Da, bilo je to važno, to smo svi čekali, da rat konačno okonča, da dođe kraj ljudskoj patnji i tragedijama, no, kada se je to dogodilo, kao da se je najednom, razotkrila sva praznina u našim dušama, sve naše usamljenosti, sva izgubljenost… Najednom, spoznala sam svoju veliku usamljenost, koju do tada nisam osjećala u toj mjeri, jer se je sve u meni valjda usredotočilo na to da rat završi. Ništa od toga nije bilo šala, u tome je stvar – sve je to bio živi očaj, dno dna na koje naša vrsta može pasti. Pa ipak, navikli smo se na to „dno dna”, oguglali smo na njega, ti ne bi mogao vjerovati koliko brzo. To je postala naša svakodnevica, plivali smo kroz nju, snalazeći se, riskirajući katkada žive glave, jer druge nije bilo, i jer smo otupjeli, tražeći u svemu zrnca užitka koja su nam bila potrebna da bismo ipak ostali živi iznutra. Ipak, jer bili smo veoma mladi.
Ima u meni nešto, nešto što je s vremenom postalo veoma čvrsto – to je, moguće, kao kada se preko otvorene rane koju čovjek posjeduje negdje na tijelu provuče ona zacjeljujuća melasa, skorena od krvi i mesa, kada vrijeme učini svoje, i ta rana, na jedan način zaraste – uistinu je tako, zaraste. Bilo je to prije nešto manje od trideset godina, i bilo bi čudno da nije tako, da rana još nije zarasla, zar ne? Vidiš, ja se više ne volim vraćati u to vrijeme, primijetila sam to, čak mi je draže vraćati se u vrijeme dok je rat još trajao, jer je to bilo veoma intenzivno vrijeme, jer je sve bilo obavijeno intenzivnošću tog stanja koje je krajnje izvanredno, rubno, potpuno izvan pameti, što naročito mladog čovjeka, premda mu je sve to traumatično, istovremeno ga na jedan način ispunjava osjećanjem konstantne adrenalinske povišenosti.
Jasno, te su turbulencije imale i svoj duboki antipod, stanja velike tuge, straha, depresije, naročito kada su ginuli naši vršnjaci, prijatelji, dječaci, kojima uopće nije bilo do rata, koji su rat mrzili, kao što sam ga mrzila i ja.
Bili smo mrzitelji rata, a kada je mir konačno stigao, način na koji je stigao nije nam se dopadao – kolone izbjeglica koje su se vukle prema zemlji s kojom smo ratovali, i trijumfalni povraci naših vojnika s bojišta, odvratan trijumfalizam pobjednika koji su, ispostaviti će se kroz nekoliko godina, skršeni iznutra, često onesposobljeni za vođenje normalnog života, ostavljeni sami sebi i svojim obiteljima, sa svojim bolestima, traumatskim poremećajima od kojih će biti liječeni uglavnom teškim medikamentima, potiskujući traume, ne govoreći o njima, o onome što se je uistinu dogodilo, o tome kako su se uistinu osjećali na nekoj goleti fronta, u spaljenim selima, gledajući mrtve ljude, i djecu. Njihova je ratna stvarnost postala doživotna.
Da, kažem ti, nije to šala, ti možeš biti sretan da to nisi upoznao, da je sudbina odabrala da rasteš i stariš u zemlji koja ti to nije priuštila, i vjerujem, nikada i neće. Treba blagosloviti zemlje koje znaju čuvati mir, koje ne ulaze u sukobe, koje probleme rješavaju diplomatski, koje pohlepa za većim teritorijem, za posjedovanjem, ne vuče u nagost i sirovost nacionalističkih strasti, i potom, gotovo uvijek, u rat…
Da, dragi moj, kažem ti, slušaj me, tamo podno švicarskih Alpa je sada lijepo, šetate pored Ciriškog jezera diveći se kristalnoj bistrini njegovih ledenjačkih voda, ispijate vaša kapućina i ne mori vas poslijeratna sudbina zavađenih naroda, jer vi se niste zavadili ni sa kime, više od nekoliko stotina godina, i ne znate što to znači skorena krv na tijelu neke kolektivne svijesti – svijesti koja ne želi sjećati se, jer je sjećanje boli, ili su ta sjećanja naprosto, zbog svoje ružnoće, zbog svoje posvemašnje neestetiziranosti, suviše ružna. A ta ružnoća također boli.
Ružna, zapamti, i to ružna na način da se ne vidi nikakve estetike, nikakve ljepote u toj ružnoći. Jer, da sam slikarica, tada bih možda naslikala lešinu neke životinje, lubanju neke krave, ili ovce, na tamnosmeđem zemljištu čije mrtvilo kao da isijava strahotu događaja o kojemu više nema tko svjedočiti – svi su ili pomrli, nestali, razbježali su se po svijetu promijenivši identitete, postavši netko drugi, ili su naprosto zanijemjeli od užasa, zavukli se u neku rupu i kutre, šute u toj rupi. Žele živjeti, razumiješ, živjeti dobro, lijepo, sretno, zdravo – nije li to želja svakog čovjeka?
Mi pripadamo među one kojima je ta želja gotovo na početku poništena kao prilika, mogućnost, koji sada još uvijek pokušavaju nešto napraviti od svojih života – sačuvati sebe kao jedinke, svoj unutarnji mir, mir svojih života, i njegov miroljubiv, ne mrzilački ili osvetnički razvoj, njegov rast – možda i uz pomoć stvaralaštva? To je ono što smo željeli od mira, a što nam još i nije bilo posve jasno onoga dana kada je mir otpočeo.
Jer mir, da – okončanje ratnih sukoba, ali to nastupanje mira, taj mir koji se je tek imao uspostaviti među ljudima otkrio je toliko nemira, i ne samo nemira, već i nepravdi, nepoštenja… Taj mir nije bio ispravan, nije bio onakav kakav treba biti – da se u njemu s prezirom gleda na rat, na borbe i sukobe, na pogibije i tragedije, već je u sebi nosio duh slavodobitnosti, što je neistina, neistina zbog toga jer je, nakon svega, nakon svih žrtava i tragedija, osjećanje slavodobitnosti bila laž.
Istovremeno, ja vrlo dobro znam, kao što i ti to znaš dragi prijatelju, pored tvog Ciriškog jezera, kraj kojega je volio šetati i profesor Jung, a on je, mislim, preciznije, stručnije od mene mogao misliti o tim stvarima – ja vrlo dobro znam da je i uloga žrtve koju si je društvo u kojemu živim prisvojilo okončanjem rata na jedan način vrst neistine, jedna vrst manipulativne igre za narod, jer je sam čin ulaska u rat jedna vrst obostranog odabira. Odabira koji se je, moguće – ja samo natucam, jer bila sam premlada da bih poznavala detalje svih okolnosti, no neke povijesne fakte ipak znam – dogodio još prije samoga početka rata, tijekom nekoliko godina ranije, možda čak i prije cijelog desetljeća. A kada se je jednom taj odabir dogodio na obje strane, kada su tako odlučile društvene elite, ljudi koji misle svojim glavama, onda se je polako išlo ka tome – isprva potmulo, tiho i gmižući, kao što ledena zmija puže pod šumskim lišćem, a potom sve bjelodanije, sve beskrupuloznije, sve očitije i nametljivije oštrili su se očnjaci ljudske bjesnoće. I rat se je dogodio.
A potom i mir, dragi moj, na koncu i mir. Ali kažem ti, taj mir, on nije bio sretan, koliko god da nas je obuzimalo osjećanje sreće i spokoja, jer je tome tako, toliko smo, još i više, osjećali i prazninu, bol, tugu, očaj, izgubljenost… I sve one svijeće, svijeće za poginule, zidovi smrti, cigle ispisane ljudskim imenima i prezimenima, sva ta posljedična tragedija tog jezivog plesa smrti kojemu smo iz pozadinskih redova svjedočili, a koja je tek tada uzimala zbiljski danak u životima preživjelih – jer neki među nama imali su sreće da ih obitelji sklone u gradove koji su bili sigurni, koji nisu bili poprišta sukoba – sve je to bilo tako tužno, tako žalosno, da je čovjek mogao samo sjesti i plakati.
I ako me pitaš kako sam se uistinu osjećala tada – ne samo tog dana, kada je došao mir, tog sunčanog dana jednog kolovoza, prije gotovo tridesetak godina, a mislim da sam sada, unatoč protivljenju, naprosto pišući ti ovo pismo, u nakani da odgovorim na tvoje pitanje, ipak uspjela oživjeti iznova vlastito stanje u tom vremenu, osjećanje tog žuđenog, ali i klonulog trenutka, i da, mogu ti sada kazati – osjećala sam se poput ratnog siročeta.
Da, nemoj kolutati očima, nemoj se smijati misleći da pretjerujem, jer to je istina, to je prava istina o meni u to doba – bila sam ratno siroče, a znaš kakva je ratna siročad, o tome ti ne trebam govoriti, gledao si to u filmovima.
Sve je bilo upravo tako, kao u filmovima, premda – imala sam žive roditelje, ali vidno osakaćene ratom, od kojih će se jedan uskoro i teško razboljeti, bila sam sama u velikom gradu, bez topline doma u kojemu je zavladala jeza rata, okružena poslijeratnim kaosom, besparicom, teškim, ponižavajućim poslovima, odjećom iz druge ruke, lošom hranom, podstanarstvom, nekom vrstom divljega života koji bi se primirio – reći ću ti to – još ponajviše dok sam u svojoj podstanarskoj sobi čitala knjige.
I to je važno da ti kažem – osim što sam u knjigama nalazila svoj mir, osjećanje pripadnosti nekom drugom svijetu od onoga koji me je okruživao, u knjigama sam pronalazila i srodnosti s onima koji su živjeli i pisali, nalazili se – neki od tih pisaca – s druge strane naših sukobljenih zidova. Tih sam se knjiga – ne pitaj kako – uspijevala dokopati i u vrijeme dok je trajao rat. Vidiš, svijet pisaca je živio i tijekom rata, kao i svijet kriminalaca, svijet trgovaca oružjem ili svijet estrade, jer u svijetu pisaca je ipak postojao određeni broj pojedinaca koji su uistinu bili slobodni od mržnje, spremni da dovoljno snažno, svojim vradžbinama, svojim riječima koje su bile jedna vrst uspostavljanja ograničene, ali ipak harmonije, u sustavu, okruženju divljaštva i kaosa – prizovu mir.
I kažem ti prijatelju, to je bajanje nas umjetnika, a to me podsjeća na Picassa, koji u goleti nekog potkrovlja usred okupiranog Pariza, u zimskom kaputu, sa vunenom kapom na glavi, slika – to bajanje nas umjetnika je na jedan način također doprinijelo, i još uvijek doprinosi miru, vjerujem u to.
U tom velikom gradu, u kojemu sam dočekala mir, taj bahati, tužni, žalosni mir, kakav već mir jest, s gomilom zavoja i štaka, s gomilom muškaraca i mladića u invalidskim kolicima, s puno alkohola i tableta za smirenje, s cvatnjom kojekakvih ilegalnih poslova i dozvola, potvrda i štambilja, sa brzopletom grabeži za ovim ili onim potvrdama ili dobrima, za kućama, posjedima, tvornicama, s mnogo ozakonjenih, legaliziranih krađa, jer to su stvari koje se u ratnoj, i postratnoj logici podrazumijevaju, naročito za pobjednike – u tom velikom gradu ja nisam mogla otići do morske obale, sjesti na neku stijenu i zuriti u pučinu.
U tom sam gradu imala samo obalu rijeke Save, a ondje tek, uz tu obalu, bilo je opasnih događanja, naročito noću, i tko je imao imalo živog osjećaja za čuvanje vlastitog života, toga noge nisu nosile na stranu te obale.
Preostalo mi je, dakle, moje iznajmljeno potkrovlje, s knjigama, jer ja nisam bila nikakav Picasso, samo siromašna studentica. I da, u mom se potkrovlju, negdje na početku naselja Dubrava, iza agronomskog fakulteta i šuma koje su se nazirale podno Medvednice, iza velikih polja uljane repice koja su u proljeće cvala u prekrasno žuto cvijeće, nisu sakupljali umjetnici, već su dolazile izbjeglice, izbjegli iz Bosne, iz Bosanske Posavine, iz Slavonije, i ja sam, vidiš, pred tom najezdom mahom ucviljenih žena i djece koja plaču uglavnom, morala sakupljati svoje prnje i bježati, ponovno negdje drugdje, u nekakav drugi iznajmljeni suteren, ili potkrovlje.
To je bio moj period dolaska mira, period velike gungule, kako već mir izgleda onda kada stigne, i posljednje na što čovjek pomisli kada pomisli na dolazak mira jest mir sam. Jer tada se tek sve uznemiri, a taj mir, kojega su svi žudno čekali, najednom čovjeka stavi pred ogledalo, i on se tek tada, uistinu, suoči s onime što je rat učinio od njega. A ja sam imala sreće prijatelju, velike sreće, jer znaš, u ratu nisu ginuli niti stradavali samo muškarci i mladi dječaci. No, o tome ti ne bi govorila, jer plašim se da sam već i ovako pričala previše, a dan je lijep, puše sjeverac, ima lijepog sunca na ovom našem mirnom, slobodnom nebu, i lijepo je misliti na nešto drugo, zar ne, na neku gredicu salate koju bi trebalo zasijati uskoro, kada stigne proljeće. A čujem, ustrajan cvrkut neke male ptičice već ga zdušno nagovješćuje.
Nakon zbirke priča Trenutak kad je meni počeo rat, koja je prošle godine doživjela dva izdanja, Trenutak kad je meni počeo mir je također zbirka priča autorki i autora iz svih postjugoslovenskih država. Doima se da je o miru mnogo teže pisati. “Ispostavile su se dve važne stvari: najpre, mir očigledno nije počeo ili je on samo tlapnja o kojoj većina junakinja i junaka ovih priča tek sanja”, pišu urednici knjige Vladimir Arsenić i Ana Pejović. Izdavač je Forum ZFD Srbija a portal slobode NOMAD predstavlja izbor od deset priča.