Okinawa, 1945. godine
U ovoj posljednjoj i najvećoj pomorskoj bici na Pacifiku, japanski i američki vojnici, najmlađa generacija i sa jedne i sa druge strane, simbolički treba da stave tačku:
– na Drugi svjetski rat,
– na 60 miliona ubijenih vojnika i civila,
– na genocid nad 6 miliona Jevreja,
– na 2 miliona ukočenih i promrzlih tijela ispred Staljingrada,
– na iskrcavanje saveznika u Normandiji,
– na sve motive rata,
– na japansku vitešku tradiciju,
– na višu i moćnu rasu,
– na neviđene zločine,
– na izdržljivost i nemoć čovjeka,
– na Lili Marlen.
Okinawa sve do danas znači posljednju bitku Japana u Drugom svjetskom ratu. Njemačka je već kapitulirala, Hitler se ubio, cijeli svijet slavi dan pobjede nad fašizmom, samo vojni vrh Japana nastavlja rat.
Svjesni svoga neminovnog poraza, japanski generali dišu još jedino preko pluća mladih kamikaza Okinawe.
Okinawa, 23. juni 2014. godine, Dan komemoracije
23. juni 2014, Dan sjećanja na oslobađanje Okinawe, Dan komemoracije posvećen žrtvama i sa jedne i sa druge strane.
Svake godine, u ovo vrijeme se održava ceremonija na koju dolaze predstavnici iz Amerike i Japana; ove 2014. godine kao predstavnica Baraka Obame dolazi Caroline Kennedy, kćerka Johna Kennedyja, američki generali i mnoštvo ratnih veterana, a sa japanske strane, predsjednik vlade Shinzo Abe, niz značajnih političara, pisaca, stotine reportera, predstavnika raznih televizija i novina, ali i sa jedne i druge strane, najviše je ljudi iz raznih udruga koje se zalažu i bore za mir u svijetu.
Ni smrt više ne boli kao živa rana
Ovdje je već davno nestala ogorčenost. Ni smrt više ne boli kao živa rana. Prošlo je 70 godina. Smrt koja ne poziva na osvetu i mržnju, pomirila je neprijatelje.
Scenografija na zajedničkom park-obilježju posvećena je šećernoj trsci koju simboliziraju visoke bijele vlati. To je sjećanje na dane gladi civilnog stanovništva koje je ostavljeno cijeli rat bez hrane. Tamo gdje je bilo trske, ljudi su preživljavali. Ovdje je šećerna trska zaslužila spomenik kao što je zaslužuje i naša kopriva koja je postala simbol opstanka u opkoljenom Sarajevu.
Komemorativni centar, u duhu japanskog savršenstva, prikazuje u strogim redovima između širokih travnjaka, improvizaciju kamenih listova jedne velike tragične knjige u koju su upisana imena svih poginulih Japanaca i Amerikanaca, zajedno. Taj ogromni kompleks parka, nalazi se na uzvišenju koje se vertikalno, niz vrlo surovu obalu, spušta u more.
Odmah shvatamo da je tu ispod te provalije, na dnu Pacifika, pravo i jedino groblje. Tu su našli svoja počivališta poginuli Japanci i Amerikanci, kao i civili koji su izvršili samoubijstvo skačući sa stijena i litica u more.
Ovdje se more raskida, pjeni i okrutno udara o kamenitu obalu u kojoj je izdubilo sve što se moglo i istanjilo kamenje kao male katedrale koje strše prema nebu.
Bez obzira na surovost, na sveprisutnu smrt koju more stalno pretače u orkanske zvukove; ovdje nije ništa bez ljepote.
Ceremonija nad pepelom postavljenim u širokim staklenim posudama po uzduž poredanim stolovima, eterični glas Moriyama Ryoko, koja pjeva pjesmu o svom ocu i koja je neslužbena himna žrtvama Okinawe, uporno prisustvo mora i njegove obale, polako oživljavaju guste slike velikih američkih brodova i razarača sa kojih svake sekunde gruvaju topovi, a granate ulijeću u pećine pune civila, staraca, žena i djece. S druge strane japanski avioni, kojima upravljaju kamikaze, uglavnom sedamnaestogodišnjaci, djeca-samoubice, i tek diplomirani studenti prestižnih univerziteta u Tokiju, vertikalno se obrušavaju i zalijeću u američke brodove, te eksplozijama i požarima ubijaju stotine američkih marinaca.
Fanatično borbeni duh japanskih vojnika i saznanje da se ne boje smrti, prošla je kao zastrašujući simbol fanatizma redovima američke vojske. Iz pisama kamikaza koji su se opraštali od svojih roditelja i iz ličnih dnevnika, saznajemo koliko je i to bio dio propagande koja je, isto kao i sam rat, bila moćna i sa jedne i sa druge strane.
Iz tih autentičnih pisama i dnevnika čitamo sa kojim su očajem i apatijom, ovi mladi ljudi čekali na svoj smrtni red.
Poslije mobilizacije, kamikazama su dozvoljavali, ponekada i mjesec dana da ne obavljaju redovne vojne poslove, nego da se relaksiraju i da se mirno pripreme za svoj životni zadatak. U tim noćnim morama, izuzev mentalne umrtvljenosti, uglavnom ne nalaze nikakvo opravdanje za žrtvu koju će ispuniti. U svojim dnevnicima, pokušavaju da nađu odgovore na suštinska pitanja o kojima razmišljaju; šta je patriotizam, hrabrost, strah, čast, ljubav, čekanje i smrt.
Tek diplomirani pravnik Čuo u svom dnevniku piše: „Ne umirem dobrovoljno, ne umirem bez žalosti…“
Drugi student osjeća kako je sve, otkako je mobiliziran i određen za kamikazu, prožeto smrću i kako je veoma teško dati smisao vlastitoj smrti: “Neshvatljivo je do kojeg apsurda ne odgovaram ni za svoj život, ni za svoju smrt“.
Diplomirani student književnosti dok čeka na svoj red, svaku noć posmatra Velikog i Malog medvjeda na sazviježđu: “Ne umirem dobrovoljno i ne vidim nikakav smisao moje žrtve, svejedno, mirno čekam svoj dan kada ću sjesti u avion“.
Onaj drugi dio kamikaza, mladi sedamnaestogodišnjaci, u zanosu prihvataju žrtvu za domovinu i cara. Njihova pisma su uglavnom molbe roditeljima da ih ne žale, nego da se s njihovom žrtvom ponose.
Zvaničan naziv za kamikaze-samoubice, bio je „polomljeni dragulj“. Ko bi odbio da bude polomljeni dragulj, bio bi strijeljan na licu mjesta.
Iz gotovo cijelog Japana stižu naredbe na Okinawu, gdje je general Yusimina preuzeo odbranu (Mitsuru Yusimina, zapovjednik 23. armije, zadužen za odbranu Okinawe), u kojima se prijeti smrću svakom vojniku i civilu koji se preda i u kojima se ohrabruju kamikaze na žrtvu i vitešku višestoljetnu tradiciju, koja im je ukazana samoubijstvom za domovinu.
Najveća morska grobnica svijeta
U tom neviđenom paklu snažnog topništva Japana, ljudima-torpedima, kamikazama i hiljadama samoubica, dole na dnu Pacifika, zajedno sa brodovima i avionima, smrt je našlo 27.000 ljudi, uglavnom Amerikanaca i Japanaca, ali i neznatan broj Tajlanđana, Kineza i ostalih.
Na Okinawi, na toj tački hridi, Japan nastavlja da vodi produžetak Drugog svjetskog rata.
Svojim dječijim glasom Ryoko ispunjava cijeli prostor Spomen obilježja:
Taj dan, sunčani dan,
dok je polje šećerne trske šumilo
zawawa, zawawa.
Na moga oca pala je
kiša olovnih metaka.
Nakon toga, samo se čuo
šum polja šećerne trske,
zawawa, zawawa, zawawa…
Sa malom japanskom filmskom ekipom, snimateljem, njegovim asistentom i našom Jelenom Yamasaki, koja je i organizator i prevodilac i vodonoša, pa ako zatreba i druga asistentica kamere, želim da u ovoj izuzetno svečanoj atmosferi u kojoj je strogo odvojen ceremonijalni i onaj intimni dio, snimim razgovore sa posljednjim rođacima, braćom, sestrama, prijateljima, unucima i praunucima, koji mogu nešto da kažu o svojim poginulim.
U oficijelnom dijelu, predstavnici Amerike i Japana govore o Okinawi, kao jednom od najtragičnijih mjesta u toku Drugog svjetskog rata, a ova zajednička grobnica na dnu Pacifika, trebalo bi da bude najveća garancija da se rat više nikada ne ponovi.
Između brežuljaka, mora i visokih litica, muzeja u parku-spomeniku, u vrijeme svetkovine, 23. juna 2014. godine, stotine ljudi prinose hranu pokojnicima.
Kao da je neko nevidljivom crtom odvojio ovaj oficijelni i onaj intimni dio ceremonije koji se gotovo nigdje ni ne dodiruju. Stotine fotoreportera, predstavnika raznih televizija i novina, snimaju sve govornike i govore koji se smjenjuju ispod bijelog improviziranog šatora, gdje redovi od pedesetak ljudi prilaze i obavljaju ceremoniju i ritual ispred pepela i ustupaju mjesto drugom, desetom, petnaestom redu…
Govori su vezani uglavnom za statističke podatke i samo i isključivo za obavezu svih prisutnih da se svim sredstvima bore za mir u svijetu.
Mlada žena rabin, Amerikanka, govori o svome ocu: „Odajemo poštovanje prema onima koji su sudjelovali u bici, i želimo da odamo počast žrtvama, američkim vojnicima, i svim civilima koji su stradali u ovoj strašnoj, Okinawa-bici. Velika mi je čast biti ovdje, jer moj otac je jedan od onih koji su se ovdje borili. Bitka je trajala 90 dana, a mi i Japanci sada dijelimo zajedničku strast, a to je mir, ne samo u Japanu, nego u cijelom svijetu.“
Caroline Kennedy sa puno emocija objašnjava da je ovdje u Okinawi da bi odala počast svim američkim vojnicima koji su izgubili svoje živote prije 70 godina, kako bi njihova djeca mogla živjeti u miru. Ona recitira stihove:
Blizu vjetra, blizu snijega
Na borbenom polju,
Svjetlost zvijezda, šum vjetra,
Izgovara imena onih
Koji su se borili za život.
Američki predstavnici uglavnom govore o poginulim Amerikancima, Japanci govore o svima zajedno.
Tadašnji premijer japanske vlade Shinzo Abe kaže da su se ovdje, zajedno sa predstavnicima iz Amerike, okupili da odaju počast svima: “Od njih učimo koliko je važan mir. Zahvaljujući njima, mi smo sada ovdje. Svjesni smo da je rana ljudi Okinawe duboka i da će vječno boljeti. Mi moramo poštivati naše pretke, ono što se ovdje odigralo i u čast njima, aktivno radimo na miru“.
U onom neoficijelnom i intimnom dijelu, porodice prostrle deke oko spomenika – kamenih listova, na kojima su ispisana imena njihovih i američkih vojnika, i posjedali po travi kao na nekakvom vanzemaljskom, neopisivo lijepom izletu. Svi su okrenuti prema ispisanim imenima i prisno nastavljaju razgovore, koji su prije sedamdesetak godina prekinuti.
Na svakom kamenom listu, stotine imena poginulih. Familije malim šoljicama-fildžanima zalijevaju vodom natpise i tako osvježavaju slova svojih umrlih. Ispred svakog kamenog lista, hrana; cigarete koje je pokojnik pušio, razne grickalice, ponegdje suši, riža, kolači, sokovi koji moraju biti otvoreni. Sve je aranžirano sa puno nježnosti.
Negdje je cijela familija posjedala po travi, tu su i djedovi i bake, djeca, unučad, praunučad, a kada im priđete u želji da s njima započnete razgovor, uvijek neko od familije ustane, duboko se pokloni i kaže: „Oprostite za Drugi svjetski rat. Mi smo krivi! Japan je kriv.“
Imam osjećaj da bi snimanje familije ovih bivših ratnika od strane japanskih novinara, značilo možda podršku ovoj strašnoj i uzaludnoj žrtvi Drugog svjetskog rata, pa tako tumačim činjenicu da ih baš niko ne intervjuira, a možda su to ranije i radili pa im više nije ni zanimljivo.
Ne mogu da vjerujem da ću moći razgovarati sa posljednjim članovima (mnogi od njih imaju i po 90 godina) familije izginule generacije o kojoj izuzev brojki, statistike i poznatih općih mjesta o Japancima i Amerikancima, gotovo ništa i ne znam.
Kako iz statističkih podataka izvući ljude
Ovdje je zaustavljen svaki osjećaj prolaznosti. Uspomene kao da ne stare. Tiho kao da se boje da će nekoga uznemiriti ili probuditi, jednostavno i bez ikakvog uljepšavanja, posljednji članovi poginule obitelji pričaju o smrti kao o jednom zajedničkom stradanju. Oni svoje umrle još uvijek vide u njihovim životima, kao da ih je neko zazidao u ovom stijenju, pa ih i mi vidimo: mlade, vesele, lijepe i spremne na život kao i na smrt. Ovdje niko nije ostario, ni mrtvi ni živi; sadili su rižu, lovili ribu, brali alge, bili zaljubljeni u djevojke, šalili se, pjevali, kopali zemlju. Živjeli su mirnim seoskim životom.
Do mene i dalje dolaze glasovi govornika oficijelnog dijela, istovremeno iz familijarnih i intimnih razgovora, upoznajem ratnike i kamikaze onda, kada su bili samo dječaci i kada su u zanosu slušali priče o ispravnom putu, viteškim vještinama i časti samuraja.
Nažalost, baš na ovom mjestu smo svjedoci da su ti putovi bili kratki i strašni, i da je svaki kodeks časti, baš ovdje pokazao kako može biti brutalno iznevjeren i zloupotrijebljen.
Na tom nestvarnom izletu idem od familije do familije i ulazim u živote mrtvih.
Jedna blagost, nepojmljiva nevinost, bez samohvale, bez razmetanja patriotizmom ili herojstvom svojih rođaka, suzdržana ljubaznost i priznanje o krivici, daje ton svakom razgovoru.
Nisu mijenjali svoj život, dok su im godine prolazile
Imam osjećaj da ovdje niko nije promijenio svoj život i svoje navike, dok su im godine prolazile. Jedino je svako sjećanje na djetinjstvo, u stvari mjesto nepremostivog užasa i jeze.
Iz razgovora sa ljudima osjećam kako će polako, cijeli ovaj kraj i svi događaji, biti pretočeni u riječi.
Gospođa osamdesetih godina sa šeširom i crnim čipkanim rukavicama do lakata, priča o svom starijem bratu. Sve objašnjava veoma detaljno, rukom pokazuje pećine u kojima su boravili, pa čujem i njihova dozivanja i metke i granate kako se odbijaju od stijenje koje se nalazi odmah tu na dohvat ruke od spomen-parka i strmoglavljuje se u more.
„Ime mi je Naoko. Ja sam imala 7 godina, a moj brat Hirohito 16. Svi smo morali da napustimo selo jer su ga stalno tukli granatama. Naselili smo se u ove ovdje pećine. Iz drugih sela su se naselili u njima najbliže, jer je cijela obala Okinawe puna pećina. Moja je majka imala šestero djece, pet dječaka i samo mene djevojčicu. Najstariji je bio brat Hirohito.
General Ushijima Mitsuru, cijela Okinawa je drhtala od njega i kada bi se samo njegovo ime spomenulo, rekao je mome ocu kojeg je odranije poznavao, da je taj moj brat jako talentiran za ratnika. Toliko ga je volio da ga je zvao samuraj, i postavio za svog ličnog šofera i kao svoju ličnu zaštitu. Moj mu je otac rekao da je Hirohito najbolji matematičar u školi i da se sprema za takmičenje. Ushijima se strašno naljutio i pitao moga oca, misli li on da pametni dječaci ne treba da se bore. Brat je svakih 15 dana dolazio da nas vidi, mada je to bilo strašno opasno. Odmah tu preko puta naše pećine, u moru su bili američki brodovi iz kojih je danonoćno ispaljivano hiljade granata.
Jednoga dana stigla je ocu poruka od generala Ushijime. On nam poručuje da nam vraća brata Hirohita, jer ga je pogrešno procijenio, on je shvatio da je moj brat potpuno netalentiran i potpuno nesposoban za rat. Oduzeo mu je ime samuraj, i šalje nam ga natrag, neka se brine za svoju braću i za ljude u zbjegu, a umjesto njega, neka odmah dođe otac. Čekali smo tog mog brata danima vireći iz naše pećine, jer je morao da se spusti sa brežuljka da bi došao dole do nas. Neko ga je od seljaka iz druge pećine ugledao i viknuo: Evo vam Hirohita! Svi smo ga ugledali i naredali se na ulaz, a on je podigao ruke kao da pleše i đipa sa kamena na kamen sav razdragan, a sve do nas dolazila je pjesma koju je pjevao.
Bila je to jedna lijepa ljubavna pjesma o djevojci koja nema kome da ispriča koliko je zaljubljena. Počeli smo da ga dozivamo i da plješćemo, da mu dovikujemo i da se smijemo i šalimo kako se vraća da bi se oženio. A onda smo svi vidjeli kako ga je sa američkog broda pogodila granata, kako se podigao strašan dim i prašina, kamenje je frcalo sve do našeg ulaza u pećinu, a onda se sve smirilo i nije više bilo ni traga od moga brata Hirohita.
Kada je pala noć, moja majka je puzeći otišla do brijega i donijela sa tog mjesta jedan kamen, koji smo poslije ovdje sahranili. Od oca nije ostao ni kamen.“
Neko iz drugog reda dobacuje: „Vi bar imate kamen. Ja sam iz Nagasakija, mi nemamo ništa, ni prašinu. Prvo je nekoliko dana i noći bio mrak, onda se pojavio vrući vjetar koji je rastjerao gusti dim i prašinu. A onda smo vidjeli da nema ni kamena, ni trunke zemlje, samo vruć vjetar“.
Žena se sugovorniku sa puno poštovanja duboko poklonila i poslije duge šutnje nastavila da priča: „Pitate me da li mi je krivo što sada leži zajedno sa Amerikancima. I da leži sa onim koji ga je pogodio granatom, to je jedino ispravno. Jer šta mi možemo da kažemo mome bratu Hirohitu. Da smo išta znali kazali bismo mu kada je polazio u rat. Niti smo mi šta znali, a i da jesmo, nismo ništa mogli da mu pomognemo, ko nije htio da ratuje, bio je odmah strijeljan. Jedino on i taj Amerikanac, koji je možda imao isto godina kao i Hirohito, mogu da razgovaraju. I ja sam sretna i potpuno sigurna da oni sve ovo vrijeme pričaju.“
Oko mene i moje male filmske ekipe sve se više okupljaju cijele obitelji i svako želi nešto da ispriča.
Jelena, plava i lijepa kao anđeo, govori japanski sa svim odsječenim i naglašenim slogovima, pa se bojim da će se tako nježna potrošiti, ali svi je prihvataju sa osmijehom i sa poštovanjem da je tako naučila njihov jezik i da sa toliko saosjećanja sluša i razumije njihove priče.
Htjela me odvesti u smrt, jer se bojala života
Jedan stariji bračni par sprema hranu za ženinog oca koji je kao kamikaza poginuo već deseti dan od mobilizacije. I ona se skromno poklonila i izgovorila onu mantru: „Japan je kriv“. Onda je nastavila da priča:
„Znate, sve dok su američki brodovi bili u moru i stalno nas granatirali, bilo je u redu, ali kada se prva grupa uspjela iskrcati na obalu koju je naša vojska čvrsto držala i onemogućavala pristup američkim marincima, to je bilo za nas strašno, gore i od same smrti. I ja se sjećam kada sam sa prstom uperenim u jednu stijenu, kazala majci: ‘Eno Amerikanaca’. Majka je odmah potrčala prema špilji, izvukla sve šestero djece i povela ih prema moru. Svi ljudi su trčali i dozivali svoju djecu. Svaki čas su se čule eksplozije ručnih bombi koje su neki ljudi dobili da bace na svoje obitelji kada ugledaju Amerikance.
Djeca su se držala za ruke i trčala za majkama prema onoj tamo ogromnoj stijeni, vidite li, ona koja se vertikalno obrušava u more. I dok je majka kupila moju braću i sestre, ja sam se sakrila iza onog procjepa, još uvijek je tamo, vidite li, i gledala sam taj strašni metež, neopisive krike djece koja kroz plač dozivaju svoje majke koje ih, sulude od straha, kupe, dozivaju i odvode do stijene. Ugledala sam majku sa svom mojom braćom i sestrama, ja sam imala devet godina i bila sam najstarija. Vidjela sam kako se majka okreće na sve strane i kako me jednim više krikom nego glasom doziva. Tako skvrčena iza stijene nisam htjela da se odazovem. A onda je majka uzimala jedno po jedno dijete u naručje i bacala ga sa stijene u more.
Svi su se stiskali oko majke i strpljivo, bez otimanja, bez ikakvog otpora, čekali svoj red. Poslije svakog bacanja moje braće i sestara, majka se okretala na sve strane i ponovo grozničavo vikala Maoooo. Stavljala sam dlanove na uši da je ne čujem. Čula sam je, ali se nisam odazivala. Kada je bacila posljednje od djece, moju malu jednogodišnju sestricu, stavila je ruke oko usta i zvala me kao što zovu izgubljene u planini: ‘Mao, Maooo, odazovi se’. Prestala sam od straha da dišem, a onda sam vidjela kako se moja majka vinula sa stijene za mojom braćom i sestrama. Vjetar joj je napuhao suknju, šal joj je ostao u zraku, tako napuhana sa raširenim ogromnim nogama, raspuštenom crnom kosom; bila je najveća mama u Japanu.
More je urlalo i odbijalo se od oštro stijenje, ipak mislim da sam čula strahovit udar njenoga tijela od vodu, mada je to bilo nemoguće, ali ga i sada čujem, kao što i dan i noć čujem njen prestrašeni glas kojim me doziva. Završila sam visoke škole, radila u mnogim mirovnim organizacijama, dobila mnoštvo priznanja i nagrada, slušala prvi plač svakog od moje troje djece, ali nikada, nikada nisam zaboravila taj krik kojim me moja majka dozivala da me baci u more. I sada dok s vama razgovaram ja je čujem i pitam se da li mi je oprostila što sam se sakrila, što sam ih se sviju odrekla, i što sam htjela da živim i što sam gledala kako jedno po jedno nestaju u provaliji, kako nestaje moja majka koja me tako grčevito dozivala i koja je htjela da me odvede u smrt, jer se života toliko bojala.“
Znam da sam za nešto kriv, ali ne znam zašto
Obitelj koja mi je prišla, predstavlja sve generacije: baku, majku, dva sina srednješkolca, kćerku sa malom djevojčicom, praunučicom od tri godine. Srednješkolac Yumma kaže da on gotovo ništa ne zna o Drugom svjetskom ratu. Učio je nešto u školi o bici na Okinawi, ali nije mnogo upamtio. Zna da mu djed stalno gleda ratne filmove, ali on redovno tada bježi iz kuće, jer mu je užasno dosadno. Što je najgore, djed je gluv pa navije televizor tako, da u kući nemaš gdje pobjeći. U školi su nam kazali da smo za nešto krivi, ali ja ne znam tačno zašto. Drugi srednješkolac kaže: „Ja nikada ne bih išao u rat, jedino kada bi nas napali vanzemaljci, javio bih se da budem kamikaza“. Baka se izvinjava što nas njeni unuci gnjave, ali kaže da im nikada nije pričala o ratu koji je ovdje sa svim strahotama preživjela.
Učiteljica prilazi sa grupom malih učenika i oni se gotovo obrušavaju na nas. Svi su veseli, u rukama drže geografske karte i mole nas da im ucrtamo zemlju iz koje dolazimo. Svi su jednako obučeni, istoga rasta, iste sjajne crne kose i blistavih crnih očiju.
„Majka nam još nikada ništa nije kazala o ratu“, nastavlja priču kćerka, „sve dok se nije rodila unučica, moja kćerka Norico i to baš na taj dan, 23. juni“. Baka je shvatila da im je ta mala Norico, u stvari opomena. Zato je od familije prvi put zahtijevala, da se na rođendan unučice, svi skupe ovdje na komemoraciji. Najstariji član obitelji, stric Taro, odmah je prišao ekipi.
Te godine i tog dana, sve što je bilo moguće, desilo se u Hirošimi
Kada biste me sada pitali koji grad volim najviše na svijetu, odgovorio bih vam: Hirošimu.“
Stric Taro kaže da je u to vrijeme 1945. živio sa svojim roditeljima u Hirošimi: „Ja sam još kao dječak bio veoma revolucionaran. Samo zato sam ostao živ. U prvom razredu srednje škole, govorio sam protiv mobilizacije. Bio sam izbačen iz škole i čekao da me pozovu u vojsku. Da bi me kaznio, ali i da bi me nekako sklonio, otac me poslao u selo kod djeda. Selo je bilo nekih 3 km sjeverno od Hirošime. I kod djeda sam se bunio i borio se za prava vodenih bivola. Upoznao sam svu djecu moga strica koji je živio u zajedničkom kućanstvu sa djedom i bakom, a onda baš to jutro, izašao sam na njivu i mljeo suvu šašu, koju je djed koristio kao đubrivo.
Nisam čuo nikakav zvuk, ali sam vidio na nebu kako sunce pada na našu planetu. Bacio sam se na koljena i onda je počeo lom. Pao je stub za struju i vidio sam da je prignječio moga djeda koji je baš išao prema meni. Pritrčao sam, ali bilo je nemoguće da sam podignem stub. Djed je bio zgnječen i meni se činilo da je još uvijek živ. Vikao sam upomoć i trčao prema selu. U selu se digla ogromna prašina od kuća koje su se urušavale. Djeca su vriskala, mnogi ljudi su bili prignječeni obrušenim kućama i svi su zvali upomoć. Vidio sam strica koji iz ruševina izvlači svoju djecu koja su plakala. Ja sam podigao gredu ispod koje je bila moja strina, ali nije mogla da ustane. Noga joj je bila prignječena i krvava. Baka je ležala sa otvorenim ustima i mislim da je bila mrtva. Odjedanput sam se sjetio majke, oca, sestre i brata i potrčao prema Hirošimi.
I dok sam tako bezglavo trčao, osjetio sam strašno vreo vjetar i kako sam se približavao, sve je više padao mrak, mada je bilo jutro. Tri dana sam jurio po ulicama Hirošime, ali više nisam imao nikakav osjećaj gdje je bila moja kuća. Ulice su bile nekako sluzave od ljudske krvi i ljudske kože, a za velike kapi kiše koje su neprestano padale, ljudi su mislili kako su nam Amerikanci iz bombardera B-29, prosuli po glavama naftu. Više nije bio potpuni mrak, svugdje su izbijali požari, cijela Hirošima je za kratko vrijeme bila u plamenu. Ljudi su ležali na zemlji i tražili gutljaj vode. Mnogi su hodali i mislio sam da imaju čarape na licu. Poslije sam vidio da im je to bila spadnuta koža. Uglavnom su svi bili polugoli, roba im je bila rasparana, neke žene su bile potpuno gole i vidjele su im se opekotine po cijelom tijelu. Kada sam se vraćao, opet sam sretao iste ljude, ali mnogi od njih su bili mrtvi.
Evo po čemu ću pamtiti jednu božansku Hirošimu: među ljudima i životinjama pa i biljkama, bilo je jedno apsolutno razumijevanje planetarne nesreće, koju smo svi zajednički, bez ikakve pobune, tiho i tako iskreno dijelili.
Već drugi dan poslije atomske bombe, krenule su kiše i pokrenule klizišta. Rijeka Ota je nabujala i sa svih svojih sedam ušća, pogušila mnoge ljude koji su tu dopuzali u potrazi za vodom.
Poslije poplava je krenuo tajfun. Na mnogim mjestima su ležali mrtvi ljudi zajedno sa iščupanim stablima.
Meni je žao što vam ovo ne priča neki pisac, samo ja znam koliko sam nesposoban i koliko mi nedostaje riječi da vam bilo šta opišem, jer sve ovo što govorim nije ni izdaleka slika te božanske Hirošime.
Vidite ovaj ožiljak?“ Na licu mu je bio crven i dubok ožiljak od oka do sljepoočnice.
„Kada je, ne znam više koji dan, preko razglasa progovorio car Hirohito, obični i nesretni ljudi koji su umirali po ulicama, nisu mogli da vjeruju da čuju lično božanskog cara i da on govori baš njima. Uglavnom su se ljudi u jednom strahopoštovanju poklonili sa sklopljenim rukama, a neki su tako puni rana i opekotina kleknuli na tu sluzavu zemlju, i nastala je apsolutna tišina; nisu se više čuli ni jauci, ni dozivanje upomoć. I smrt je stala, mada su ljudi stalno i tiho umirali. U tom strahopoštovanju, opčinjeni njegovim glasom i čašću koju im je bog-car ukazao, taj polugoli i ranjavi svijet sa kožama koje su im visjele sa lica, ruku, grudi: svijet okružen vatrama, sa stubom od 15 metara podignute prašine, niko nije ni razumio niti čuo o čemu car govori. Ja sam se popeo na jedan srušeni zid i dreknuo iz sve snage: ‘Čujete li vi šta vam car kaže; rat je završen, Japan je potpisao bezuvjetnu kapitulaciju’.
Jedan vojnik sa vojničkom kapom na glavi, bez kaputa i košulje, sa velikom opekotinom na grudima, izvadio je pištolj i pucao u mene. Ta rana mi je mjesecima zarastala, pa se opet puna gnoja otvarala, i mislio sam da ću ostati bez oka. Ne mogu vam opisati sa kojim su me prezirom gledali ljudi što sam se usudio da objasnim šta kaže car.
Nekoliko godina poslije atomske bombe ja sam se učlanio u udruženje u kojem su se okupili ljudi koji su preživjeli Hirošimu i postao sam jedan od zagovornika borbe protiv atomskog naoružanja u svijetu. To je veoma jaka udruga i mi smo obišli cijelu Ameriku i Evropu. Tu sam upoznao Amerikanca koji se zove George. Borio se ovdje u Okinawi i bio je jedan od američkih marinaca na razaraču. Poslije rata ostao je da živi u Japanu. Kazao mi je da se zavjetovao, ako ostane živ da nikada neće napustiti Japan. Jedno vrijeme je bio u Osaki, a onda je došao na Okinawu i naselio se u Nahi, tu mu je veoma blizu da dođe u ovaj Spomen-park i na mjesto gdje je ratovao. Kakva šteta što vam on ne priča o svemu što se ovdje desilo. On je pisac i zna sve tako lijepo da kaže. Apsurdno je da sam u životu ostao sam zahvaljujući atomskoj bombi koju su nam poslali Amerikanci i imao sam samo njega, Amerikanca, koji je bio moj jedini drug i moj jedini brat.
Žena mu je ostala u Americi sa njihovo troje djece, a onda joj je on poslao još troje Japanaca na školovanje, dva dječaka i jednu djevojčicu, koja je poslije dvije godine umrla od leukemije. Djeca su bila bez roditelja, nisu imali nikoga ni od bliže ni dalje obitelji. Uvijek je govorio da ima petoro djece, sve sinove. Američka djeca su inžinjeri, a japanska djeca ljekari.“
Kuda idu ljudske duše
„Godinama je obilazio obalu Okinawe i sve pećine gdje su se ljudi sakrivali od bombi koje su dolazile sa američkih brodova i razarača. Stalno je nešto premjeravao i plaćao momke koji su plivali do zamišljenih brodova, a onda bi on danima to unosio u svoje blokove.
Često smo šetajući ovom obalom razgovarali kuda idu ljudske duše kada napuste tijelo. George je bio potpuno siguran: ‘Znam da su duše ovih Amerikanaca i Japanaca tu, na dnu ovog oceana. I ja pripadam ovdje. Kad umrem, bez sentimentalnosti, prospi moj pepeo sa ove stijene. Pozovi svu moju djecu neka učestvuju u tom ritualu.’
Umro je poslije osam mjeseci. Došli su svi njegovi američki i japanski sinovi i prosuli pepeo. Ja sam došao ovdje jutros u pet sati i bacio mu sa stijene u more bocu viskija. Volio je viski, ali se nikada nije napijao.”
Primijetila sam da stric Taro o sebi uvijek govori u množini: nas dvojica, George i ja.
„Molim vas da negdje objavite ovu našu priču, nas dvojica ćemo vam biti veoma zahvalni. Znamo za vaš rat, imali smo želju da dođemo, nas dvojica zajedno. Onda smo shvatili da smo odveć stari i bolesni za tako veliko putovanje. I ja sam ostavio oporuku svom udruženju, da moj pepeo bace sa iste stijene.“
Sve ih veže jedna zajednička stvar: svi su mrtvi
Jedan bračni par zagrljen i od sviju izdvojen, čini neobičan mali orkestar. Muž svira na usnoj harmonici jednu tešku nostalgičnu pjesmu, a žena tiho i u ritmu muzike plače.
Oni objašnjavaju da su djedu donijeli suši, gorki krastavac i bademe. Znamo da je to obožavao. Svakako i sok koji mora biti otvoren. „Ako prođete cijeli memorijalni park, nigdje nećete naći zatvoren sok ili neko drugo piće. Jer to je jedino što naši pokojnici ne mogu otvoriti. A to što su na ovom groblju zajedno ispisana njihova imena, jedno do drugoga: Japanci, Amerikanci, Tajlanđani, Kinezi i svi drugi, pa sve njih veže jedna jedinstvena stvar: svi su mrtvi. Svi su poginuli na istom mjestu. I u isto vrijeme. Kada samo pomislite iz koje su daljine ta američka djeca morala doći da bi ovdje umrla. Naši su bar pred svojim kućnim pragom.“
Jedan stari gospodin sam započinje razgovor: „Znate li da su saveznicima trebala 82 dana da osvoje Okinawu. Ja sam tada pohađao osnovnu školu prefekture Okinawa. Imao sam 13 godina kada je Ushijima izdao naredbu da niko ne smije da se preda i da će se japanska vojska boriti do posljednjeg čovjeka, onda su cijelu moju osnovnu školu mobilizirali, i dječake i djevojčice. Kada smo saznali da sutra počinje mobilizacija, majka me skrila u jednu špilju na vrhu planine iznad našeg sela. Bio sam sam i kada je pala noć ja sam od straha pobjegao iz špilje i otrčao do svog učitelja da se prijavim. Tako sam se uključio u pomoćne jedinice koje su se zvale Krv i željezo za cara. Bio sam tako mršav i mali, da me moj učitelj upitao: ‘A šta misliš da se ti vratiš u tu špilju?’
Djevojčice su bile pomoćne medicinske sestre, ulazile su u pećine, iznosile mrtve koji su bili zajedno sa živima i mnoge su iznoseći tijela, poginule od granata. Mene su odredili u jedinicu i tražili da pomažem oko prenošenja granata. Kazao sam vojniku da se bojim granate i ako me budu prisiljavali da nosim oružje, ja ću se baciti sa stijene u more. Svi su se smijali, a ja sam skupio svu snagu koja mi je preostala i počeo da bježim. Od strašne detonacije sam pao i izgubio svijest. Kada sam se probudio, u naručju me držao jedan američki vojnik. Toliko sam se prepao da sam ponovo pao u nesvijest. Onda mi je taj vojnik dao komad nečeg crnog i tvrdog. Da bi mi pokazao šta ću s tim, uzeo je i on jedan komad i stavio ga sebi u usta. Onda sam i ja to isto uradio. Bila je to prva čokolada u mom životu.
Kada je pala noć ja sam ponovo pobjegao i otišao u špilju u koju me majka bila sakrila. Bila je puna djece. Bio je tu i moj mali brat koji je tek prohodao. Stalno je plakao i zvao majku. Noću je došao jedan naš komšija i donio ručnu bombu. Kazao je da su se Amerikanci iskrcali i da će nas sve pobiti. Rekao je da je bolje da to on uradi i da je to jedino sigurno da nas Amerikanci neće mučiti. Rekao sam djeci da to nije istina, da mi je Amerikanac dao čokoladu i da me niko nije mučio, i da nećemo da čika Daichi na nas baci bombu. Djeca su počela da plaču i da mole čika Daichija da nas ne ubije, a ako nas Amerikanci počnu mučiti, mi ćemo se sami ubiti. Daichi je ustao i krenuo prema izlazu iz špilje, moj mali brat mu se bacio oko vrata. Moj rođak malo stariji od malog brata, uhvatio ga je za ruku. Daichi je pitao hoće li još neko od nas poći s njim. Kazao je da će izaći i da će se sam ubiti, a ako neko od nas želi da ide s njim, da će ga sačekati. Uhvatio sam malog brata i silom ga istrgnuo iz Daichijeva zagrljaja. Nekoliko male djece je krenulo za njim. Ubrzo smo čuli detonaciju. Svi smo u špilji plakali.
Poslije sam išao u poljsku školu koju su pokrenuli Amerikanci i svako jutro smo pola sata radili gimnastiku. Malog brata sam izgubio i nikada se više nismo sreli. Sa Amerikancem koji mi je dao čokoladu dopisivao sam se bar 50 godina. Imam mnogo njegovih pisama. Prije šest godina me posjetio njegov sin. Donio mi je jednu veliku čokoladu. Pred smrt mu je otac pričao o meni i molio ga da me posjeti. Mislim da se razočarao kada me vidio, zamišljao me sa velikim očima kako jedem svoju prvu čokoladu u životu. A ja sam samo jedan Japanac, star, sa malim kosim očima u kojima više nema nikakvog žara. Svi moji su dole na dnu mora. Ja sam cijeli život ostao sam.“
Pred samoubijstvo Hitler je željeznim križem odlikovao pripadnike svoje „mladeži“ u stvari djece koju je regrutovao i poslao u borbu, a Japanci su tek 2017. godine u gradu Itomanu otkrili spomenik djeci koja su 1945. godine mobilizirana i ubačena u bitku za Okinawu. Bilo je oko 2.000 učenika, od kojih je pola poginulo ili izvršilo samoubijstvo, a od 222 učenice koje su jedva imale 13 ili 14 godina, a koje su radile kao pomoćno medicinsko osoblje, poginule su 123. Od straha da će ih Amerikanci sve silovati i mučiti, mnoge su izvršile samoubijstvo ručnim granatama i bacanjem sa stijena u more.
Sam pored kamenog lista sa imenima, stoji jedan osamdesetogodišnjak i stalno iz fildžana polijeva ime i prezime svoga brata. Donio mu je i cigarete i u maloj otvorenoj flašici sake, i još uvijek iz svoje torbe vadi razne ponude: tofu, rižu sa ribom, gorki krastavac, kolače. Kao da je cijelo vrijeme očekivao da i sa njim progovorimo.
„Ovdje je moj stariji brat Akira, zanima li vas priča o mom bratu kamikazi, Akiri? Ja sam imao 10, a on 16 godina. Bio je mobiliziran i dugo nismo znali gdje je. Mi smo bili sa drugim civilima u jednoj od ovih špilja iznad mora, vidite li onu treću špilju, tu sam ja bio sa majkom, braćom i sestrama i sa cijelim našim selom. Preko puta, dole u dubini mora, kao neki veliki gradovi stajali su američki ratni brodovi i razarači iz kojih su danonoćno, svake minute Amerikanci ispaljivali na naše obale granate. Mi smo stalno iz naših rupa u njih gledali, naročito noću kad su bili obasjani svjetlima, tako gledajući po cijelu noć, ja sam zamišljao kako tim brodom putujem. Moj mlađi brat i mlađa sestra umrli su od gladi.
Dugo smo ih držali s nama u pećini, jer je bilo nemoguće iznijeti mrtvo tijelo, a pogotovo sahraniti ga. Ja sam bio sretan što su cijelo vrijeme bili s nama. Noću smo ih premještali prema ulazu u pećinu, da budu na zraku, a danju smo ih ponovo vraćali na dno pećine.
Stalno smo čekali vijesti koje će neko donijeti.
Jednog jutra uletio je jedan japanski vojnik u našu špilju i pitao za moju majku. Otac je takođe bio mobiliziran. Majka je otvorila pismo i počela da plače. Moj brat Akira u pismu se s nama oprašta. Sutra ujutro on će kao makatotokai izvršiti svoj vojni i životni zadatak. On bi volio kada bih ja kao njegov mlađi brat, sa drugim rođacima, izašao negdje na obalu i posmatrao njegov posljednji let. Jurio sam po našoj špilji, ulazio i u druge i sav u žaru vikao: ‘Moj brat Akira je kamikaza!’ Sutra ujutro u 4 sata i 5 minuta, zabit će se u američki razarač, odmah preko puta naše špilje. Naš stari ujak Hideo, vidite onu malu špilju, tu je on bio smješten, mi je rekao da kamikaza znači božanski vjetar. Bio je sretan da će nam sutra Akira biti tako blizu, i da ćemo se svi moći oprostiti s njim. Brat je molio da mu pozdravimo djevojku Natsuko i da joj kažemo da je oslobađa obaveze prema mojim roditeljima i da može da se uda, svejedno će je on nositi u srcu i sutra će misliti na nju.
Najviše se opraštao sa ocem, tražio je od njega da ga ne žali, treba da se s njim ponosi.
Već u pola noći nas desetak dječaka istih godina, spustili smo se niz oštro stijenje do obale i čekali moga brata sa avionom Ki-48. Tačno u 4 sata i 5 minuta ugledali smo avion kako leti tako nisko da nam se učinilo da dodiruje valove. Zapazili su ga s broda i pucali na njega, ali onda se moj brat nenadano izvio u visinu i samo smo vidjeli kako blješti na nebu, a onda se vertikalno usmjerio prema brodu. Bio sam toliko ponosan na brata da sam se podigao na noge i vikao: ‘Akira, gledamo te, Akira'… I ostali dječaci su se, bez obzira na opasnost, takođe digli i u zanosu vikali: ‘Akira, Akira, naš Akira'… Svi smo vidjeli kako je moj brat Akira, kamikaza, božanski vjetar, polomljeni dijamant – promašio brod. Nedaleko od razarača podigao se ogroman stub mora, sada mi se čini da je bio visok bar 50 metara, a neki moji drugovi tvrde da su vidjeli kita koji je iskočio i ponovo se vratio u more. Zamolio sam rođake da nikome nikada ne kažu da je moj brat, kamikaza Akira, promašio. I nikada niko o tome nije pričao.“
Ako ne priznate i ne pokajete se, neće vam niko oprostiti
Pažnju mi privlači čovjek koji vojnički stupa Spomen-parkom i salutirajući vojnički, sa čvrsto stegnutom rukom na pozdrav, obraća se svim upisanim u kamene ploče.
U Kurosawinom filmu San, u antologijskoj sceni, mrtvi vojnik daje raport živom komandantu, ovdje preživjeli komandant, bivši general japanske vojske, kao relikvija Drugog svjetskog rata, raportira svojim mrtvim vojnicima. Odmah nam prilazi i započinje razgovor:
„Ovdje je moja vojska. Svi su mrtvi, samo sam ja ostao živ. Mnogi su poginuli kao kamikaze ili kao ljudi-torpeda. Pobijeni su granatama iz razarača, iz tenkova…
Pa ipak, Amerikancima je trebalo tri mjeseca da savladaju i da skrše otpor Japanaca.
Od prestanka rata, ja dolazim svaki dan, dolazim da ih vojnički pozdravim i da im raportiram. Nikada, ali baš nikada, ni u vrijeme zemljotresa, ni u vrijeme tajfuna kada je ova obala bila puna iščupanih stabala, ni u vrijeme mojih najtežih bolesti, ja nikada, nisam propustio da ih obiđem.“
Onda se izmakao da ga bolje vidimo, i tako se gotovo dječački nasmijao: „Pa kako bih mogao da ih svako jutro ne pozdravim, kada se oni tako vesele mome dolasku. I da znate, to morate posebno zapisati, ja se jednako divim, obilazim i pozdravljam i japansku i američku vojsku, i sve druge mlade ljude koji su se našli u tim vojskama. Mislim, kada im ne bih davao raport svako jutro, da bi oni ponovo umrli.
Već 70 godina nikada nisam proslavljao svoj rođendan, prvi put poslije rata, zamolit ću japanske i američke vojnike da mi odobre jedan slobodan dan, kako bih sa svojim praunučadima proslavio svoj stoti rođendan.
Vidite li na vrhu brežuljka onaj spomenik, mada vam to niko ovdje neće reći, mi svi znamo da on predstavlja zapovjednika 23. armije, čovjeka određenog za odbranu Okinawe, generala Mitsuru Ushijimu. Mi u tom spomeniku vidimo Ushijimu u času dok obavlja seppuku. Ali to nije seppuku časti, nego straha od poraza. Jer kada izvršite ritualni harakiri, onda u stvari i niste poraženi, i niste poniženi, jer vi ste odlučili o svom životu i o svojoj smrti. Prije samoubijstva, zabranio je vojnicima predaju i naredio da se bore do posljednjeg čovjeka. Tako je završio glavni komandant u najkrvavijoj bici Drugog svjetskog rata. Ja nisam uradio seppuku. Ja nisam izbjegao ni poraz ni sramotu. Imao sam za to hrabrosti.
Ali sa svom tugom, moram da vam ispred ovih 27.000 mrtvih Japanaca i Amerikanaca, i kao general poražene japanske vojske, priznam: Japan je kriv. Ja sam kriv. Ako ne priznate i ne pokajete se, neće vam niko oprostiti.
I zato sam odlučio da moju i američku vojsku obilazim i pozdravljam do posljednjeg daha svoga života. Nadam se da će to biti još mnogo godina, tek mi je stota.“
U Muzeju, koji je u sklopu spomen-obilježja, na monitorima se stalno vrte dokumentarni ratni filmovi iz Drugog svjetskog rata. Autori filmova su isključivo Amerikanci. Službenik Muzeja objašnjava da su dokumentarni filmovi japanskih autora zapečaćeni i da se ne prikazuju. Gledam na jednom od monitora kako američki vojnici iz špilja izvlače civile: starce, starice, mnogo trudnica i mnogo djece koju izvlače užadima na koje je vezana šerpa, lavor, a najčešće šljem. Uhvaćen je trenutak kada iz mračne špilje ljude zabljesne svjetlost sunca. Na licima je neviđen strah i zaprepaštenje. Mnogi pogođeni svjetlošću pokrivaju lice rukama. Američki vojnici ih redaju po travi i odmah im nude hranu i vodu. Gotovo na svim monitorima prikazuju dječaka kojeg izvlače iz špilje i mi ga vidimo u trenutku dok sjedi u vojničkom šljemu i trese se cijelim tijelom kao u epileptičnom napadu. Uglavnom, na mnoštvu fotografija su polugoli japanski zarobljenici, mnoštvo mrtvih ljudskih tijela, i dječaci-vojnici u razgovoru sa američkim vojnicima.
Fotografije koje su postale simboli rata i stoljeća u kojem su nastale
Privlači me u Muzeju slika generala Ushijime oko kojeg su okupljeni dječaci-kamikaze. On u ruci drži kristalnu čašu i vojnicima nazdravlja, sa svim finesama japanskog ceremonijala, njihov prvi i posljednji sake. To je osmijeh čovjeka koji bodri ovu 17-godišnju djecu na samoubijstvo. Osmijeh pun povjerenja, divljenja, ali i odlučnosti.
Dječaci takođe drže u rukama te fine kristalne čaše, njihov osmijeh je iskren, dječiji, oni sa nevjericom i divljenjem gledaju u generala koji je našao vremena da ih primi i da se s njima oprosti. Njihov osmijeh kazuje da će oni sutra sa ponosom i bez dvojbe sjesti u svoje avione nabijene eksplozivom i gorivom samo u jednom pravcu, i da će se vinuti u nebo, a onda strmoglaviti u američke razarače, za cara i domovinu. To je jedna od onih ratnih fotografija koja je postala simbol, kao što su postale fotografije Roberta Cape kada je u španskom ratu fotografirao Vojnika koji pada.
Na slici je republikanac sa raširenim rukama i sa puškom u ruci, u momentu kada ga pogodi metak. Suve vlati trave, oblačno nebo i pusti i surovi proplanak, ističu lik vojnika u času dok mu se puška odvaja od dlana za jedan centimetar i na trenutak lebdi u zraku, kao da je ovim centimetrom izmjereno vrijeme potrebno da se odvoji ljudska duša od tijela. Fotografija je obišla cijeli svijet. Isto tako je svijet obišla tona ispisanih stranica kako je slika vjerovatno namještena, vojnik izmišljen…
Uvijek za velikim i suštinskim stvarima koje imaju moć da zaustave smrt, da na trenutak zaustave rat; kruži čitava svita malih nesposobnih i nekreativnih ljudi koji umjesto hrabrosti, u svojim toplim kancelarijama provjeravaju istinitost, i koji su i Robertu Capi, jednom od najvećih ratnih fotografa 20. stoljeća, zagorčali život. Kada takva fotografija postane simbol o uzaludnosti svih ratova svijeta, o smrti miliona nedužnih ljudi, onda je potpuno nevažno, da li je junak zaista izdahnuo ili nije. To su trenuci kada je umjetnost potpuno vjerodostojno, uvjerljivija od originala.
Jedan od najpoznatijih autora dokumentarnog filma, tražio je odlaganje strijeljanja nekoliko mladića, dok ne promijeni objektive i dok mu ne bude dobro svjetlo. Cijeli ga je svijet osudio za okrutnost. Bojkotirali su njegove izuzetne filmove, u kojima je na originalan način pokrenuo sve ono, što sve do danas dokumentarni film istražuje.
Najtužnije je što se poslije ustanovilo, kada je fotografija postala digitalna, da Vojnik koji pada Roberta Cape nije namještena, nego originalna. Vjerovatno je poslije te konstatacije, svijet postao manje lažan.
Za mene još veličanstvenija fotografija Roberta Cape je ona, nastala prilikom iskrcavanja američkih marinaca u Normandiji 1945. godine. Na plaži Omaha, Nijemci su dočekali i izmasakrirali saveznike, a slika prikazuje trenutak kada se američki marinci preko leševa svojih drugova iskrcavaju na obalu.
Capa i sam u prvim redovima, snima fotografiju sa nekoliko planova: na obali leže mrtva tijela marinaca, a iz njihovih izrešetanih jakni kao iz dječije bajke, dižu se pahuljice perja. U drugom planu su padobranci, avioni, tenkovi, brodovi. Daleko oblačno nebo je spojeno sa sivim morem. Možda sam i ja izmislila neke od planova, nadam se da će me neko od onih kontrolora istine ispraviti, ali tu sliku sam davno vidjela, ta divna knjiga Roberta Cape je izgorjela u mome stanu u ovom našem posljednjem ratu, ali ostat će u mom sjećanju kao najokrutnija ljepota koju rat može kreirati.
Kolika je snaga umjetnosti
Poznati su violinisti koji su se u trenucima očaja dizali i na brisanom prostoru, između dva neprijateljska rova, odsvirali čardaš, Mozarta, Brahmsa…
Umjesto da dostojanstveno završe svoj život, zaustavljali su na trenutak rat, ni sa jedne ni sa druge strane, niko nije pucao.
Nakon njemačke okupacije Beograda 1941. godine, svake večeri u 21 i 55 minuta, emitira se sa Radio Beograda pjesma: Lili Marlen.
Dan polako sviće
Blijedi ova noć,
Iz zagrljaja moga
Na front ti
Moraš poć…
I znaj da čekam te
I znaj da čekam te…
Topla, kao što samo kič može biti topao, ta pjesma je na nekoliko minuta na svim ratištima Evrope pa sve do Sjeverne Afrike gdje su ratovale Rommelove trupe, zaustavljala rat. Vojnici bi naslonjeni na rovove, bunkere, šatore, odsanjali svoj kratki san o obitelji iz koje su tako brutalno istrgnuti, o svojim djevojkama:
Znaj da čekam te
Znaj da čekam te…
A onda bi se rat, već sa zadnjim riječima nastavljao još silovitije, sve do sutra naveče u 21 i 55 minuta, kada bi se ponovo čula pjesma: Lili Marlen.
Još u Prvom svjetskom ratu, dobrovoljac, jedan od najvećih italijanskih pjesnika Giuseppe Ungaretti, uzviknuo je u grozničavoj noći, onu sudbonosnu i strašnu riječ koja podrhtava od dubine svoga značenja, riječ koja je teško rođena u času spoznaje, i koja je jedina garancija da može i hoće čovječanstvo opstati.
Između dva neprijateljska rova, ta riječ BRAĆO, FRATELLI, mada krhka, postala je nada svih ratova, pobuna i revolucija do kojih je čovjek došao saznanjem o bezumlju i ljudskoj nemoći. Škrto i krajnje minimalistički, ova pjesma, istisnuta iz same jezgre smrti, u kojoj sve ono što nedostaje; riječi i interpunkcija, stvara nepodnošljivu napetost i dramatičnost između svakog retka i odzvanja još iz onog Velikog rata, sve do danas, do ovoga Pacifika, do krive Drine, Save, Neretve, Soče, Istoka i Zapada, ljudskih zbjegova i egzodusa:
BRAĆO
U Okinawi pada noć. Jelena cijelu ekipu polijeva vodom, temperatura je blizu 40 stepeni. Snimam posljednji kadar, ispred mene je cijeli prostor Spomen-parka. Neko mi je rekao od porodica koje sam snimila, da je donošenje hrane na groblje, kao minuta šutnje za umrle. Oficijelni dio je davno završen. Govori su već zaboravljeni. U daljini se sa nekog zvučnika veoma tiho čuje pjesma koja i dalje donosi zvuk vjetra u šećernoj trsci: zawawa, zawawa, zawawa…
Gotovo čista katarza
Slika večeri je nestvarna; stotine porodica razgovaraju i večeraju sa svojim mrtvima, tiho sviraju na raznim instrumentima njihove pjesme, dižu u zrak prema njihovim imenima čaše. U zraku nabijenom jarom, ispreplele su se granice između zbilje i njenog naličja.
I bila bi to čista katarza, da nije… Da nije stijena sa kojih su u more skočile stotine žena i djece, i da nije onih 27 hiljada duša, koje sa dna Pacifika, ali i sa svih groblja i mezarja, rijeka i planina, poslije velikih i sudbonosnih bitaka, pitaju tako jednostavno, da ne može biti jednostavnije:
Iz koje ste regimente
braćo
U noći
drhtava riječ
List tek rođen
U grčevitom zraku
iskonska pobuna
čovjeka svjesnog svoje
krhkosti
Braćo