Kad bi se mjesec smiješio, bio bi ti nalik.
Ostavljaš isti dojam
Nečeg lijepog no razornog.
Oba ste veliki potražioci svjetla.
Njegova okrugla usta tuže nad svijetom; tvoja su neprijetvorna.
I tvoj prvi dar je da sve pretvoriš u kamen.
Budim se u mauzoleju; ti si ovdje,
Bubnjajući prstima na mramornom stolu, tražeći cigarete,
Pakostan kao žena, no ne tako nervozan,
I umirući od želje da kažeš nešto neporecivo.
Mjesec, također, ništi svoje podanike,
Ali danju on je smiješan.
Tvoja pak nezadovoljstva
Pristižu kroz poštanski sandučić s redovitošću punom ljubavi,
Bijela i prazna, rasprostirući se poput ugljičnog monoksida.
Nijedan dan nije siguran od vijesti o tebe,
Gdje šećeš u Africi, možda, no razmišljaš o meni.