Poglavlje dvadeset i šesto
Kad ja, Muhammed, vidjeh sve ovo prethodno, a o čemu ste dosad slušali, ja nakon toga shvatih i spoznah da je Allah stvorio osamnaest hiljada svjetova, od kojih je jedan ovaj u kojem mi jesmo. A s tim svjetovima stvorio je hiljadu vrsta stvorenja, ne brojeći ljude i džinne i priviđenja i Jedžudž i Medžudž, koji su između ljudi i džinna. A broj tih stvorenja ne može znati niko osim Allaha samoga, koji ih je i stvorio. Od njih hiljadu, četiri stotine su na zemlji, a šest stotina su u moru.
No su nebesa, čak i bez sviju njih, toliko ispunjena melekima da se ja, Muhammed, kunem Allahom koji je mome tijelu podario dušu, da ti meleki tako gusto i tijesno stoje da čovjek između njih ne bi mogao ni dlaku umetnuti. Ti meleki stoje jedni na nogama, drugi sjede, a jedni opet leže pobočke. I svi mole molitvu i svi hvalu Allahu zbore, pa drhte i tresu krilima svojim od straha koji imaju od Allaha. I nijesu mu nepokorni ni za jedan jedincati treptaj oka.
Poglavlje dvadeset i sedmo
Ja, Muhammed, udaljim se od spomenutih meleka, o kojima sam vam kazivao, kad me Džebrail povede u jednu zemlju, koju je Allah za svoje poslove stvorio, i ta zemlja bijaše čitava bijela. Njena bjelina bijaše od najčistijeg sjaja, a ispunjena bijaše stvorenjima koja je sami Allah stvorio. Ta stvorenja bijahu od toliko vrsta da to niko ne bi umio ni iskazati niti shvatiti. I sva bijahu Allahu tako pokorna da ih ta pokornost ne napustaše ni za koliko čovjek može usta svoja zatvoriti i otvoriti. I hvalu iskazivahu Allahu neprestano i na sve načine koje znavahu i umijahu.
Ako bi me neko upitao da li su ona stvorenja Ademovi sinovi, odgovorio bih mu da ona i ne znavahu je li Allah stvorio Adema ili nije. A ako bi ko znatiželjan bio da sazna jesu li ona šejtanskoga porijekla, odgovorio bih da ona ne znavahu ni da li je Allah stvorio šejtana ili nije. A aka bi neko možda navaljivao s pitanjima pa rekao: »Kaži nam, poslaniče Allahov, pa koje su vrste ta stvorenja, budući da nisu ni ljudi ni šejtani«, odgovorio bih: »Vi o tim stvorenjima ne znate ništa, a ja vam neću ni kazati ništa, jer mi je Allah to zabranio, a protiv volje njegove ja se ne usuđujem da išta činim«.
Kad sve to tako vidjeh, ja se udaljih s onoga mjesta i opet uzeh da idem dalje.
Poglavlje dvadeset i osmo
Ja, Muhammed, bijah, dakle, vidio tu bijelu zemlju i ona u njoj stvorenja o kojima sam upravo pričao, kad me duh Allahov provede kroz sva nebesa. I on učini da ono sve što sam ranije razgledao naširoko, ponovo vidim u jednom jedinom trenu. I povede me sve dok ne pronađoh Džebraila i s njime meleka Rafaila, koji su, na zapovijest Allahovu, sišli da me povedu do onih sedam zemalja koje okružuju spomenutu bijelu zemlju. I da mi pokažu šta sve ondje ima.
I čim, dakle, siđem, naiđem na jednog veličanstveno velikog meleka, koji se zove Anhokrofin. A taj melek imaše u ruci svojoj jedno pero, cijelo sjajno, čija dužina bijaše pet stotina godina ljudskoga hoda. I pero imaše jedan prorez i kroz taj mu prorez kapaše mastilo, a mastilo bijaše cijelo od samoga sjaja. To pero znavaše sedamdeset hiljada jezika, koje niko ne razumijevaše osim spomenutoga meleka Anhokrofina. A on, sa svoje strane, znavaše još toliko jezika nepoznatih svakome osim onome peru. Hvala neka je Allahu koji načini i stvori stvari po svojoj volji.
* Mi'radž, 1539-1543, ilustracija, vjerojatno djelo dvorskog slikara sultana Muhameda, prikazuje oblake i meleke, nastala je pod kineskim uticajem. Ova verzija je izrađena za perzijskog šaha Tahmaspa I.