Ovoga Uskrsa, izvještavaju izraelski mediji, u Nazaretu gotovo da nije bilo turista. Dramatična je to promjena u odnosu na ranije godine. Prazan je ostao i obližnji nacionalni park Zippori. Park je otvoren 1990-ih, desetljećima u njega posjetitelji hrle razgledavati arheološko nalazište, a posebno mozaik “Mona Lisa iz Galileje”.
U Zipporiju je 1931. rođen palestinski pjesnik Taha Muhammad Ali. Selo se tada zvalo Safurija. Kao i 417 ostalih palestinskih sela, opustošeno je 1948., izraelskom okupacijom i protjerivanjem palestinskog stanovništva. Preimenovano je u Zippori, u koji su naseljeni židovski migranti iz centralne Europe. Sedamnaestogodišnji Ali s obitelji je 1948. završio u izbjegličkom kampu u Libanonu. Godinu kasnije uspjeli su se vratiti u Nazaret gdje su registrirani kao “prisutni odsutni”, što je bila birokratska klasifikacija za Palestince unutar novoformiranih granica Izraela. Mogli su ostati, ali im nije dopušten povratak u predratne domove.
U Nazaretu je obitelj Ali prvo preživljavala radeći od jutra do mraka na malom falafel kiosku. Kasnije je kiosk pretvoren u suvenirnicu, a Taha je postao, i do kraja života (preminuo je 2011.) ostao “musliman koji prodaje kršćanske drangulije Židovima”. Gdje se u tome i kako pojavilo pjesništvo? Prve je pjesme autodidakt Ali (“seljak, sin seljaka”) napisao u večernjim smjenama u suvenirnici, a prva mu je zbirka objavljena kad je imao pedeset i dvije godine.
Za njega bi izvan Palestine vjerojatno znao malo tko, da nije knjige “Moja sreća nema veze sa srećom: Život pjesnika u palestinskom stoljeću”, Alijeve biografije koju je napisala Adina Hoffman 2009. godine. Hoffman se kao američka Židovka preselila u Jeruzalem 1992., prema vlastitom priznanju “bez da je znala riječ arapskog” i “bez ikakvih afiniteta prema palestinskoj kulturi”. Alija je upoznala 1995. jer je njen suprug, pjesnik i prevoditelj Peter Cole, počeo prevoditi njegove pjesme na engleski. Ibis Editions, mala izdavača kuća koju Hoffman i Cole vode u Jeruzalemu, objavio je prvi svezak Alijevih djela na engleskom 2000. godine. Kasnije je Alijeva djela na hebrejski počeo prevoditi izraelsko-palestinski pisac Anton Šamas, također Galilejac, koji je jednom konstatirao kako “nema ničeg tako izraelskog kao što je izraelski Arapin”.
Hoffman je knjigu o Aliju pisala s fokusom na širi društveni kontekst, temeljito istražujući arapske i hebrejske izvore i arhive o Safuriji. Dok je Alija pod stare dane intervjuirala u njegovom domu u Nazaretu, uz izjave je pribilježila da pričaju u “spavaćoj sobi, jedinoj grijanoj prostoriji u kući”. U toj se prostoriji Ali mislima vraća u svoj prvi dom, u kojem je u jednoj sobi sa životinjama živjela čitava obitelj. Prije nego što se on 1931. rodio, njegovi roditelji pokopali su četvero djece, dvoje novorođenčadi, i još dvoje dvogodišnjaka. Nije bilo neuobičajeno za to doba – jedno groblje u Safuriji bilo je posebno određeno za djecu. Tek je Taha poživio duže, dovoljno dugo da roditelji povjeruju da je prošlo najgore. Kasnije je dobio dva brata i sestru. Preživljavali su od poljoprivrede, po čitave dane radili u polju.
“I prije nego što bi ugledao selo, kaže mi, mogao ga je namirisati. Miris je nadjačavao sve – majčina dušica i menta i stabla limuna, brnistra i pšenica i masline. Voćke su bile posvuda, a na izvoru Kastal osjetio je čist, hladan dašak vode koja je seosku zemlju činila tako bogatom, a zatim sve bliže kući miris vatre, pomiješan s mirisima iz pretrpane parcele rajčica, kupusa, peršina, cvjetače, mladog luka, krastavaca i omiljenog mu crnog sljeza koji bi majka sitno nasjeckala ili raširila da se suši pa bi ga kasnije jeli u varivu”, prenosi u knjizi Alijeva sjećanja Hoffman.
Prije 1948., Safurija, kao ni šire okolno područje, nije imala lokalne novine, nikakav arhiv, ambulantu u kojoj bi se čuvali medicinski kartoni, školski dnevnici. Svega nekoliko fotografija iz tog perioda načinio je Eric Matson, švedski fotograf iz kršćanske komune Američka kolonija, u sklopu serije fotografija iz 1930-ih nazvane “Biblijski krajolici”. Još par fotografija iz 1930-ih prikazuje arheološka nalazišta, koja je istraživao američki tim arheologa predvođen Leroyem Watermanom. O nalazištima je tih godina izvještavao i New York Times, špekuliralo se da je lokalno kazalište “možda gradio i Isus”.
O tome se čitalo u dalekoj Americi, ali nije u Safuriji. New York Timesa će se Ali spomenuti 1973. u pjesmi “Abd El Hadi se bori protiv velesile”. U njoj piše: “U životu nije ni pisao ni čitao / U životu nije posjekao ni jedno drvo / Nije prerezao grkljan ni jednog teleta / U životu nije progovorio o New York Timesu iza leđa / Nije podigao glas na ni jednu dušu / Osim da veli: ‘Uđite, molim vas, zaboga, ne možete odbiti’.”
Unatoč tome slučaj Abd El Hadija je “očajan”, a “njegova bogom dana prava zrno soli bačeno u more”. U stihovima dalje stoji: “Dame i gospodo članovi žirija / O svojim neprijateljima moj klijent ne zna ništa / I uvjeravam vas / Ako bi sreo cijelu posadu nosača zrakoplova Enterprise / Poslužio bi im jaja / Sa sunčanom stranom gore / I labneh / Friško izvađen iz kese”.
Alijeve pjesme uglavnom su pjesme o siromašnim seljacima, a u njima se Palestina nikad ne spominje eksplicitno, iako zato nisu manje palestinske. Pjesnik je narator, zauzima se za slučaj “običnog” čovjeka. Pjesmu o Abd El Hadiju inspirirao je izvještaj o pristajanju Enterprisea u Sueski kanal, kada su egipatski seljaci pohrlili zaraditi koji dolar i američkim vojnicima nudili Coca Colu. “Coca Cola, jedan dolar!”, oponaša ih Ali u razgovoru s Hoffman.
“Prvih sam deset godina života hodao bos”, kaže dječak Halid, glavni lik Alijeve kratke priče “Pa što” iz 1966. godine. Halid osjeća ogromno uzbuđenje i strah pri susretu s prvim parom cipela. Na kraju ispadne da su obje cipele koje je dobio za desnu nogu, ali on ih nastavlja nositi (i govoriti: “Pa što? Pa što?”), iako ga pri svakom koraku prati sram i muka. Ljudi se snalaze kako znaju i umiju, kratko rezimira Ali. Njegova staloženost paše uz Hoffmanin pristup, u interakciji oboje djeluju nesvakidašnje “posloženi”, brižno zainteresirani jedno za drugo. Veliki događaji itekako se stalno i kobno nadvijaju nad njima, ali u svemu tome uspijevaju zastati, što čitateljima omogućuje da uđu i u sporije sate Alijevih dana. A to je vrijedno i rijetko kad su životi Palestinaca u pitanju.
Kontekst koji omogućuje zastajanje je naravno bitan – Ali nije živio u Gazi ni na Zapadnoj obali, gdje je položaj Palestinaca dosta teži, iako su i u Izraelu drugorazredni građani. Nije ni velik dio života proveo u egzilu (kao npr. radikalniji Mahmud Darviš i Gasan Kanafani), pa ne čudi da nije postao nacionalni pjesnik i da još uvijek ima underground reputaciju u arapskom svijetu.
Nije nevažno ni to što od pisanja nije mogao zarađivati ni u fušu, kamoli samo od toga živjeti. Uz rad u suvenirnici svakoga dana (najmanje 12 sati dnevno) prvo je sam sebe učio arapski, a zatim i engleski. Hebrejski je naučio konverzacijske osnove, ali ga nije čitao ni pisao. Kad ga Hoffman pita kako to, Ali odgovara da je uz sve što je radio znao da ima vremena da dobro nauči samo jedan dodatni jezik uz arapski. Odabrao je engleski, zbog turista i želje da uči više o svijetu. Objava prve zbirke poezije u 52. godini života nije bila slučajnost. Tek je tada ekonomski bio malo stabilniji, i jezično i književno u sebe sigurniji.
Na kraju je sa sedamdeset godina počeo putovati, poeziju iz zbirke “Pa što: Nove i izabrane pjesme” recitirao je po svijetu. I dalje je, doduše, živio od suvenirnice. Neki europski novinar jednom ga je opisao kao “vlasnika prominentne nazaretske suvenirnice”, pa je Ali kad se vratio u Nazaret na dućan izvjesio natpis “prominentni centar suvenira u Nazaretu”. I u životu i u pjesmama, kod njega je uvijek bilo humora. Njegovi su likovi pokušavali “prevariti život” svojim zanosom, radom i radošću, iako su često ispadali budalasti, žrtve sistemskog apsurda.
Tim se više, ovih dana kada izraelski mediji pišu o Nazaretu i Zipporiju u kojima fali turista, vrijedi sjetiti Safurije i jednog Kasima koji se još uvijek u njoj skriva. U pjesmi iz 1988. Ali o prijatelju Kasimu piše: “Kasime / Ako su te besramno ubili / Siguran sam da si prevario svoje ubojice / Baš kao što si uspio prevariti godine / Nema zemaljskog povjetarca koji će naići na kost tvog tijela / Prst tvoje ruke / Ili jednu cipelu koja bi ti mogla odgovarati / Kasime, prevario si ih / Uvijek sam ti zavidio, Kasime / Tvojoj vještini u igri skrivača / Koju smo igrali bosi u sumrak kad smo bili dječaci”.