1991.
Gdje su nestali skijaši na vodi, pitala se Marija, Marijola onih dana kad se, sasvim iznenada, pojavio rođak Nikša s velikom Adidas torbom. Već neko vrijeme nisu se čuli s Bosancima, rat je pokidao žice. Katkad u tri navečer zazvonio bi telefon i svi bi jurili skalama iz spavaćih soba u kuhinju na katu, gdje se nalazio telefon. Ludo, žice su krčale, a ponekad bi se, u sitne sate, iz slušalice mogle čuti šutnje i prijetnje, općenito, bilo je to vrijeme jezivih telefonskih poziva u Marijinoj kući koje su s vremenom ipak preuzeli anonimni i nešto hrabriji pozivi zainteresiranih momaka. Barem se tako Marija sjeća.
Rođak Nikša je došao na ljetovanje, dok se situacija malo ne smiri, i nikad se više nije vratio u Travnik. U njegov stan je, saznalo se kasnije, uselila jedna muslimanska obitelj. Hamza, Nikšin najbolji drug, uspio je dobiti televizor i liniju i prebaciti ih u Hrvatsku. Ali i to je bilo kasnije, dobrano nakon što je Nikša od turista postao dezerter, a od dezertera izbjeglica, a Hamza konobar na Hvaru.
Gdje su nestali skijaši na vodi? Pitao je i Nikša, čim je došao. I on je, kao i Marija, primijetio da nema crvenih ni žutih sportskih glisera koji ih vuku morem, a ni surfera, tih nedostižnih frajera isprva nije bilo, iako je ljeto, eto, već zagazilo u srpanj i Marija se riješila popravnog iz matematike. Okolo je poludio rat, njen svijet se suzio na jedan mali obalni otok mira, sve manji, sve brojniji smrtima.
Nije bilo stranaca, a nije bilo ni lazara iz srpskih odmarališta. Tvornice u zaljevu su hukale i dimile, zagađeno more je često bilo gusto i neprozirno, i u mjesto su ljeti uglavnom dolazila ta djeca, lazari, preko Crvenog križa i nešto radnika pošte i željeznice koji su ovdje također imali svoja odmarališta.
Ipak, Marijola voli ljeta u Zaljevu: imali su i svoje skijaše na vodi, svoje surfere, plivačice s valovima u kosi, Talijane i Holanđanke, plesnjak hotela Palace s bendom koji je svirao strane hitove, imali su plivačkog barda koji bi svako ljeto skočio s mula i preplivao pola Jadrana, turistkinje u toplesu na svakoj plaži, onaj paketić luksuza kakav nosi obala i turizam. Preko noći to je nestalo, ljeto se zaustavilo i kad vrijeme ponovo krene – predosjećala je – doći će da bi na njih bacalo bombe.
Tog slatkog tjeskobnog srpnja, upoznala je samoću – zatim se pojavio rođak Nikša sa svojim presnimljenim kasetama bendova iz bivšeg života, sklekovima i utezima, pričama o osvajanju žena i šminkerskim majicama na rige koje je zvao štrafte. Iz Travnika je ponio rokovnik s logom Borca, uvezan u crni skaj, s pjesmama prijatelja Hamze. Bile su to pjesme u rimi o djevojkama u koje je Hamza bio zaljubljen – preko stotinu imena od kojih su se neka ponavljala. Marijola je ovu zbirku travničkog kavalira, koja je spajala erotiku, patetiku i humor, čitala s određenim zaprepaštenjem, ali zabavljena. Sve ih je Hamza volio, te djevojke, svih sto i nešto. Ludo!
Cure s kojima se tada družila, Lela i Alenka, kupale su se žalu u Novom, s nekom braćom, momcima koji su im se sviđali iako Marija nikako nije shvaćala zašto se takvim curama sviđaju ti bezveznjaci, ludo. Brankica i njena sestra Zorica kao da su u zemlju propale, uzalud je pokušavala saznati nešto o njima. Marijina sestra Tonka, s klapom bivših osmašicama, prolazila je kroz darkersku fazu nekupanja i svakodnevnog napušavanja. Ponekad bi njena klapa kreda blijedih cura u crnoj odjeći sišla do stola u hladovini na plaži Vesely, igrale bi karte, jamb ili ni to. Naprosto, bile se prekul za život. Tonka je stariju sestru gledala s prezirom, uvijek joj je išla na živce zbog svog štreberskog entuzijazma i sklonosti moraliziranju, također bojala se da će prijaviti ocu da puši travu, iako Marija to nikad nije učinila.
U to je vrijeme Marijola bila kratko zaljubljena u neku curu koja je vozila motor i na Bačvicama prodavala sladoled i koju su svi zvali Paša, ali kako je više zbog popravnog iz matematike, a manje zbog priča o snajperistima, dobila zabranu odlaska u Split, nije joj preostalo ništa drugo nego da svaki dan obuče drugi kupaći, preko ramena objesi šugaman, nabije šešir, uzme Šolohova, Nabokova, Cvetajevu ili Turgenjeva, tko je već bio na redu i čita ispod bora.
Izabrala je plažu Vesely, na kojoj se prije rijetko kupala. Jednom je prilikom uočila da tamo momci u plićaku prave ljudsku piramidu, što ju je oborilo s nogu i nadala se da će bar jednom ponoviti to čudo ljepote, spretnosti i vretenastih udova. Pa nije se prevarila.
Čim bi se skupilo dovoljno mladića, penjali su se jedan drugom na ramena kao gimnastičari, a kasnije bi izvodili paradu skokova u plićaku ili s mulića, ludo. Gledala ih je između rečenica, preko hrpta, gutajući očima to sretno klupko i upijala slane kapi na osunčanoj koži njihovih ramena i trbuha, a zatim bi i sama prošetala do vrha mula i skočila svoj omiljeni skok: polusalto, vratila se na plažu i zavezala turban. Ali plaža nije bila impresionirana.
Tog ljeta upoznala je samoću i zavoljela je toliko da više bez nje nije mogla – međutim to nije bilo jedino što je upoznala. Prošle zime je pokušala osjetiti nešto u dugotrajnim poljupcima koje je iskušavala s nekim dječacima i osjetila je da se ponekad gubi u uzbuđenju i vrtoglavici, da je napušta svijest o mesnatom jeziku, zubima, slini i tek iznikloj bradi koja je grebe po licu i usnama, da joj je na trenutke čak i lijepo. Jedan od njih, Gitarista, rekao je: Puno si mi draga, Marija, ali loše se ljubiš. Moraš se naučit ljubit.
To je Marijolu ujelo za srce.
Nije se baš voljela ljubiti, ali je iz nekog razloga bila ponosna na svoju tehniku koja se sastojala od imitacije dramatičnih holivudskih poljubaca i nedovoljno raširenih usta. To da poljupcima doda išta osim dodirivanja golih leđa ispod majice, nije dolazilo u obzir. Čudila se zašto je nakon dva mjeseca fanatične zaljubljenosti ostavljaju, a shvatila je tek kasnije. Bilo je sasvim dovoljno djevojaka voljnih dati ili ponuditi nešto više od usana i maženja leđa, konkretniju ljubav. Mariji takvo što nije palo napamet, nije se ni sjetila, kamoli da je privlačilo.
Ali to ljeto, ležeći mokra od mora na ručniku na plaži Vesely do rođaka Nikše koji se nije odvajao od volkmena, dizala je glavu s Bulgakova i Harmsa i smućena svjetlošću vraćala se među njihove gipke rečenice, pa onda opet među gipka tijela mladića nešto starijih od nje, koji su se to ljeto kupali na plaži Vesely. Bili su zgodni i stvarni i bilo je toliko nevjerojatno da se tako lijepi, a sigurno i zanimljivi i pametni mladići, kupaju baš na ovoj plaži na kojoj je i ona. Ludo!
Primijetili su da ih promatra – vjerojatno – jer bi joj tu i tamo neki od njih uputio pogled, ali samo nakratko, odmah bi usmjerili pažnju na nešto drugo i nastavili živjeti svoj fenomenalan život ljepotana.
Dvojica su joj posebno privukla pažnju. Jedan je bio dovoljno drzak da kratko prokomentira njene knjige kad je prošetala do aparata sa sladoledom, taj nije bio toliko lijep, ali bio je, nesumnjivo, najzanimljiviji muškarac kojega je dotad vidjela. Drugi je bio prva muška osoba za koju je Marija pomislila da je sigurno on o n o što zovu “privlačan muškarac”. Sve na njemu je bilo lijepo i u redu, lice, tijelo, čak i nožni prsti.
Dragan i Marko, čula je njihova imena i zapisala ih svojim najurednijim rukopisom, ponekad otvarala blok i zurila u njih, u slova.
Obojica će postati njeni ljubavnici u različitim vremenima, u godinama koje dolaze. Ali tog prvog ljeta, kad se tajno zaljubila u obojicu, nisu se ni upoznali.
Krajem kolovoza srela je Lelu i Alenku koje su joj rekle da neki surferi iz Novog dolaze surfati poviše plaže Vesely zbog nje.
Zbog koga? Zbog mene? Ludo! Tko bi zbog mene dolazio surfati?
Bilo je to otkriće, čudesno i strašno.
Da, rekle su, sviđaš im se, sad trenutno imaju pik na tebe, gledaju te dalekozorom s mora, ali pripazi, Marijola, oni su ženskaroši, ispitivali su nas o tebi, ali šta je to, priča se da imaš nekog momka, nekog starijeg, razvijenog, sve su cure na plaži Vesely ljubomorne.
Nikšu, mislite? Nikša mi je rođak! Recite im to, da ne moraju bit ljubomorne. Za krepat!
Otrčala je na plažu, sama, u bikiniju, vijući iz srca parolu: N i k š a m i j e s a m o r o đ a k! Ali nije bilo nikoga da je vidi. Dragan je otišao na fakultet, a Marko u rat. Na plaži su ostale pretile gospođe koje su se, s plimom i osekom, valjuškale šljunkom.
Pod slamnatim šeširom, Marija je djelomično ispunila svoj plan da pročita ruske klasike i da se zaljubi. Alenki je bilo gore, roditelji su je zvali u Frankfurt, oni se nisu planirali vraćati u Hrvatsku dok rat ne prođe. Kad bi to moglo biti? Sjedile su u Marijinoj sobi, listale Erotiku, pušile i pričale. Jedino dobro u Erotici su stripovi i oglasi, zaključile su. U Alenkinoj kući svi su pozdravljali s hvaljen Isus, ali Alenka je znala da Isus nema ništa protiv dobrog seksa.
Pušile su neki stari Lord, zaboravljen u ladici Alenkine mame, i planirale proslavu Marijinog sedamnaestog rođendana:
Pitala me Mihaela Drlje zašto se s tobom družim, rekla je odjednom Alenka, i otpuhnula dim povrh erotskih oglasa.
Zašto se družiš s Marijolom, ona je Crnogorka. Crnogorci su ista govna ka Srbi.
Marija je osjetila kako joj crvenilo pali obraze, čelo i uši. Uši su joj gorjele.
Zamisli glupače Mihaele Drlje. Ko je ta glupača da govori ko san ja? Uvik mi je išla na nerve. Viknula je Marija. Neka malo pogleda svoje prezime!
I ja kažen, rekla je kratko Alenka. Dakle, plan!
Plan je bio sjajan, ali proslava sedamnaestog rođendana nije održana, baš taj dan, na kraju ljeta, počele su padati granate s neba i mora. Ludo. Ovo je totalno ludo, rekla je Marija. Svi su poznavali oba glavna koji su ih granatirali, jedan je neko vrijeme bio njihov susjed, a drugi se prezivao kao Marijolina mater i bio je iz njenog sela. Kolike su šanse da ti se to u životu desi na sedamnaesti rođendan? Da te bombardiraju susjedi i očevi tvojih frendova? Ako ovo ikad napišem, mislila je, ljudi mi neće vjerovati.
Na odgođenom početku školske godine, mjesto u klupi pokraj Marijole bilo je prazno: Alenka je zapela u Frankfurtu i pisala da će pobjeći roditeljima u Hrvatsku i prijaviti se u rat.
Te se godine nekoliko prijatelja nije vratilo u školske klupe, dugo se naklapalo što je s njima, prevladalo je mišljenje kako je sve to prolazno i da će se vratiti Gitarist, Brankica i Zorica… Ali nisu, nikada, baš nikada.
Jedna profesorica iz Tehničke bijesno je ušla u neki razred i pitala: Ima li ovdje Srba?
To su svi prepričavali po hodniku i učionicama, smijali se i govorili o tome kolika je legenda ta profesorica.
Marija se brinula kako će objasniti svoju situaciju i prezime i to da ona nema nikakve veze sa svim tim, s granatiranjem, ako se slična stvar ponovi u njenom razredu, ali nije. Njeni su oduvijek živjeli u mistu. Svi njeni su uvijek bili Jugoslaveni, mogla bi to reći, možda je to bolje? U ulici, činilo se, nikoga nije bilo briga za te stvari, njihova kuća bila je jedna od rijetkih koje su bile obnovljena, a drvene grede zamijenjene, pa je prizemlje postalo sklonište.
U skloništu Marijoline kuće smrdjelo je na strah starih susjeda, na debelu ženu koja je na stolici posred sobe neutješno plakala dok su kamene kućerke nadlijetali avioni i bilo je to sve gore, iako su granate padale nešto dalje od njih. Zatim je stalo.
Prvi dan trećeg srednje razrednica je pozdravila razred i rekla: Ma pogledajte našu Mariju! Draga moja, na praznike je otišlo dijete, a u razred se vratila prava djevojka!
Ludo.
Marijola je, vraćajući se autobusom iz škole u Splitu, razrađivala novi plan za predstojeću dugu i tjeskobnu zimu. Ako ostanem živa, mislila je, moram pročitati sve francuske klasike i zaljubiti se, ali sretno. Možda bi morala spavati s nekim s obzirom da je rat. I ako negdje bude kakav ples.
S tim mislima ulazi u kuhinju. Otac, Mali Vjeko, sjedi za stolom, s vrata se vide njegova široka leđa u havajskoj košulji, lice je pokrio rukama.
Tata. Ej, tata.
Kao da se trgnuo iz sna, protrlja oči i odgovori da je baš čeka: Uz onaj komad asvalta koji je pukao, uz kuću, tamo će posaditi bungevilu.
Trenutak kad je meni počeo rat je zbirka priča koja nudi književne odgovore na pitanje o ličnom poimanju rata i ratnog stanja. Sačinjava je dvadeset sedam priča autorki i autora iz svih postjugoslovenskih država, od kojih je dvanaest odabrano na anonimnom konkursu. Urednici su Vladimir Arsenić i Ana Pejović, izdavač Forum ZFD Srbija. Portal slobode NOMAD predstavlja izbor od deset priča.