih bolesti, pa i kuge, ljudi svih religija iz Bosne, išli su svetom Ivi u Podmilaćje, gdje su svećenici putem egzorcizma ljude oslobađali od njihovih strašnih muka.

Dolazilo ih je na hiljade, vukli su ih i na nosilima, a svećenici su istjerivali đavle, a đavli su kroz usta bolesnih pitali: „Mogu li u Lucu, mogu li u Hasana“, a svećenik je strogo morao da odgovara: „Ne možeš ni u koga, samo u pakao“.

Kako već dugo sveti Ivo ne radi, on je onako sofisticirano katolički objasnio da je sada na drugoj dužnosti, da svijet na mladima ostaje… i odmah je jedan mladi egzorcista u sred Gračanice otvorio ambulantu za istjerivanje šejtana. Uglavnom mu dolaze mladi ljudi bez posla, njima se od čekanja stvorio osjećaj opsjednutosti. Ordinacija je uvijek prepuna, a vriska se čuje nadaleko, sve do mlinova na obližnjoj rijeci. Priča se, a bilo je i na televiziji, da on veoma uspješno istjeruje đavle, vragove i šejtane, zavisno od nacionalne pripadnosti. Mada sveti Ivo tvrdi da đavo nema vjere ni nacije. Ni Sarajevo više nije… (Samoizdat)

Hastahana, prva bosanska bolnica

U neko vrijeme sarajevske kuge, u Hastahani, prvoj bosanskoj bolnici, nekoliko ljekara odlučilo da se zazida u jednu vrstu tvrđave i da ne dozvole ulazak kugi, niti ijednom zaraženom pacijentu.

I odolijevao je taj zazidani odjel moriji i kad je pomorila pola grada, a pogotovu one medicinske radnike koji su radili dan i noć u onom nezazidanom dijelu hastahane, sve do jednog kobnog dana, kao i uvijek, do jedne trivijalnosti.

Iznenada jednog od zazidanih ljekara zaboli zub. Sve je on poduzeo i primijenio što je znao; stavljao je u zub karanfilčiće, suvu koru od nara, rakiju šljivu prepečenicu, živu esenciju. Ali ništa. Naposlijetku se odzida i spusti među zaraženi puk. Odmah ode do hećima Zekira Kukavice, zvanog Krivi. Uvijek izvadi krivi zub. Tako i ovaj puta. Da li da ode u Visoko do doktora Zije, zvanog Pravi. Bez obzira što je bio savršen, i on je imao svoje mahane. Pored toga što je bio pretjerano human, što se raspitivao za pacijentovo materijalno stanje, pa je išao na spuštanje svoje cijene dodžabe, što mu struka nikada nije oprostila, on je još povrh svega, pisao i dobre drame, i što je još za struku neshvatljivo, i glumio u njima. I baš zbog svega toga, naš doktor pomisli kako je on nepouzdan.

Izluđen od straha i nesposobnosti da se odluči, učini mu se kao da je zub i prestao da ga boli, ali mu se naglo poče grčiti vilica i počeše mu se tresti ruke, pa on potraži svoga kolegu, poznatog doktora, da ga upita za savjet.

Bio je to još jedan doktor sa ove crne liste, bavio se onim pacijentima za koje narod kaže: „prevrnuo pameću“. U nekim selima na Vlašiću i oko Komara, zovu ih nesvrstani, a taj doktor Momo, za kojeg neki tvrde da je grčkog, a neki latinskog porijekla, smatrao je i duboko vjerovao da je kozmopolita. To je strašno pogodilo one svrstane. Nesvrstanima je bilo svejedno. Ali narod ga odmah prozva Momo Kozmopolita.

I on je imao onu manu petljanja u druge grane nauke, i umjetnosti, pa se kao lud bacao na strane časopise, pa nepotrebno, kao nekakav špijun pratio šta se sve u svijetu događa i u medicini i u umjetnosti, i taj ga glas nekako pratio sve do penzije, i kad malo više razmisli doktor sa zubom i od njega odustade.

I kada smo već u ljetopisima pronašli struku: „nepodobni ljekari“ ne možemo zaobići jednu među rijetkim ženama, a ime joj je Sabina Sarić. Drska i izravna, ona se direktno sukobila sa sistemom i državom. Ona se založila za jednu instituciju koja bi se bavila nekom teškom bolešću, a koja je najviše pogađala žene. Tada se i država i njen zdravstveni sistem usprotivio, znajući da ni lijekove sa esencijalne liste ne plaćaju, svjesni apsurda da se penzioneri samofinanciraju, te oni hitno i Sabinu, zajedno sa esencijalnom listom, spuste na ono RAZNO, koje nikada ni ne dođe na red, jer su delegati koji o tome odlučuju uglavnom iz provincije i moraju se za vida vratiti kućama.

I kada je o svemu duboko razmislio, doktor koga je zabolio zub, sa maskom do naočala, skafanderom i rukavicama, sjede u pusti park na jednu klupu, udahnu svjež proljetni zrak, i osjeti duboku tišinu. I sve i dalje traje, mada njega dugo nije bilo u ovom dijelu nezazidanog svijeta. Ni Sarajevo više nije… (Samoizdat)

U vrijeme korone, mnogi ljekari se posakrivaše, a neki, da bi se zaštitili, pored maski i skafandera, počeli razgovarati sa pacijentima kroz zatvorena staklena vrata. Pacijenti pokušali rukama da se sporazumijevaju, ali ljekari nisu znali da im odgovare, i obično bi sestra sa recepcije objasnila da ljekar ne prima pacijente, a otpusno pismo je dole u tunelu, kroz koji se, da bi se došlo do ordinacija moralo proći zbog dezinfekcije i mjerenja temperature, gdje bi ih na sreću dočekale vesele medicinske sestre i bez ikakvog straha od pacijenta, predavale dijagnoze i otpusna pisma. Ima još jedna novina vezana za našu koronu. Da bi se pacijent naručio za neki od pregleda ili pitao da li je proradio neki od aparata, ili da li se ljekar vratio sa godišnjeg odmora, mogao bi to sve riješiti telefonski i izbjeći proceduru oko ulaska u bolnicu, koja traje satima. To se u vrijeme ove korone još nije desilo, mada ni medicinski eksperti, ni političari, nisu kazali da se korona prenosi telefonski. Možete telefonirati 24 sata, nikada vam niko neće odgovoriti. Pošto ste prošli tu strašnu proceduru da biste dobili taj kratki odgovor: „dođite 27. u 12 sati“, „doktor je na godišnjem odmoru“, „aparat do daljnjeg ne radi“, onda se vraćate, dok još nije radio tramvaj, a imate sreću da stanujete na Otoci, a ne na Ilidži, i u sumrak, ukoliko negdje niste pokupili koronu, sretni dođete svojoj kući. I u prošlom ratu, a i u vrijeme ove korone, doživjeli smo, što nam niko neće povjerovati, potpuno nove i beskrajne nijanse sreće, o kojoj, a bez ove dvije pošasti, ništa ne bismo znali. Kad samo pomislim koliko je autorica onog kič romana „Pedeset nijansi sivog“  E.L. James, izgubila što nije u vrijeme korone telefonirala ni u jednu od sarajevskih bolnica.

Možda su baš zato pacijenti više nego što bi to bilo normalno u drugim okolnostima, zapamtili sve one nezaboravne i požrtvovane sestre i ljekare koji su shvatili da je baš ovo vrijeme korone, kuge i morije bilo, a i sada je njihovo vrijeme. I da je potpuno apsurdno biti zazidan u nekoj od hastahana.

Semir Bešlija

Na svu sreću u svim okolnostima i svim pa i našim vremenima, uvijek se pojavi i jedan Semir Bešlija. Nadajmo se da vjerovatno struka još uvijek nije prepoznala sve kvalitete ovog znalca, upornog istraživača, pedagoga, borca za stvaranje mladog kadra koji nezadrživo bježi u sve druge krajeve koji su daleko od Bosne, koji se uz to okomio na one ustanove koje bi morale surađivati kada su esencijalni lijekovi u pitanju, i kojemu je još povrh svega dana i ona rijetka darovitost da bolesniku da nadu i da mu bolesnik toliko vjeruje, da mu naprosto ostavi svoju bolest i bezbrižno nastavlja da živi. Bez obzira na vrijeme koje mu preostaje.

„Aliaga Pašić i sin“, „ Fočo i drugovi“

U jednoj od posljednjih posjeta morije, kuge, mubarećije, korone, malog i velikog hastaluka, odlučiše se dvije tadašnje firme: jedna pod nazivom „Aliaga Pašić i sin“ koja je držala fabriku fesova i kita za fesove, i druga „FID“, veletrgovina manufakturne, pomodne i galanterijske robe, „Foćo i drugovi“ Sarajevo, Đulagina ulica i ulica Sarači i odoše u Austriju i nabaviše 100 bikova za rasplod. Bio je to jedan od onih snažnih poriva da se pomogne narodu, a koji  se uvijek javi poslije ratova, poplava, a posebno poslije kuge i korone. Kržljave i male bosanske krave koje su ostale poslije teške morije, dobit će kvalitetan potomak; mliječne krave i volove bez rogova.

Odlučiše se da to sve prevezu teretnim vlakom, odnosno ćirom do Travnika, a odatle će slati po cijeloj Bosni. Sva mjesta i sela u okolini Travnika; Nova i Stara Bila, Lašva, Gornji i Donji Dolac, Vitez, Guča Gora, Turbe, Paklarevo i cijeli Vlašić, skupi se oko željezničke stanice, u bijeloj narodnoj nošnji, žene nakićene ežderom i sojkama oko pasa, kolajnama oko vrata, belenzucima na rukama, a djevojke još i ćaftazetama u kosi.

Mnogi seljaci poveli i krave sa sobom, male i mršave, ali nek se upoznaju sa ovim silnim bikovima, pa nek na godinu bude cijela Bosna osjemenjena i neka bude blagoslova u obećanim mliječnim kravama, i kako kažu ili narod uveličava, stvarno volovima bez rogova, pa neka pola od toga bude istina, mirna Bosna.

Zaustavi se uz škripu dugački teretni vlak i počeše da istovaraju ne bikove, nego grdosije kakve nikada niko od ovoga naroda nije vidio. Nasta ona od rijetkih tišina kao u vrijeme kada je onaj čudesni Brandis naručio punjenog bijelog tigra iz Indije za zoološki muzej Klasične travničke gimnazije, pa ga narod isto tako klečeći dočekao ispred teretnog ćire, a mnogi su se onesvijestili misleći da je živ.

I da su poštovali socijalnu distancu, naredali bi se bikovi od Travnika sve do Turbeta, ali poredaše ih kao vojnike, jednog do drugog, i ono čemu se narod najviše čudio, bila je njihova mirnoća i poslušnost. Mnoge žene povukoše svoje kravice mimoreda prema ovim lijepim bikovima, ali niti krave gledaju bikove, a ni bikovi krave.

Narodu je već sve kazano, i da će to biti prvi bosanski rasplodni bikovi za ciljano sparivanje. I da će krave biti izuzetno mliječne i dugovječne i da je stigao i priručnik od 72 stranice, napisali ga najveći tadašnji stručnjaci.

Tek poslije će se ustanoviti da nije provjereno da su firme koje su naručile bikove, pročitale priručnik. A i da su pročitale, ništa se ne bi promijenilo. Niko od navedenih firmi niti se bavio tim poslom niti je vidio u životu bika. Pogotovu austrijskog.

I seljacima odjedanput sve postade sumnjivo.

Fra Stjepan iz Guče Gore obilazi oko bikova, zaviruje ih sa svih strana i stalno diže ruke prema nebu, uzvija ramenima i čudi se, ali nikom ništa ne govori. Odvojiše se i neki seljaci pa obilaze oko bikova i uzvijaju ramenima. Luka, onizak i kržljav, gleda u svoju ogromnu ženu Maru pa je pita je li njoj nešto fali kod ove stoke. I Mara kao i ostali narod uzvija ramenima, a onda gleda u zemlju i kaže: „Neka si ti meni taki, ne bi’ te minjala ni za šta“. „Ni za onog bika”, šaljivo pita Luka. „Ni za tri bika“, šapće Mara. Nikada nije ništa slučajno, jer baš zahvaljujući ovim bikovima, osjeti Luka neku unutarnju promjenu koju ne može objasniti, a već godinama Mara nije kazala nešto tako direktno što ga je podiglo od zemlje pa i iznad ovih snažnih bikova, koji mu se učiniše baš lijepi.

Mujo iz Lašve pita fra Stjepana: „Ma, fra Stjepane, je l se i tebi čini da ovim bikovima nešto fali“. Fra Stjepanu neugodno da baš on to mora prvi otkriti, pa kaže: „Mujaga pametan si čovjek, a i sam imaš bika pa valjda vidiš da ovo nisu bikovi, nego volovi.“ Pisar Rasim, koji baš ništa ne zna o bikovima, kaže kako je narod nezahvalan i kako on ne vidi kakva je razlika između bikova i volova, i kako on vjeruje u FID i Fabriku fesova, i kako je on siguran da su oni kupili baš pravu stvar.

Jedna od onih za koju je Bašeskija iz popisa umrlih napisao da je „Rejsović zadavljen zbog jedne javne ženske“ bez ikakvog uzvijanja ramenima i podizanja ruku prema nebu, jasno i glasno kaže Idrizbegu: „Vidiš da su ovi bikovi utučeni, džaba je ovaj narod doveo krave, nijedan je od ovih neće zaskočit“. Pošto Idrizbeg ništa ne može da shvati, Ibrica koji se u stoku dobro razumije, nastavlja da objašnjava: „Kad bika utuku ili kako se naučno kaže uškope, on više nije bik, nego vo, možeš ga samo upregnut da ti ore, pa volim upregnut u mene mi onu moju ženu ili nakraju i sam sebe, nego ovu halu hranit. Nema ti ovaj s čim usrećit ni jednu bosansku kravu, džaba ih je narod doveo.“

I ostade 100 volova da stoji, niko ih više i ne pogleda, kažu da je vlast pitala i „Foču i drugove„ kao i „Alijagu Pašića i sina„ kako da oni kupuju volove kada ništa o njima ne znaju, ali da se sve svelo na ono, ko zna ko je ovo naručio, ko zna ko iza ovoga stoji… politika se umiješala… Ni Sarajevo više nije… (Samoizdat)

Kada bi bio u pitanju jedan od marifetluka koji se redovno javljao i u toku ratova i morija, pa i ove naše korone, a sve da se pomogne bosanskom narodu, evo kako je to nekada rješavala sarajevska Čaršija preko svojih esnafa:

„… dosta veliki broj starijih i uglednih majstora kazaskog esnafa, pritužuju se da od nekog doba mnoge kazaske kalfe, a i drugi, koji nijesu izučili zanat, iz koristoljublja, a protivno dosadašnjem redu i običaju obrtničkom, kupuju direktno od ipekčija… nabavljaju robu iz Stambola i Rumelije, a 27. veljače 1833. došlo je na Šerijatski sud više trgovaca, obrtnika i starih ljudi i oni su izjavili da se od vajkada svaki esnaf bavio SAMO SVOJIM POSLOM, a da se nije laćao usto tuđeg posla, i mi tražimo da se zabrani ćurčijama da se bave trgovinom.

Londža je bila kadra, ako treba, zatvoriti Čaršiju i suzbiti svojim autoritetom ovakve pojave bez intervencije vlasti.“

Ovako piše neponovljivi Hamdija Kreševljaković u svom inspirativnom i poučnom štivu o sarajevskim esnafima, koji se i sada čita kao moderna i uzbudljiva literatura.

Kada su jednog od posljednjih indijskih gurua, poznatog između ostalog i po podizanju osnovnih, srednjih škola i univerziteta pitali da li je zadovoljan izborom nastavničkog kadra osnovne škole u malom selu Puthapartiju, a među nastavnicima je bilo nekoliko nobelovaca, naučnika, istaknutih političara, liječnika i mirotvoraca, Sai Baba je odgovorio pitanjem: „Sve ste mi kazali šta će ko predavati, i fiziku i matematiku i društvene nauke, ali mi niko ne govori ko će predavati VRLINU“.

Telal

Kao i svaka čaršija, i sarajevska je imala svog telala koji je svako jutro od 9 do 5 sati poslijepodne telalio o svemu što je za grad bilo aktuelno. Telalio je i u vrijeme morije.
Kada izbi ovaj skandal povodom kuge i korone, on više nije gledao na vrijeme, izlazio bi rano ujutro i po cijeli dan išao iz ulice u ulicu i vikao: „Što ne odnese morija i korona, odnese pljačka“. Narod se kao i uvijek skupljao, jer bila je to s ovim telalom jedna vrsta duhovnog teferiča, kojem su Sarajlije oduvijek bili skloni. Ali telal pretjera pa u svoj program ubaci i respiratore i Hastahanu i njen ograđeni dio, i krenu jedno jutro prema Alifakovcu da odozgo iz punog grla podvikne i da ga čuje cijeli grad.

Ali kad se pope na vrh i pogleda prema Sarajevu i zausti da vikne, ugleda ispod sebe grad obasjan mekom sunčevom zrakom i riječ mu zastade i ništa ne progovori. Ali bi kasno, do vlasti je došlo njegovo iritantno prozivanje i odlučiše, kao što su često radili, da ga premjeste u provinciju, pa neka tamo telali koliko hoće. Umjesto njega postaviše Bilog, bio je to mlađi čovjek, ali albino i djeca su često dolazila blizu njega, rastezali prste i pitali: „Bili kakav je ovo konac“.

I nije toliko strašno što Bili nije imao ni stasa ni glasa, što se tim poslom nikada nije ni bavio, neki tvrde da je bio i nepismen, pa da bi mu žena svako jutro pročitala ono što mu narede da se narodu kaže, bilo je strašno što narod odjedanput shvati šta je u bivšem telalu izgubio. Nezaboravno je to kako je telal Rasim, kao u nekoj važnoj novinarskoj kući, ili radio stanici, raščlanjivao članak koji je trebalo da pročita i tonski ga formirao. A Čaršija je bila toliko senzibilizirana, da je telal bio kao dirigent kome, tačno po taktu, odgovara jedan veliki filharmonijski orkestar.

Kada je vlast previše obećavala narodu, pred izbore, on bi usred teksta napravio pauzu i škiljio u svjetinu. Kada bi mu se učinilo da je narod shvatio, išao je i dalje. Kada bi neku od otvorenih krađa pokrivali državnim budžetom, kao ovo sa bikovima, on bi se iz čista mira zakašljao, a za njim bi kašljala i cijela Čaršija. Jer Čaršija je dobro znala da državni budžet znači da krađu narod plaća. A kada bi obećanja postala potpuno nerealna, a narod ih se sjećao još od prošlih izbora, Rasim bi odjedanput počeo da štuca. To je bio vrhunac, tada bi nastalo pravo veselje, svi bi štucali i odgovarali onima koji ih spominju.„Što me spominješ Almasa, evo me Sumbula, evo me Ružice, evo me Joko“, izgledalo je kao da cijela čaršija govori preko telefona, a za telefon još niko nije ni znao.

I sjećajući se na ove vesele dane, narod prestade da sluša tužno i monotono telalenje Bilog.

„Ljekaruše“

Ovih mi se dana iz Italije javlja Nihad Čengić, to je onaj restaurator koji preko Bolonje dolazi u Sarajevo da bi nekim od sakralnih objekata koje je srušilo vrijeme, ratovi i najviše ljudski nemar, vratio vjeredostojnost i sjaj. Momentalno putuje do Gradačca, opet preko Bolonje, gdje kao i uvijek u svom posvećenju živi život tamošnje džamije i vremena kada je ona nastajala. Mada bi mu bilo mnogo bliže da to radi direktno iz Sarajeva, svog rodnog grada u kojem se rodio, proveo mladost i ratovao, a ne da pravi tolike krugove, i putuje iz grada koji je na sreću tu njegovu posvećenost, znanje i strast prepoznao, pa mi kaže na koje se sve načine brane od ove kuge-korone građani Bolonje. Između ostalog mi spominje i kađenje.

Naime, pored pranja ruku, ljudi se često nakade nad loncem vrele vode i tako dezinficiraju cijelu glavu, naravno, tamo se to ne zove kađenje, niti naparivanje, nego inhaliranje.

Odmah me to podsjetilo na Ljekaruše, ili Likaruše, a  Bosna Srebrena je bila riznica ovih prvih medicinskih priručnika koje su posjedovali svi narodi koji su u Bosni živjeli. Pisane su na arebici, bosančicom, glagoljicom, latinskim, njemačkim, turskim, perzijskim pismom…

Već u 12. stoljeću donose ih franjevci koji studiraju u Padovi i u Salernu završavaju po jedan semestar medicine, poznate pod nazivom „Saleritanska škola medicine“. Pravoslavci po svojim manastirima u Bosni i Hercegovini bilježe narodne recepte i grčke recepte, s dolaskom Turaka i Jevreja dobijamo turske, perzijske, jevrejske i razne druge ljekaruše. Nikada narodne liječnike bolesnici nisu birali po vjeri, išlo se onome za koga se znalo da je nekoga izliječio.

Uostalom, kako kaže Kreševljaković: „Već u 15. stoljeću žitelji Sarajeva pripadaju četirima konfesijama: muslimani, katolici, pravoslavni i Židovi, zajednički su priređivali izlete, imali zajedničke esnafe i slavili svoje pirove“. Bilo je to vrijeme kada se svaki od ovih naroda osjećao kao konstitutivan. Danas su mnogi od tih naroda ostali samo u tragovima.

Pa kada je već kađenje, parenje ili inhalacija u pitanju, svi su se čudili kako to da u najmočvarnijem kraju gdje ima najviše komaraca, i gdje najviše hara morija – malarija, a riječ je o delti Neretve, umire najmanje ljudi. A godina je 1770, fra Luka Vladimirović je govorio narodu da se obavezno uvijek, i ljeti i zimi, na šporetu u loncu kuha kadulja i da se i dan i noć isparava po kući. A dobro je da se svako od čeljadi bar jedanput na dan i nakadi nad tom kaduljom. Ali to nije sve, fra Luka Vladimirović je u svojoj knjizi „Likarije priprostite“ štampane u Mlecima 1775. prvi u medicini utvrdio da je komarac prijenosnik malarije, koju je znanstvena medicina tek poslije 125 godina zvanično dokazala.

Naravno da se smrtno zamjerio i struci i svojim pretpostavljenima, pa su ga odmah iz njegovog rodnog kraja otjerali, a tim  povodom je i napisana jedna od prvih stručnih kritika, treba napomenuti da je i knjiga i kritika u to vrijeme pisana u stihovima:

„Tad izbi toliko smrada
iz knjige te, na mokrenje što sili,
da mi još i sad nos od toga strada.“

O tome kako je poslije odlaska završio kao profesor na fakultetu u Rimu, nije posvećeno mnogo pažnje.

S visoka brda, iz tanka grla

U selu Lokve u podnožju Bjelašnice jedan vidovit čovjek, u vrijeme današnje morije, povješao mladu mrtvu janjad po stablima, a ne znam kakve to ima veze sa koronom.
Sretnem jednu ženu iz sela i s njom razgovaram, a ona kaže: „Ništa je ova kuga, ni ova uginula jagnjad, samo neka su nam iz sela otišli oni mješanci“. Pomišljam na neku vrstu šarplaninaca, a ona se na sav glas smije i objašnjava: „Ma kakvi šarplaninci, to su ti oni što su dolazili vikendom, i pokazuje mi na niz napuštenih vikendica.“

Sjetih se mnogih mješanaca, a među njima i Zvonke i Fahre iz Travnika, sreća na vrijeme su umrli, sahranili ih sa svim njihovim odlikovanjima iz Drugog svjetskog rata u istu grobnicu.

Brankica i Mugdim, filmadžije, a mješanci, koje bi poželjela svaka filmska ekipa, sposobni, čestiti, brzi, posvećeni, sada su u Kanadi sa mnogim drugim mješancima. Sastaju se kad god mogu, čitaju zajednički pisma iz domovine, slave jedni drugima rođendane i imendane, slave sve bosanskohercegovačke državne praznike. Ovdje ih se više niko i ne sjeti.

U vrijeme neke od morija dođe iz Hlivna amidži u Sarajevo Atlagića Fata, pa kad ču da iz raznih sokaka svak pjeva svoju pjesmu, od one:

„Blijedi mjesec zagrlio zvijezdu Danicu…“

pa one:
„Oj djevojko dušo moja
Čim mirišu njedra tvoja,
Čim mirišu da mirišu
Ne vele ti mirisati…“

pa „Sarajevo divno mjesto…“

„Nek mirišu avlije…“

pa onda one teške sefardske što se pjeva iz dna duše:

„Noches noches,
Noches son enomerar“,

skoči Fata i pope se na čardak, bijesna od tih nadmetanja, pa s visoka mjesta, iz tanka grla zapjeva:

„Snijeg pade na behar na voće
Neka voli ko god koga hoće…“

Bez obzira na uputu koja je i u novinama objavljena „da svak’ bere samo iz svoje bašče“, dok je svijeta i vijeka, morije i korone, uvijek će biti i bilo je: „Neka voli, ko god koga hoće…“ Ni Sarajevo više nije… (Samoizdat)

Groblje za prolaznike

Usred ovog našeg posljednjeg rata odem kod hafiza Traljića da pričamo o sarajevskim grobljima. I pričali smo tri sata, i sve sam to tonski zabilježila.

Ne samo da je hafiz Traljić malo zapisivao koliko je pamtio, a sve je pamtio, nego je i po drugim stvarima bio neobičan. Izgledao je kao Buda, tako se i smiješio, pogotovu ako ga ko upita što ne napravi žalbu dok je u Zenici robijao, i što jedini od cijele grupe odleža gotovo svih 10 godina, kada su svi drugi bili pomilovani. Nije volio o tome da govori, a zna se da je rekao da se žalio da bi morao da se odrekne onoga što je rekao, a on ništa i nije rekao.

Tri sata on je nabrajao groblja i mezarja, velika i mala, nastala u ratovima i vremenima kuge koja je tako često harala po Sarajevu, ali ispriča i o jednoj neobičnosti, koja je čak i u odnosu na druge gradove u svijetu, rijetkost. Kako su u Bosni uvijek dolazili razni putnici, putopisci, znatiželjnici, zanesenjaci, ali i razni pehlivani, beskućnici i hoštapleri, a i oni koji su tvrdili da im je Sarajevo i Bosna u srcu (ti su nas se i najmanje sjećali kada bi nam zatrebali), narod ih je dočekivao i čašćavao utrkivajući se u svojoj ljubaznosti.

„…ljudi su visoki i lijepi, bistroumni, snažni i ratoborni, vrlo skloni gostoljublju pa se natječu da prihvate putnike, brinući se da nahrane i njih i njihove konje, bez ikakve naplate…“

Jedan drugi kroničar nabraja gotovo iste osobine Bosanaca i Hercegovaca, s tim što još dodaje: „…i brzo se razmnožavaju.“ Iz franjevačkih kronika

Poznati su jelovnici kojima su dočekivani gosti, pogotovu oni ugledni, evo jednog koji je sastavio vezirov sekretar de Kotschet, prilikom neke proslave: „Na sto su iznosili: burek, keške, muhalebije, ekmek-kadaif, jalandži-dolmu, pilave i pilav, za piće je služeno vino mađarsko, mostarsko i šampanj“. Iz putopisa Franca Mauera o Sarajevu 1868. godine

Pa kako su se ti prolaznici i prejedali, a kuge i druge zarazne bolesti su često morile, a i narod bosanski je po mišljenju kroničara ratoboran, mnoge od tih putnika bi smrt zatekla u Sarajevu. Da ih njihovi ne bi tražili po svim mezarjima, postojalo je i groblje za prolaznike. Neki su ga zvali musafirsko, a neki muhadžersko, ponekada je to bio posebno odvojen dio na već postojećem mezarju, kao što je na Alifakovcu, ali je postojalo i jedno zvanično groblje samo za goste. „Rijetki su gradovi u svijetu koji su imali groblje za prolaznike, zanesenjake, putopisce, pjesnike, a i one obične putnike i trgovce, pa ih, kada se ne bi vratili iz Sarajeva svojim kućama, rodbina nije morala da traži“, smješka se hafiz Traljić.

Tako počinju i završavaju priče o kugi.

Čovječanstvo se sprema za imunitet krda

Zahvaljujući našoj kugi-koroni, doživjeli smo gotovo nestvarne slike svijeta, kakvog još nikada u našoj povijesti nismo vidjeli. I dok planeta očekuje imunitet krda, papa Franjo sam samcijat na svijetu u praznoj Bazilici svetog Petra, moli čovječanstvo da se prestane naoružavati, da čuva planetu na kojoj je nastanjen, podsjeća da smo svi braća i sestre, i traži od nas da imamo samilosti prema izbjeglicama.

Baš u to rano proljeće, kada je i počela korona-morija, kao i uvijek sunce iznad Sarajeva izlazi dugo i polako, tačno iza Trebevića. I sve dok se ne pojavi, svjetlost čini Trebević svilenkastim, prozirnim i porculanskim. A onda se kao iz vulkana sunce popne na sam vrh planine, pa se lagano okreće prema gradu i u slapovima razlijeva po ulicama, sokacima i trgovima. Tako bez ljudi te ulice zajedno sa rijekom čine zlatne i srebrene trake u koje je uvezan cijeli grad; sa svojim ratovima i morijama, ali i svojim beharima, pjesmama i utkanim našim neponovljivim životima. I ne zaostaje on ovako prazan ništa za ljepotom prazne Venecije ili sablasne pustoši Trga svetoga Petra, praznoga Rima, Pariza. Bio je to trenutak kada je i Sarajevo kao i većina svjetskih gradova, bio tako duboko opustošen od ljudi.

Taj veličanstveni osjećaj odlaska i kratkoće života, ljudi će zaboraviti kada steknu imunitet krda. Nadu da ćemo poslije ove korone biti bolji, iskusili smo poslije našeg posljednjeg rata.

„Mene je spržila vatra tuge za rastankom od Sarajeva“, kaže sarajevski pjesnik Mejli.

A meni, sve više dolazi u sjećanje jedan jednostavni natpis sa dubrovačkog groblja Boninovo, koji sam još u ranoj mladosti pročitala:

„Luce slatko snivaj i meni se drijema.“