ilustracija: Ognjen Bošković

Blatnik: Zemljotres

„Ej, stari moj! Jesi li čuo ono – ništa više neće biti kao što je bilo?”
„Drago mi je. Ali znaš, sve može da se promeni i na gore.”
„Ne paniči. Vreme je za promene! Za sada je sve okej. Dostojanstveno smo se oprostili od stare zastave, rekli su.”
„Doći će već neka nova.”
„Već je stigla. Nisi video?”
„Video sam, ali nisam razumeo.”
„Ma daj, razumeo. Zastava ko zastava. Šta bi ti? Šta želiš da razumeš?”

Razgovori su počeli da se komplikuju, da gube smisao i značaj. Ljudi su demonstrativno ustajali od stola i ponovo se vraćali nazad. Veče je bilo ludo, sve je bilo moguće, posle proslave proglašenja nezavisnosti svi su nastavljali slavlje do duboko u noć. Sve je bio otvoreno duže nego inače, u staroj Ljubljani najduže, tamo je bilo najviše ljudi. Posao cveta, ugostitelji su bili oduševljeni, konačno je došlo do toga da sve može da bude otvoreno i posle deset, neka tako i ostane.

„Nećemo da  filozofiramo, bolje da popijemo još jednu turu. Micka, do kad je otvoreno?”

Konobarica ga je zbunjeno pogledala.
„Ne znam, šef nije ništa rekao. Danas je – drugačije.”
„Ako je tako, onda još jednu turu pića ovde, za sve.”
„Dobro. I još nešto. Nemoj ti meni Micka. Ja sam Kristina.”
„Aha. Nisam znao. Mogu li da te zovem Tina?”
„Ne. Tako su me zvali u školi. Samo Kristina. Vreme je.”
„Okej. Okej. Samo donesi još jednu turu da lakše zapamtim. I hoću. Kristina, hvala.”

Umorno je klimnula glavom, natovarila nekoliko praznih flaša na poslužavnik i vratila se u lokal.

„Ti plaćaš?”, zabrinuto ga je pitao kolega.
„Mogu. A može i Jure. Danas mu je izašla knjiga.”
„Nije baš sasvim moja”, promrmljao je Jure. „Samo sam je preveo.”
„Ma daj, prema autorskom pravu to je isto, i ti si autor, a ne samo onaj ko je napisao.”
„Prema našem pravu. Prema američkom ne.”
„Briga te za američko, kod nas važi naše.”
„Je lʼ kod nas važi bilo koje pravo?”
Društvo se kolektivno zakikotalo.

Kasnije

Kasnije, mnogo kasnije, prijateljica mu je pričala kako je osetila da je bilo već dosta pića. Momci su ga bolje podnosili, imali su gde da ga rasporede, a njeno sićušno telo nije nudilo mnogo odbrane i zaštite od alkohola. I hladnoće. Postajalo je hladnije; kad je piće počelo da popušta, to bi se osetilo još više. Osim toga, među svim biciklistima koji su ispili sve te ture pića, samo ona je došla kolima. Ona i Jure. Ali Jure je navikao na to.

„Ajde, momci, odoh ja, vidimo se sutra”, rekla je i otišla. Jure je uskoro krenuo za njom, ali njegova vožnja nije dugo trajala, naposletku je do svog kreveta morao peške. Auto su mu konfiskovali teritorijalci i postao je deo barikada na jednoj gradskoj raskrsnici. Ali, to je saznala tek kasnije.

U stan pored glavnog puta ušla je na prstima da ne bi probudila roditelje. Želela je da zaspi ali joj je smetao čudan zvuk, neko vreme tih i udaljen, a zatim glasniji. Najpre meka, a zatim sve jača tutnjava. Zemlja je blago počela da se trese.

Šta se kog vraga dešava? Je lʼ zemljotres? Ali zemljotresi nemaju baš ovako ravnomeran ritam, obično su to iznenadni trzaji, dođu i prođu, a ovo traje.

Obula se, navukla džemper preko pidžame i krenula na most koji je vodio preko glavne saobraćajnice. Tamo ju je dočekao prizor koji će pamtiti ceo život.

Na istoku su se pomaljali prvi zraci sunca, nigde nije bilo nikoga. Nijednog čoveka, nijednog automobila. Ulicom je milela duga kolona tenkova iz kojih su virili šlemovi, a ispod njih jedva vidljiva lica mladih momaka.

Most na kojem je stajala i posmatrala držeći se za ogradu tresao se u ravnomernom ritmu tenkovskih gusenica.

Kad je pred njenim očima nestao i poslednji tenk, vratila se kući, u krevet i zaspala. Udari su prestali. Nije razmišljala o tome odakle su tenkovi došli, kuda idu i šta to znači. Država samo takva, peta najsnažnija vojska u Evropi, govorili su. Mnogo tenkova u kasarnama, neki naravno i na ulicama.

Sledećeg dana su se karte iznova izmešale. Pojedinci iz veselog društva od prethodne večeri više nisu mogli da odu kuda su nameravali: na ulicama su bile barikade. Neki od njih su dobijali sasvim nova zaduženja na poslu. Ako bi na posao došli biciklom, najmlađi zaposleni u dnevnoj štampi bi saznali da će možda postati pomoćni kolporteri, jer prevoz na teritoriji koja je bila deo zemlje, a sada je postala država, nije mogao da radi na uobičajen način. Putevi su bili zagrađeni i pod kontrolom, vojska je mogla da stigne sa bilo koje strane, deo zemlje, sada država, bio je prekriven kasarnama, a vojska naseljena u njima preko noći je od naše postala neka druga, tuđa.

Neki su već dobili poziv od teritorijalne odbrane koja je razmišljala koga bi mogla da naoruža, a koga da poštedi. A neki su dugo spavali i probudili se u novom svetu.

Kao

Parlament je proglasio ustavni akt o samostalnosti i nezavisnosti. Ostvaren san mnogih generacija pisalo je 26. juna 1991. u svečanom izdanju najvažnijih novina.

„Dođi”, pozvao je tata.
„Šta se događa?”
„Dođi, izveštavaju na televiziji.”

Usred rastinja našli su jednog momka u vojničkoj uniformi, zakamufliranog lišćem, mogao bi biti skoro dete:

Da li znate zašto se borite?

Otkud znam. Kolko ja kužim to, oni kao hoće da se otcepljuju a mi im kao ne damo ...

Šta mislite, kako dalje? Hoćete li se boriti?

Šta ima da mislim, samo živ da ostanem… Znaš, care, bio si u vojsci, znaš kako je. Šta ti se kaže, radiš. A nijedan oficir nije poginuo, sve moji jarani poginuli …

A kakvo je stanje u jedinici?

Kakvo? Svi molimo Boga da se ovo završi pa da se živi vratimo svojim kućama. Samo staroj da kažem da sam živ i zdrav… Ako Bog da da se vratim, ništa više, eto. Samo to.

„Šta je rekao?”
„Ma daj, razumeo si valjda.”
„Ima neki čudan naglasak, možeš li da mi kažeš na slovenačkom?”
„Rekao je da, koliko on razume, mi kao hoćemo da se otcepimo, a oni nam to kao ne daju.”
„Oni? Koji oni?”
„Vojska. U stvari, kao vojska.”
Počeo je da se smeje.
„Zašto se smeješ?”
„Sve je nekako kao, pa i ta vojska, neki preplašeni mladići.”
„Misliš da mi imamo bolju?”
Smeh je u trenutku utihnuo.
„Ne znam. Videćemo.”

Bahrudin Kaletović

Momak iz žbunja, Bahrudin Kaletović, nije mnogo znao kako će biti, ko će se vratiti majci. Televizija Yutel, koja ga je snimila kako čeka ko zna šta nastala je manje od godinu dana pre rata, s namerom da kreira stvarnost, da iznova oblikuje jugoslovensku zajednicu onakvom kakva bi trebala da bude da bi sve bilo lepo i kako treba, ali uprkos parama koje je u projekat ulivalo savezno izvršno veće, nije mogla ništa da promeni. Glavni investitor, predsednik saveznog izvršnog veća odnosno vlade, prevideo je da većina domaćinstava ne može da prati taj program čak i kad bi želela – satelitskih prijemnika je bilo malo, a vojska je zauzela frekvencije za emitovanje jer su joj tobože trebale za njihove zadatke.

Nekoliko dana posle intervjua, Bahrudina su uhvatili Slovenci, a njegov stric je saopštio da su sa njim dobro postupali, dali mu civilnu odeću i poslali kući. Posle nekoliko dana u njegovom rodnom gradu Tuzli, Jugoslovenska narodna armija ga je ponovo pozvala i poslala u Đakovo, na istok Hrvatske. Ovog puta ga je uhvatila hrvatska vojska i ponovo su ga pustili. JNA je Bahrudina oslobodila 29. novembra 1991, na Dan republike koja više nije postojala.

Kad je nekoliko meseci kasnije počeo rat u Bosni, u vojsku se javio dobrovoljno i proveo četiri godine na prvoj liniji fronta. I preživeo. Poginuo je dve godine posle završetka rata u saobraćajnoj nesreći blizu kuće kad se vozio kući u Tuzlu sa muzičkog nastupa u Zagrebu da bi video sina koji mu se rodio tri dana ranije. Njegova žena se sa sinom i ćerkom potom odselila u Beč. Dosta je bilo Balkana. Ako ne umreš od rata, ovde ćeš prerano umreti zbog nesreće. Smrt je smrt.

Ko je ubio Loru Palmer?

Na ulicama nije bilo mnogo ljudi, nikad se nije znalo kad će zaista poleteti ona vojna avijacija o kojoj se s vremena na vreme čulo da je sada zaista u vazduhu i samo je pitanje minuta kad će početi da ispušta bombe na gradove. Naročito te večeri nije bilo mnogo ljudi na ulicama jer se emitovala nova epizoda serije Tvin Piks. Ko god je mogao pratio ju je na bilo kom dostupnom televizijskom kanalu.

Na početku mladi ‘specijalni agent’ Dejl Kuper dolazi u planinski gradić gde se događa ubistvo mlade studentkinje. Istražuje i usput uživa u crnoj kafi i piti od trešanja. Klasično odlaganje rešenja se isprva veoma komplikuje kad sve više izlazi na videlo da su za strašne događaje krivi zli duhovi koji su se naselili u duše ranije dobrih ljudi. Rođaka, prijatelja, komšija.

Na ulicama opustelih gradova mnogo ljudi je postavljalo pitanje iz serije Da li je to stvarnost ili su to samo čudni izokrenuti snovi. Još godinama su se budile uspomene na doživotne prijatelje sa zajedničkog služenja vojnog roka koji su jedni drugima slali pisma da će se sada gledati samo preko puščane cevi, još decenijama su ljudi uz poslednje ture pića pitali jedni druge šta je ko radio u ratu, tražili su se oni retki koji su otišli u inostranstvo kad je počelo, pa oni koji su ostali u inostranstvu umesto da se vrate u domovinu i odu po oružje, ako ga već nisu držali spakovanog negde u kući kao što prave zalihe oni koji vide dalje od ostalih.

Kad bi se zbog popijenog pića, ili bilo čega već, atmosfera dovoljno opustila za otvaranje velikih tema, još bi se godinama i decenijama postavljalo veliko pitanje: Ko je kriv što je bilo kako je bilo? Ko je kriv za sve te mrtve? Za sve one koji su bežali iz svojih domova i ukoliko bi preživeli, počinjali nove živote? Ko?

ilustracija: Ognjen Bošković

Trenutak kad je meni počeo rat je zbirka priča koja nudi književne odgovore na pitanje o ličnom poimanju rata i ratnog stanja. Sačinjava je dvadeset sedam priča autorki i autora iz svih postjugoslovenskih država, od kojih je dvanaest odabrano na anonimnom konkursu. Urednici su Vladimir Arsenić i Ana Pejović, izdavač Forum ZFD Srbija. Portal slobode NOMAD predstavlja izbor od deset priča.

Trenutak...


Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji