Svakog maja, kad krene pričao o radu, kao da ne dirinčimo kroz cijelu godinu, na pamet mi padne rumunjski pisac i pjesnik Tudor Argezi. Tudor Argezi je bio dobar lik. Njegovu kuću s imanjem, danas muzej pod imenom Spomen kuća Tudora Argezija, posjetila sam u Bukureštu prije nekoliko godina na poziv rumunjskog PEN-a, a u društvu bjelosvjetskih poeta, što me makar fonetski uvijek neodoljivo asocira na “probisvijeta”. Nakon što je izašao iz pržuna u koji ga je strpao Ceaucescu, Tudor je kupio imanje i kuću blizu zatvora da bi ga žena i kćer mogle posjećivati – kad ga opet zatvore. Tudor je, razumno, ukalkulirao zatvor, jer je odlučio živjeti po svom, a ne po pravilima sistema. Živio je uglavnom od prodaje trešanja s imanja koje se danas nalazi usred Bukurešta kao zeleni otok okružen golemim socijalističkim zgradama. Kako mu je bilo zabranjeno objavljivati, od prodaje trešanja je kupio tiskarski stroj i štampao sam – ne samo knjige nego i novine. Barem dok mu ne bi oduzeli tiskarska slova. Bila su to doslovno zabranjena slova, zaplijenjena. Pošto nije moguće takvom piscu oduzeti slova i zaustaviti ga, Tudor bi uvijek našao načina da nastavi s radom. Inače, Argezijeva kuća je ostavljena u izvornom stanju, a u radnoj sobi uz knjige, svete i obiteljske slike, na posebnom mjestu nalazi se fotografija Josipa Broza Tita – podsjećanje na to kako su na tadašnju Jugoslaviju gledali slobodari koji su bili “iza željezne zavjese”, a za naše revizioniste i oportuniste zgodna lekcija iz povijesti.
No ono što je mene posebno oduševilo i zbog čega ga danas spominjem, jest krevet kolege Argezija, smješten odmah pored radnog stola. S obzirom na to da je spavaća soba u drugoj prostoriji, sasvim je jasno, a tako su mi i potvrdili – bio je to Tudorov radni krevet, onako kako je to prikazao Mladen Stilinović u svojoj “Pohvali lijenosti”.
Tako su u kući rumunjskog klasika, koji je očigledno volio svoj posao toliko da ga je bio spreman platiti građanskom slobodom, sublimirana važna znanja o životu i radu:
– rad i privatni život su neodvojivi
– nema kvalitetnog rada bez dokolice (iako vjerojatno ima dobre dokolice i bez rada, ko voli)
– treba uzet pauzu i malo prileć kad god se umoriš (ovo da se stavi u zakon o radu)
– ako pošten čovjek može sebi priuštit kuću i imanje, što i nije osobito čest slučaj, neka ih kupi u blizini zatvora
– trešnje su na prodaju, Tudor nije
Reklo bi se da je Tudor Argezi bio nepatvoreni freestyler, a njegov otpor Borgu, kolektivnoj svijesti, fascinantan, subverzivan i, naposljetku, duhovit podvig. A kad bi negdje postojao raj, gore bi, u nekoj sporoj i mirnoj beskrajnoj nedjelji, opušten na svom radnom krevetu, zobao rajske trešnje s Oblomovom, Bertnardom Russelom, Maljevičem i Stilinovićem i ostalim apologetima dokolice kao višeg oblika i otpora i rada. Jer samo onaj tko poštuje slobodno vrijeme, svoje ili tuđe, poštuje i rad.
Ipak, ne mogu ne primijetiti, među slavnim lijenčinama žena kao da nema. Mogu se sjetiti samo Perine Štambere, lika iz Tijardovićevog spli’skog imaginarija, libertine kakvu u životu svi poznaju, ali se kao tip nije šire primila; “perine” su anonimne i u lokalnim su percepcijama nažalost pervertirale do “Perse from the Mahala” ili omrznutih sponzoruša. Perina Štambera mi je oduvijek bila draga, kao autentičan buntovni karakter unutar pasivno-agresivnog ženskog dalmatinskog mentaliteta u kojem nikad nije bilo previše prostora za feministička razgibavanja.
Lako je razumjeti zašto poznate (i nepoznate) žene nisu ljenčarile – da su ljenčarile ne bi ih bilo: kad su se konačno izborile za pravo da izađu iz kuća, za plaćen posao i kakvu-takvu ekonomsku neovisnost, primorane su (ili misle da su primorane) neprekidno se dokazivati kroz svoj rad u kojem u većini slučajeva sporije napreduju i lakše se vraćaju na nulu. Postoji tu i onaj moment u kojem nijedna od nas ne želi biti lazy daisy, jer samo ako smo svaki dan u svim područjima busy daisy vrijedne smo kao osobe. Šeta, jer Lazy Daisy se puno bolje zabavljala od svoje odgovorne blizanke.
Prava žena nikad ne odmara, jer zna da će se bez nje raspasti svijet! A tko bi podnio toliku odgovornost. Pa iako se neumoran ženski rad povezuje s emancipacijom, upravo suprotno, emancipacija bi konačno uključivala puno više džabalebarenja za žene – odmora bez straha za egzistenciju, ali i bez grižnje savjesti. Osuđene na neplaćen kućni rad i manje unosne poslove, lošije plaćene, a uvijek dostupne, uz to i projekt menadžeri unutar svojih obitelji, žene koje poznajem ne rade samo kad spavaju.
Kroz književno-likovne radionice na temu rada koje s kolegicom, vizualnom umjetnicom, već drugu godinu vodim na Trešnjevci, susrela sam s osobnim iskustvima zaposlenih i nezaposlenih žena, s iskustvima o kojima nema govora u javnom prostoru što je u najboljem slučaju neobično, jer naši životi su u kapitalizmu u potpunosti određeni našim poslovima. O ženskom radu govori se samo u kategorijama uspješnosti, izvrsnosti, produktivnosti. Iako je ta slika dizajnirana i servirana kao slika naše supermoći, ona je falsifikat poput rebrendirane kutije Domaćica keksa. Zapravo rebrendira se natpis na kutiji, a sadržaj, čak i kutija, ostaju isti.
Nije istina da žene mogu i stižu sve, istina je da žene misle da moraju sve i da je taj pritisak sve strašniji. Istina je da idu preko svojih granica i zbog straha od neuspjeha: zato svi ti pusti multitaskinzi, prokrastinacije, trka za priznanjem, tjeskobe, napadaji panike, normabeli, burnouti i srodni, na mrežama gotovo trendi pojmovi s kojima je stvaran život pravi pakao.
Zato služe priče – kad vidimo da nismo same lakše govorimo o temama koje su tabu, poduzimamo stvari. Keksualna subverzija i društveni rebrending bio bi “Domaćicu” pretvoriti u “Neradnicu”: dokoličarku, hvatačicu zjala, hedonisticu. Riječju, u onu koja sa svojim vremenom raspolaže.
Da se razumijemo, možda sam među najgorima, eto radila sam i u nedjelju na Prvi maja, iako dižem ruku za Zakon o radu koji podrazumijeva neradne praznike koji padaju nedjeljom i ekstra plaćene prekovremene, i sutra bih glasala da cijeli maj svake godine bude mjesec gluvarenja. A to bi bilo moguće kad bi se gluvarenje rasporedilo ravnopravno, pa da recimo radnici i radnice gluvare vremenski podjednako kao i poslodavci ili pojedini zastupnici.
Međutim, po zanimanju sam tzv. slobodna spisateljica i unutar te svoje upitne i ograničene slobode, nakon dvadeset godina radnog staža, izborila sam ili jednostavno uzela pravo reći “ne” kad mi se ne radi i “da” onda kad hoću i s kim hoću. Moja majka, koja se budila u pet, ali imala sigurnu plaću, to ne shvaća, kao većina majki bila bi najsretnija da radim u nekoj instituciji. Iako njena mirovina, za više od četiri desetljeća buđenja u pet, iznosi koliko jednodnevni putni troškovi saborskog zastupnika od Zagreba do Splita. Sloboda odlučivanja o vlastitom vremenu možda je i jedina povlastica mog posla, ali dragocjena, volim je više od novca, a pogotovo od “slave”.
Nekima je to teško, nekima nemoguće. Ali dobro je znati gdje je naš privatni najbliži zatvor (vjerojatno pod nosom) i koliko daleko seže naš trešnjin vrt, pa se onoliko koliko ide protegnuti unutar toga. Umjesto nametnute izvrsnosti, što češće prakticirati dokonost i ljekovitu sporost u svemu što činimo, uživanciju i igru. Žena koja uživa, beskorisna žena – kakvo svetogrđe, kakva uvreda za čovječanstvo, kakav spomenik životu.